Katolički svećenici Derventskog područja pozvali su Hrvate - katolike s toga područja Republike Srpske povodom obilježavanja 20. godišnjice nasilnog progonstva da se vrate svojim prijeratnim domovima i na taj način potaknu političare da se snažnije zauzmu za prava tamošnjih Hrvata. 
 Trodnevnim programom Katolička crkva obilježava “Dane molitve i nade” u spomen sjećanja na teške ratne posljedice jer od prijeratnih 48.481 Hrvata - katolika na tome području živi tek njih 1072.

“Vjerujemo da još uvijek ima smisla moliti, nadati se i stvarati mogućnosti za povratak i novi život na ovim našim prostorima. Ovaj događaj je poruka prvenstveno vama, vjernicima koji su prisilno morali otići iz svoga kraja, ali i svima drugima koji su odlučivali i danas mogu odlučivati o našoj sudbini”, navodi se u apelu svećenika s područja Derventskog dekanata. 
Pri tome su naveli da prijeratni zavičaj Hrvati ne prepuste drugome . 
“Ne trgujmo i ne prodajimo majku – grudu svoju. Nemamo se čega plašiti, jer mi hoćemo graditi, a ne rušiti; hoćemo saditi, a ne čupati; hoćemo obnavljati, a ne zatirati”, daje se u pozivu. 
Program obilježavanja 20 godina progonstva Hrvata s područja Republike Srpske započeo je preksinoć Križnim putem prognanika u župi Brusnica kod Bosanskog Broda, a sinoć je nastavljen koncertom duhovne glazbe u izvedbi Zagrebačke filharmonije i Akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić” u derventskoj župnoj crkvi sv. Juraja mučenika, dok će danas središnje misno slavlje na Plehanu predvoditi vrhbossanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Uzoriti, danas predvodite misno slavlje na Plehanu. S kakvim osjećajima idete tamo i kakve poruke nosite?

U tom kraju sam doživio nakon rata vrlo stresne događaje, koje nikada neću zaboraviti. Ali sam mnogo molio da izliječim tu ranu gdje smo trebali biti ubijen s okupljenim narodom. Bog nas je sačuvao jer naprava nije eksplodirala. Gospodin J. Klein je znao za to i ne može oprati ruke o tom nemilom događaju. Kao i uvijek dosad, tako i sada idem naviještati i svjedočiti nadu, hrabriti u vjeri i pozivati da ostanemo vjerni svojim korijenima. Nije lako prolaziti tim krajem i vidjeti opustošeni kraj, gdje je živjelo pedeset tisuća vjernika, a sada ih je jedva više od tisuću. Ne mogu i ne smijem biti indiferentan, niti dati mira odgovornima.

Danas su gotovo svi Hrvati s toga područja negdje drugdje, izvan svojih prijeratnih domova. Kako im ojačati vjeru, ohrabriti ih da ne zaborave svoj rodni kraj?

Već je to ohrabrenje da ne prodaju svoju imovinu, da se rado navraćaju u svoj kraj, posebno na župska slavlja, da dovode svoju djecu i unučad na stara ognjišta. To je čuvanje pamćenja i slanje poruke svima da su tu na svome. Sada ih je važno pozvati da svi izvade dokumente koji će im omogućiti izaći na izbore te izlaskom na izbore pošalju jasnu poruku ljubavi prema svome kraju i svome zavičaju.

Kako premostiti taj jaz između želje i pozvati ljude na povratak i obnovu, i s druge strane realnosti da trenutačna perspektiva življenja tamo nije ohrabrujuća?

A gdje je danas ohrabrujuća situacija, kada se na sve strane kuka. Ako nam politika svojim igrama ne spriječi, taj narod će se suočiti s teškim izazovima, ali ljubav je jača od svake mržnje i manipulacije. Da nije bilo prljave igre sprečavanja, već bi se tamo i te kako mnogi udomili, ako ne za trajno, a onda u “ratama života”. Oni koji su hrabri, suočit će se s izazovima života, ti će graditi budućnost. Još kada bi bili političari spremeni poduprijeti, tada bi se program i te kako ostvarivao.

Stotinjak vjerskih poglavara svih vjera i konfesija te uglednici iz svijeta kulture i politike iz više od šezdeset zemalja bit će u Sarajevu sredinom rujna. Što očekujete od ovoga skupa?

Važno je da se naša vjerska različitost nađe oko jedne ideje tako važne i potrebne, a to je sama tema programa u različitosti živjeti u budućnosti. Temelj tog života jest pravedni mir. Zato se okupljamo da pošaljemo pozitivnu poruku u ovom sumornom ozračju.

Očekivanja organizatora su da se upute poruke mira, suživota. Koliko smo daleko, a koliko blizu u BiH tome cilju?

Bez obzira koliko smo daleko, valja početi. Stara je poslovica: ‘Bolje zapaliti i najmanje svjetlo, nego proklinjati tamu’. Ovaj skup želi upaliti svjetlo nade na izgradnji tog mira i suživota u našoj različitosti.

Jedna od poruka je i neka ne bude rata. Zar postoji takva opasnost ili se time sugerira da je BiH zamrznuto stanje rata?

Prisjetimo se poruke blaženog Ivana Pavla II. prigodom pohoda Sarajevu, odlazeći, u zračnoj luci 13. travnja je uzviknuo: Nikada više rata. Mislim da poruka neka ne bude rata, nije samo za BiH, nego je važna poruka u ovom ozračju u kojem svaki dan slušamo o eksplozijama, ranjenima, mrtvima itd. Vijesti se tako hladno prenose, kao da se ne radi o ljudima. Da se tako nešto događa životinjama, vidjeli bi kako bi graknuli mediji i sve udruge praveći pritisak na svoju vlast da se stradanja životinja zaustavi, a kada su u pitanju ljudski životi, javnost je oguglala na te tragedije.

Crkva općenito poziva na ostvarenje sveopćeg dobra. Prati li takve poruke današnja vlast, politika, elite, zar je tako teško slijediti moralno ispravna stajališta, što je dobro, a što loše?

Vidimo da je javnost zaražena ili oboljela od interesa, a kriteriji morala ili pitanje zla i dobra je izgubilo utjecaj u javno mnijenje. Kada Crkva uputi svoju riječ upozoravajući na urušavanje morala, onda počne “linč” kako se usudi to govoriti. S tugom priznajem i za sebe i za tolike, da premalo dižemo glas na urušavanje morala i ozdravljanje javnog mnijenja i ugrađivanje zdravih moralnih načela u društveni život.

Slika lica današnjega čovjeka počesto je toliko izobličena da u njoj više ne prepoznaje samoga sebe i osjeća se zbunjenim i izgubljenim, Vaše su riječi upućene ususret nove školske godine. Što time kanite poručiti?

Današnji čovjek se mora naći u toj izgubljenosti. Neće se naći dok se ne suoči sa svojom savješću i ne susretne Boga u sebi. Susrećući Boga, tada će se u svojoj ljudskosti prepoznati, te će mu se oči otvoriti da traži smisao svog života i života s ljudima za ljude. Na početku nove školske godine želim da svi učitelji i odgojitelji u vjeri pomognu mladom čovjeku u toj izgubljenosti da se uči kako bi izgrađivao životni stav i životno uvjerenje. Osobno zrenje će pomoći ozdravljati društvo.

Crkva, a posebno vrhovni poglavari zazivaju novu evangelizaciju. S druge strane, ‘oporba’ nudi novi ateizam.

Drugi vatikanski koncil je pozvao Crkvu da prepozna znakove vremena i da živi u suvremenom svijetu. Nekada je bio vrlo utkan marksistički materijalizam, kroz komunistički sustav. Tada je pogled na svijet bio ateistički. Danas je praktički materijalizam kroz konzumizam i utilitarizam. Novo bezboštvo se rađa iz indiferentizma, ili šutnje radi koristoljubivosti, ili agresivnog relativizma. Radi toga je Crkva shvatila da valja u tom vremenu ponovo uprisutniti svjetlo Evanđelja, koje će čovjeku pomoći naći smisao žrtve i života. Ova biskupska Sinoda, koja je u listopadu u Rimu, ima zadatak pokrenuti cijelu Crkvu. Posebno otvaranjem Godine vjere u listopadu, pozvat će svakog čovjeka dobre volje da nađe svoj put do Boga i čovjeka prepoznati kao svoga suputnika.

Koliko se problemi u Crkvi, koji sve češće pune stranice medija, utječu na jačanje upravo protukršćanskih argumenata, napose stoga što se i Crkva katkada ponaša nespremno na podmetanja, ali i na realne izazove?

Od samih početaka Crkve vidimo da je ljudski element uvijek podložan krhkosti i lomljivosti. Samo zadnje vrijeme se strateški želi oslabiti Crkvu iznoseći njezine slabosti, bolje reći slabosti nas u Crkvi koji nismo vjerodostojni. To me ne plaši, jer će se tako događati istinska katarza, izazov da vjerodostojnije svjedočimo poslanje. Ne bi se smjeli zaustaviti na medijske ciljane kampanje, jer bi nas to zavelo, da nam oni nametnu svoju istinu te se bavimo samim sobom. Važnije je da otkrijemo snagu i životnost Krista Otkupitelja koji je obećao trajno svoju prisutnost, te nam trajno daje Duha posvetitelja i prosvjetitelja, da ustrajavamo kroz sve kušnje izaći prokušaniji i vjerodostojniji. Ne smijemo se spustiti na razinu smišljene medijske aktivnosti, koja je uvijek u nečijoj službi….

U BiH se pojavljuje sve više ‘konkurencije’ Katoličkoj crkvi u smislu stvaranja sekti, a čemu pogoduje nejedinstvo, napose prema Rimu. Ima li Crkva odgovor na takve pojave?

Stara je besjeda: podijeli pa vladaj. Zli i te kako koriste tu taktiku na svim razinama. Nažalost, vrlo često nađe se plodno tlo za takvu djelatnost. Ipak, moramo jasno reći da je sloboda savjesti ono što Crkva poštuje. Svaki čovjek je odgovoran za što i za koga se opredjeljuje. U ovom vremenu je mnogo elemenata koji su zakazali: počevši od obiteljskog vjerskog odgoja životom i osobnim primjerom, do nedovoljno izgrađivanje župskog zajedništva kroz župski vjeronauk, te krivog pristupa u pastoralu, gdje se premalo odgaja za Isusa. Nažalost, previše je navezivanja na pojedince i idole, a Isus je premalo zaživio u osobnim životima. Gdje je opredijeljenost za Krista, tamo je jedinstvo prisutno jer je Krist izvor i uvir jedinstva.

S televizora se mladima sve više nudi mogućnost lagodnog života bez rada i truda. Sve češće mladima su uzori ljudi s onu stranu zakona. Kamo sve to vodi, napose relativiziranje samoga života?

Upravo ste ukazali na zabrinjavajuću stvar. Mi plaćamo ono što truje društvo i prikazuje kao ideal: kriminal, agresivnost, nemoral, nevjernost je junaštvo itd. Kada zatrujemo takovim stilom života mlade, onda kukamo kako su mladi pokvareni, bez ideala itd. Iskreno se divim tolikim mladima za hrabro nošenjem sa životom, što im se sve pruža kao smisao. Zadnje vrijeme sve je više mladih, koji razotkrivaju varku života koju im nudi javnost društvena. Sve više je onih koji ozbiljno traže smisao života u većim vrijednostima nego što im nude čak i roditelji. Zar često ne možemo čuti od mladih: naši nas roditelji i društvo uče uživati, a ne živjeti. Kada ne mogu uživati, pretvaraju se u agresivnu masu ili beznadnu mladost.

Kako mladima ponuditi optimizam u svijetu, a napose u ovakvoj zemlji neuređenoj u svakome smislu. Gdje pronaći snagu za ostanak?

Blaženi Ivan Pavao II. je poručio mladima u Banjoj Luci 22. lipnja 2003. prigodom proglašenja blaženim dr. Ivana Merza, otprilike ovako: Budućnost ovih krajeva ovisi o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi teškoće, nego zlo odlučno priječite snagom dobra. Drugom riječju, valja imati hrabrosti suočiti se s izazovima i iz vjere graditi budućnost. Valja budućnost iz vjere uzeti u svoje ruke, ne čekati, ne kukati, nego solidarno zajednički graditi budućnost. Pred nama je izazov vjere u Krista. Pred nama je da svaku nepriliku pretvaramo u priliku za ostvarenje. Ova zemlja je za hrabre, solidarne i ljude nade. Oni koji su spremni na žrtvu, ti će budućnost graditi. Tko se boji žrtve, taj nije sposoban graditi budućnost.

Nedavno je bila svetkovina Velike Gospe, pa iako je službeno neradni dan po međudržavnom sporazumu Svete Stolice i BiH, ipak je bio radni za najveći broj katolika. Kada će ovaj sporazum konačno stupit na snagu u praksi?

Taj Prijedlog zakona je bio na tapeti glasovanja, pa su i naši predstavnici u Parlamentu digli ruku da se skine s dnevnog reda. Ovdje se traži i veća odgovornost predstavnika u vlasti da provedu neke stvari u zakon. O tome ne bih jer bi ukazivao na stvari koje nisu lijepe.

Kako se približava vrijeme izbora, sve češće i od svećenika se može čuti glasno razmišljanje o politici, ustavnim promjenama. Kako na to gledate, napose stoga jer se pojedini opredjeljuju otvoreno u tome smislu?

Ne treba krivo tumačiti stvari. Kada su u pitanju svećenici, i oni su građani ove zemlje. Ne smiju oltar upotrebljavati za propagiranje stranke ili pojedine politike, a u ime vjere i morala su dužni dići glas za jednakopravnost u ovoj zemlji. Svi mi smo odgovorni za budućnost svakog čovjeka i građanina u ovoj zemlji, jer moramo doprinijeti da se donose pravedni zakoni koji će pomoći da se čovjek osjeća sigurniji i da ima perspektivu života u ovoj zemlji. Da će biti oni koji će “mimo kora” pjevati, i to je istina.

Je li Vam drago da u prvim crkvenim redovima, makar ususret izborima konačno vidite političare i je li to njima stvar folklora?

Volio bih da se pojavljuju redovito i tako pokažu da su vjernici. Na vratima crkve nema legitimiranja niti testiranja koliki je tko vjernik, nego je crkva otvorena za sve. Niti ćemo koga ugoniti ili izgoniti. Kakav je tko, sam se pokazuje i dokazuje. Volio bih da ima više vjere i morala u toj politici, kako bi bili više vjerodostojniji. Čast pojedincima…

Kako gledate na nedavne dogovore o ustavnim promjenama, napose koje bi vodile rješenju hrvatskog pitanja?

Ne mogu komentirati, jer više nemam povjerenja u ono što kažu i u ono što rade, barem veći dio tih političara. Opet čast pojedincima…

Ima se dojam da Hrvati unatoč političkoj većini ipak nemaju jedinstveno stajalište kako riješiti hrvatsko pitanje. Može li Crkva tu pomoći, prije svega kako bi se izbjegle nove možebitne podjele na bosanske, posavske, hercegovačke Hrvate?

Nema dobre volje. Oni koji imaju vlast, rade samo za svoj kraj, a druge svjesno ignoriraju i ne daju potrebnu potporu jednako za sve Hrvate. Često se znadu ljuti radi nekih kritika, a ne žele istinu vidjeti…

Član ste Povjerenstva Svete Stolice za Međugorje. Bilo je različitih napisa. No, očekuje li se ove godine bilo kakvo stajalište Povjerenstva kojemu ste član o ovome fenomenu?

Povjerenstvo Svete Stolice, kako vi kažete, neće ove godine svršiti svoj posao. Povjerenstvo za Međugorje ne donosi zaključke nego rezultate svog ispitivanja, a ostalo će raditi Kongregacija za nauk vjere i Sveti Otac.

Mediji su objavljivali kako je kardinal Bertone na izvjestan način utjecao na rad Povjerenstva za Međugorje, kao i da se on protivi priznanju međugorskog fenomena. Ima li u tome istine?

Trebalo bi u medijima više etike i odgovornosti. Tužan sam kako se lako plasiraju pojedine stvari bez utemeljenja, i to se objavi te ne snosi odgovornost za takve izjave. Povjerenstvo je vrlo neovisno i nema nikakvih posebnih utjecaja na rad povjerenstva. Takva izjava želi unijeti smutnju. Bojim se da u pojedinim napisima ima i zlobe, a ne samo neistine. Više novinarske etike bi trebalo, a još više odgovornosti pred istinom i čovjekom kada se nešto objavljuje.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora