- Svatko ima svoje ime i prezime i neka odgovara za ono što je učinio. To sam u više navrata javno govorio i prije uhićenja početkom 1997. u Hrvatskoj i odlaska u Haag - kaže nam Vinko Martinović zvani Štela, koji se po tko zna koji put ograđivao od zločina koji mu se uporno pripisuje po ‘zapovjednoj odgovornosti’, pokazujući strogo povjerljive transkripte iz Ureda predsjednika RH, snimljene još prije 15,5 godina, u kojem se spominje kao onaj kojega treba “ukloniti” zajedno s Tutom. Zatekli smo ga u njegovoj autopraonici u mostarskim Ilićima, koja mu je ujedno i jedini izvor prihoda, dan nakon ponovljenog suđenja u Zagrebu za ubojstvo koje se 1996. dogodilo u Mostara, kada je u svome stanu brutalno ubijena Jasmina Đukić. Na tom posljednjem ročištu se i zbio obrat jer je ključni svjedok Đino Zekan rekao da su ga hrvatska policija i tajne službe u Mostaru mučili kako bi lažno teretio Martinovića. Ovaj ključni svjedok je i istaknuo da su i ostale pripadnike Šteline postrojbe hrvatske službe tjerale da ga lažno terete, iako Martinović kao zapovjednik nije dopuštao nedisciplinu, niti napade na civile ili paljenje kuća.
- Nikad u životu nisam vidio tu nesretnu ženu. Apsurdno je da mi se spočitava kako sam nekog ubio da bi se domogao stana i prodao ga, pogotovo kada se zna tko je u to vrijeme bio Štela. Pa ja sada živim u stanu od 50 kvadrata zajedno s obitelji, nemam vilu. Izbacivao sam iz svoje postrojbe, a u kojoj je uvijek bilo oko 80 ljudi, sve one koji su na bilo koji način pravili probleme. No, takvi su i dalje imali etiketu Štelića. Ma, da se osjećam imalo krivim, sigurno se nikada ne bih vratio ovamo jer mi je nakon odslužene kazne nuđen politički azil u 12 zemalja, što se na kraju nudi svim haaškim osuđenicima. To sam odbio i vratio se ovamo kako bih nastavio mirno živjeti - zaključuje Vinko Martinović Štela
