Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Crna kronika

Je li moguće da mlada osoba odjednom 'pukne'?

04. lipnja 2022. u 12:32 0 komentara 104 prikaza
nasilje

Luka Dundović (24) usmrtio je bivšu djevojku Jelenu Lukačić (20) u parku u Našicama, nadomak njezine kuće, gdje ju je te kobne večeri dočekao kada se vraćala iz izlaska, prije točno tjedan dana.

Pokušao je potom presuditi sebi, skočivši s nadvožnjaka na željezničku prugu, gdje je policija poslije našla i okrvavljeni nož. Mladić ima nekoliko prijeloma, ali se oporavlja u našičkoj bolnici. Jelena i Luka tri su godine bili u vezi, a okončana je oko Božića.

On se s time, kažu prijatelji, nikada nije pomirio te joj se konstantno javljao i maltretirao je porukama, no nije ga prijavljivala jer je mislila da će prestati. I tog petka ju je više puta kontaktirao. Jelena je te večeri bila vani s novim dečkom koji ju je oko ponoći dovezao i ostavio tek 200 metara dalje od kuće, kojoj nesretna djevojka nikada neće stići..., piše Većernji list.

Ovaj je zločin podsjetio na još jednu užasnu tragediju s našičkog područja, iz studenog 2016. Matej Šustek, tada također 24-godišnjak, brutalno je izbo svoju djevojku Anu Bartolović (17) na željezničkom kolodvoru u Koški. Kako bi je spriječio da pozove pomoć, uzeo joj je mobitel i poslije ga bacio kroz prozor vlaka kojim se vraćao u Našice. Ostavio ju je takvu bespomoćnu, kiša je te večeri lijevala, Ana se naslonila na zid zgrade i iskrvarila. Njezino tijelo našao je tek ujutro susjed. Matej i Ana u vezi su bili dva mjeseca.

Tvrdio je poslije kako mu je lik iz akcijske videoigre rekao da je "treba eliminirati". Osuđen je na 25 godina zatvora. Priče su to koje lede krv u žilama, a nažalost, nerijetko im svjedočimo, po cijeloj Hrvatskoj. Općenito gledano, što je to s mladenačkim vezama što ljude koji su tek zakoračili u svijet tjera da unište tuđi, a u konačnici i svoj život? Jesmo li zakazali kao društvo? Ima li korijena tome u tradicionalnom odnosu prema ženama?

– Ne mora značiti da je tradicionalno loše. Vrlo često u tradiciji, ako se poštuju ta neka pravila, društva mogu biti dobro uređena. Ono što se često povezuje s tradicionalnim društvom jest onaj ipak malo inferiorniji položaj žene, gdje se svojata ženu kao da je vlasništvo. Netko tko je stava "moja ili ničija", zasigurno nije zdrav. Vrlo često su to primarno izražene emocionalno nezrele crte ličnosti, antisocijalne, korijeni koji se sigurno vuku iz samoga odgoja i kulta odrastanja, znači patološka posesivnost, ljubomora, poimanje da je žena stvar koja im pripada. Događa se to uglavnom u mlađoj dobi, u tom najluđem, adolescentnom periodu, dakle do 24. godine. Kako mi se čini, svake godine imamo najmanje jedan ili dva slučaja koji zbilja upućuju na problem da se kod prekida mladenačkih veza, nažalost, događaju tragedije. I uvijek se pitamo je li se to moglo predvidjeti i uočiti da će veza završiti tragično – komentira prim. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković, subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije, ali i forenzičke psihijatrije, te znanstvena savjetnica.

Pročelnica je Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Osijek te čelnica Hrvatskog društva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i adolescenata HLZ-a...

Postavlja se i pitanje je li moguće da mlada osoba, čovjek općenito samo odjednom "pukne" ili je u njemu i prije tinjala nit koja je dovela do tragedije.

– Kaže se da svatko od nas ima i tamno i svijetlo lice. Vrlo se često govori kako situacija može pridonijeti tome da čovjek jednostavno "pukne". Postoje, naravno, ubojstva koja se događaju u afektu, ali i s predumišljajem. U kumuliranom afektu dogodi se nešto što je tinjalo možda mjesecima pa čak i godinama. Tu se možemo vratiti na odgoj: osoba odrasta u agresivnom okruženju, u disfunkcionalnoj obitelji, zlostavljana je, cijelo je vrijeme zatvorena i nigdje ne izbacuje agresiju, nego je kumulira, usto je neprihvaćena u socijalnoj sredini, školi ili vrtiću... I onda se dogodi da se veže za partnera koji ga odbije, pa višegodišnji kumulirani bijes u jednom trenutku, nažalost, eksplodira – analizira naša sugovornica.

Pitanje je, nadalje, i koliko su mladi danas sposobni graditi zdrave veze, a psihijatrica Dodig-Ćurković na to će odgovoriti kako joj se čini da više ni ne znamo što je pojam zdrave veze.

– Vrti mi se posljednjih godina još jedan problem o kojem se ne govori, ali doći će vrijeme kada ćemo i o tome morati prozboriti, a to je pitanje seksualnosti među mladima općenito. Kao društvo nismo prihvatili nove generacije. Društvo je ostalo isto, tradicionalni sustav vrijednosti koji djeci s jedne strane poručuje da mogu sve, i da je u redu biti moderan i slobodouman, a s druge strane ih ograničavamo i ne dajemo im pravo ni za što. Jako puno čitaju, "guglaju", poistovjećuju se s poznatim osobama, i sad već imamo situaciju da ako radimo u grupi od desetero djece, njih devetero će reći da se osjeća aseksualno, biseksualno, homoseksualno. Težnja je to da na neki način koketiraju sa seksualnošću. Znamo li ih mi prepoznati na tom putu i osnažiti da znaju odabrati ono što je za njih dobro? Ne znam koliko smo na to spremni. Mi smo još uvijek kao društvo više usmjereni prema hetero vezama, a to su djeca koja se traže, i sve se više njih osjeća da ne pripadaju spolu u kojemu su rođeni – dečki žele biti cure, a cure dečki. Mi sigurno nismo društvo koje je na to pripremljeno, i onda nam je ta životna situacija često rizik da se opet dogodi neka tragedija – ističe ona.

Osobito zabrinjava što, kako svjedoči ova psihijatrica, mladi dopuštaju nasilje u vezi, a pljuske, udaranje, pljuvanje čak doživljavaju kao izraz ljubavi. Lako se prelazi preko šamara, djevojke pristaju biti u takvim patološkim vezama, a roditelji vrlo često i ne znaju što one prolaze.

– Mi smo zapravo oslabili ulogu roditelja, onemogućili smo im da budu roditelji u pravom smislu riječi. Nije normalno da su 14-godišnjaci već dvije ili tri godine u vezi, imaju spolne odnose, a netko nekoliko godina stariji od njih ih šamara ili izbaci iz stana. Nije to priča iz predgrađa ili ruralne sredine, to je naša svakodnevica – upozorava psihijatrica Dodig-Ćurković.

Zdrav odnos je, navodi, onaj u kojem se dvoje ljudi primarno međusobno nadopunjuju, cijene i poštuju. Temelji se na zdravim sustavima vrijednosti u kojima su njihovi interesi dosta slični. I s druge strane, trebali bi biti, dodaje ona, dobno približno jednaki, "jer nije normalno da je djevojčica od 14 godina u vezi s 30-godišnjakom, jako je teško procijeniti koji su im tu zajednički interesi".

– Dakle, važno je da je oboje zadovoljno, a ne da jedno pati. Vrlo često su djevojke one koje pate, a u nezdrave veze ulaze nerijetko upravo zato što su i same odrasle u disfunkcionalnim odnosima, gdje su promatrale nasilje ili bile žrtva pa je nasilje postalo dio njihove svakodnevice. Ne znaju za bolje. A isto tako, nije baš da volimo o tome govoriti i nekome reći kako smo u vezi u kojoj trpimo nasilničko ponašanje – naglašava. Treba li nam i u tom smislu građanski odgoj?

– Nama je građanski, a primarno zdravi odgoj odavno trebao biti u svim kurikulumima, da prvo naučimo kako šamar nije izjava ljubavi. I tzv. ljubavni ugriz je nasilničko ponašanje, a osoba s ugrizom na vratu kao da ima pečat, na neki je način obilježena. Tako krene, s tim sitnim stvarima, pa se nadoveže na to promatranje, praćenje, čitanje poruka na mobitelu, ograničavanje kretanja, izolacija iz društva, što češće rade dečki – odvajaju djevojke od prijateljica, pa od braće i sestara... Izolacija je prvi korak kako preuzeti kontrolu nad nekime – navodi. Potreba da osvijestimo problem i potražimo pomoć, stava je, kod nas su često obavijeni stigmom.

– Opet ćemo se vratiti na tradiciju: ipak naše žene nemaju razvijenu svijest da trebaju nekada reći "ne". Nakon toliko godina, otkako smo dobili pravo glasa, još uvijek smo u nekakvim pokretima i borimo se za svoja prava, što je nevjerojatno. Borimo se za pravo da slobodno odlučujemo o svojem tijelu, da imamo zdravu vezu, da nas netko ne tuče, da živimo u sigurnom okruženju. Najbolje to opisuje situacija da ženu žrtvu nasilja premještamo usred noći u sigurnu kuću, umjesto da ostane s djecom u poznatoj okolini, a zlostavljač prenoći u zatvoru i vraća se doma. Djeca potom nerijetko završe kod psihijatra. Kakvu poruku šaljemo? Nikakvu, mi štitimo zlostavljača, a ne žrtvu. I to se vidi, pa žene često kažu kako se osjećaju nesigurnima – podcrtava Dodig-Ćurković.

Sociologinja doc.dr.sc. Anita Dremel, s Filozofskog fakulteta u Osijeku, kaže kako je intimno partnersko nasilje jedan od oblika rodno zasnovanog nasilja.

– Njegove žrtve dakako mogu biti i muškarci i žene, no to su najčešće žene. Primjerice, prema podacima Europskog instituta za rodnu jednakost za 2019., u Hrvatskoj je prema spolu počinitelja ili osumnjičenih za ubojstvo u slučajevima intimnog partnerskog nasilja bio 21 muškarac i 4 žene. Prema Državnom zavodu za statistiku, žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode preko 94 posto su žene, dok je 98 posto žrtava žena u slučaju spolnog odnošaja bez pristanka. U slučaju viktimizacije žena najčešće se radi o počiniteljima koji su bliski i poznati žrtvi, najčešće je to aktualni ili bivši partner. Stravično ubojstvo mlade djevojke u Našicama koje nas je nedavno sve potreslo pribrojit će se također, nažalost, upravo ovakvoj statistici – započinje sociologinja Dremel.

U društvenoj su zbilji, dodaje, istovremeno na djelu mnogi kompleksi uzroka i teško je izdvojiti jednu dimenziju.

– No, od iznimne je važnosti prepoznati da su makro i mikrorazina u stalnoj povezanosti i međusobno se strukturiraju. Legislativne osnove i prava deklarativno postoje već neko vrijeme, no vidimo da osim dimenzije ravnopravnosti postoji socijalna dimenzija jednakosti koja se ostvaruje teže i dulji je proces, a ovisi o dubljim strukturama društvene svijesti (pa i kolektivnog nesvjesnog). Stoljećima je žena bila u podređenom položaju te predmet vježbanja uspostave kontrole i moći koje su, među ostalim, u temeljima intimnog partnerskog nasilja. Britanska istraživačica Anne Campbell pokušala je objasniti rodne razlike u agresivnosti – zanimljivo prepoznaje da (u njezinu uzorku!) žene agresiju tumače kao gubitak kontrole te se srame svoga bijesa, a muškarci agresivnost vide kao način pridobivanja kontrole, pri čemu je bijes znak hrabrosti i uspjeha – kaže ona.

Nejednakost između muškaraca i žena, nastavlja, važan je faktor nasilja nad ženama i djevojčicama, "tako da diskriminacija i ekonomska nejednakost, uključujući nedostatak ekonomske neovisnosti, mogu povećati ranjivost žena na nasilje".

– Vidimo da se u medijima pažnja pokloni slučajevima nasilja s fatalnim ishodom, gdje se uglavnom radi o crnoj kronici. Međutim, nasilje nad ženama i djevojčicama događa se svakodnevno i u različitim oblicima. Tretiranje ovakvih slučajeva samo kao izoliranih strašnih incidenata zamagljuje činjenicu da se radi o društvenom problemu, a ne samo određenoj nesretnoj obitelji ili vezi. Način na koji mediji izvještavaju ne može zaustaviti nasilje nad ženama, no može aktivirati pažnju i angažirati nas prema prevenciji – jer ne radi se o rijetkom poludjelom partneru, nego o društvenom problemu. Konstrukcija slike "prave" žene kao pasivne, nekonfliktne, koja trpi i šuti za dobrobit nekog prividnog mira u obitelji ili vezi pa makar je to okruženje opasno po njezin život i s druge strane "pravog" muškarca kao agresivnog i onog koji preuzima kontrolu i moć – takve kulturne predodžbe i vrijednosti, koje održavaju određene identitete i djelovanja kao normalne, utječu na izazove učinkovite prevencije nasilja – poručuje profesorica Anita Dremel.

Posebno nas treba alarmirati, naglašava, kada se radi o mladim ljudima zbog dugoročne i razvojne perspektive.

– Kada vladajući ili javne političke ličnosti upadnu u skandal povezan s nasiljem, a slučaj završi bez reakcije institucija i jasne poruke – zapravo se tolerira, pa i promovira takvo ponašanje. Ako kao društvo jasno ne reagiramo na svaki slučaj nasilja, stvara se začarani krug opravdanja i tolerancije nasilja, a s vremenom dakle čak i promocije nasilničkog ponašanja. Sretne obitelji u zdravom društvu ne mogu se, jasno je, očekivati u kontekstu opravdanja nasilja, njegova relativiziranja kao izoliranih slučajeva i razvođenja od vrijednosne dimenzije i kulturnih predodžbi o rodu. Primjer društvene reakcije u Hrvatskoj na usvajanje Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatije kao Istanbulske konvencije, nažalost je među pokazateljima stanja svijesti u kojem se kao društvo nalazimo – zaključuje.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.