Banjolučkog biskupa Franju Komaricu ne može se zaustaviti, uljuljkati, on ne živi na lovorikama. On živi sa svojim narodom koji i u velikome tjednu proživljava kalvariju, križeve, padove i uspinjanje. Biskup Komarica je na manifestaciji Večernjakova pečata dobio priznanje za međureligijski dijalog kao borac za ispravljanje nepravdi, napose prema Hrvatima - katolicima.
Oče biskupe, kako ste doživjeli priznanje Večernjaka i manifestaciju koja je, po mnogima, i ove godine napravila novi iskorak?
Doista sam bio zatečen priznanjem Večernjaka. Nisam znao da ljudi u i oko Večernjaka znaju toliko o meni i mome djelovanju da mogu donijeti takvu odluku i priznanje. Vjerujem da je svakom normalnom čovjeku drago, ako sazna da ima istomišljenika koji odobravaju ono za što se zalažu i spremni su mu pomoći u njegovim iskrenim plemenitim nastojanjima. Priznajem da mi je bilo drago što sam, eto i među “svojima” u Mostaru doživio da imam istomišljenike koji se ne stide to i javno očitovati. Ne krijem da me Večernjakovo priznanje dodatno potiče da se još više trudim u duhu službenog nauka Katoličke crkve raditi na veoma potrebnom međureligijskom dijalogu u našoj zemlji, a i šire. A manifestacija?!
Što se tiče same manifestacije, ja sam je doživio kao veoma dragocjeni melem na još uvijek mnoge otvorene rane našeg bolesnog društvenog organizma. Odajem i ovom prigodom iskreno, veliko priznanje začetniku i organizatoru kao i svim sudionicima organizacije ove - po mnogo čemu - jedinstvene manifestacije naše zemlje, koja nas predstavlja pred drugima onakve kakvima zaista i jesmo - jedinstveni u razumljivoj i Bogom danoj različitosti. Osobno sam dodatno počašćen što je organizator upriličio da mi osobno predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović udijeli priznanje. I jednom i drugom izričem i ovom prigodom iskrenu zahvalnost.
Rekao bih da je cijela Crkva, živa i institucionalna, ostala zbunjena i zatečena nakon prvih poteza pape Franje. Kako ih Vi doživljavate?
Veoma sam radostan što je nama u Katoličkoj crkvi, ali i cijelom kršćanskom i cijelom čovječanstvu Duh Božji podario ovoga našeg brata u vjeri kao nasljednika apostola Petra. Svaki papa je bio Božji dar za dotično vrijeme. Ovaj od mnoštva vjernika izmoljeni papa zacijelo će donijeti u život i poslanje, tj. svjedočenje Kristove Crkve nove impulse, novu živost, novu potrebnu vjerodostojnost. Trebamo svi moliti za papu Franju da zajedno s Kristom i poslušan Duhu Svetom uspije zaustaviti destruktivne i nehumane sile koje djeluju protiv življenog evanđelja u redovima Crkve.
Je li crkva spremna prihvatiti i slijediti pastoralni stil novoga Svetog Oca, može li se to od sadašnjeg pojavnog naglašavanja skromnosti, poniznosti, odraziti i na život svakodnevne Crkve?
Sadašnji Sveti Otac je na Petrovu stolicu donio sebe i svoj pastoralni stil koji je primjenjivao u svojoj životnoj sredini. Katolička crkva - kao svjetski fenomen - dakako ima mnogo različitih životnih sredina koje međusobno imaju svoje razumljive različitosti: civilizacijske, kulturološke, ekonomske i druge. A on će sada nužno morati voditi računa o toj novoj stvarnosti svoga poslanja, kako prema članovima Crkve, tako i prema životnim okolnostima u pojedinim krajevima svijeta gdje katolici žive i nastoje - bolje ili slabije - ostvarivati evanđelje u svakodnevnom životu. U sredinama, gdje su katolici u sličnim okolnostima - kao što su one okolnosti u kojima je do sada djelovao naš papa Franjo kao svećenik, redovnik, biskup i kardinal - vjerujem da će biti lakše slijediti njegove sadašnje i buduće slične pastoralne poteze. A ne isključujem da će u nekim sredinama to ići teže, iako nam je svima zadaća trajno biti otvoreni poticajima Duha Svetoga u vjerodostojnom življenju Kristova Evanđelja.
I u susret ovoga Uskrsa, oče biskupe, uputili ste apel svima koji ga svetkuju da ‘u svom životu na djelu pokažu da je prijatelj, zaštitnik i pomoćnik ljudskog života u svim njegovim dimenzijama’?
Da, smatram svojom dužnošću da kao čovjek, kao katolik i kao od Crkve ovjerovljeni i zaduženi tumač Kristove Radosne vijesti da i sam najprije budem vjerodostojan i u riječima i u djelima. A to uključuje moju dužnost da i druge istomišljenike - a to su prvenstveno katolici i svi drugi kršćani - budu također što vjerodostojniji, što znači da istinito, a ne površno, zapravo lažno slave najveće sadržaje naše vjere kao što izuzetno dramatična i neopisivo odgovorna i radosna tajna Kristova uskrsnuća.
Posebno je ovo vrijeme kada bi se trebalo pokazati i dokazati, a ne samo izvikivati velike parole, nego svjedočiti vjeru. Vidite li te spremnosti da se svjedoči i djelima, spremnost podnošenja žrtve, pomoći drugima i siromašnima, prognanima?
Naš suvremenik i sugrađanin je sigurno jače izložen - kao vjernik - vjetrovima koji su protivni Petrovoj lađi, tj. Kristovoj Crkvi i cijelom sadržaju koji ona nosi na uzburkanom moru povijesti čovječanstva. Udarci tih vjetrova pokazuju, ne samo silovitost vjetrova, nego i postojanost i istinitost onih po kojima ti udarci padaju. Oni onda pokazuju svoje pravo lice, svoju vjerodostojnost. Ta se vjerodostojnost očituje i danas kod nerijetkih članova Kristove Crkve kroz njihovo svakodnevno svjedočenje svoje vjere i djelima. Ima nažalost i onih drugih, koje je milosna rosa evanđelja samo površinski orosila, bez da je ušla u njihovu nutrinu i oblikovala njihovo biće, njihov način mišljenja i življenja. Samo Bog može najbolje znati što je u čijem ljudskom srcu i tko je u njegovim očima pravi, a tko ne.
I duh Uskrsa nastoji se pomutiti materijalizmom, relativiziranjem, folklorom. Kako se oduprijeti ovim krivotvorenjima da vjernicima osim razloga za novu ‘veselicu’ ostane svetkovina nade?
I tu se očito vidi međusobna borba između vjerodostojnosti življene kršćanske vjere i vjerodostojnosti spomenutih krivotvorina. Poznato je da destrukcija nastaje gdje konstrukcija zakaže. Trebamo se više i istinski potruditi - i svećenici, ali i roditelji i vjeroučitelji - da što bolje i što ispravnije upoznamo katolički nauk i da ga onda primjenjujemo u svom životnom okruženju.
U kakvim okolnostima, oče biskupe, Hrvati - katolici doživljavaju ovaj Uskrs na području vaše biskupije. Imaju li razloga za nadu, optimizam da će u ovozemaljskom životu dočekati novi početak, na svojim ognjištima - da poruku ‘Ne bojte se’ prihvate u punini toga značenja?
Ljudskim mjerilima mjerene okolnosti su različite od jednog dijela biskupije do drugog, pa i od župe do župe, a i od obitelji do obitelji. Kao vjernici Kristovi poučeni smo Kristovim primjerom i naukom da je On osobno nazočan u svim tim okolnostima, i to kao istinski prijatelj i najdragocjeniji pomoćnik svakom čovjeku. Istinski vjernici se i u velikim životnim poteškoćama osjećaju zbrinuti, oni drugi su redovito zabrinuti, ispunjeni tjeskobom, a nerijetko i beznađem. Susreo sam mnogo puta i danas susrećem i jedne i druge. Zbog prvih sam radostan, drugima nastojim pomoći da što iskrenije pogledaju u svoju nutrinu i da u svom srcu razgrnu pepeo malovjernosti, beznađa i umora i omoguće razbuktavanje tinjajuće žeravice vjere svojih roditelja i predaka, koji nisu očajavali ni u daleko težim životnim okolnostima, nego su čvrsto vjerovali da je Božja zadnja i da on svojih nikad neće potpuno napustiti. To je uostalom pokazao i na primjeru vlastitog utjelovljenog Sina Isusa Krista, raspetog i uskrslog.
Na posljednjem zasjedanju Biskupske konferencije BiH uputili ste dramatični apel oko stanja i položaja Hrvata - katolika. Gubite li ikada vjeru i nadu kada vaše poruke domaći i međunarodni moćnici jednostavno ignoriraju?
Do sada nisam dolazio u napast da počnem gubiti bilo vjeru ili nadu kad su u pitanju vrijednosti i principi evanđelja i nauk Crkve. Ja bih izdao sebe i kao čovjeka i kao kršćanina kad bih se počeo drukčije ponašati nego što to od mene traži i Krist i njegova Crkva. Naravski da moram razumjeti da ima ljudi koji nisu katolici niti ovako postavljeni prema Bogu i čovjeku, kako mene moja savjest zadužuje. Znam da među utjecajnim međunarodnim moćnicima ima otvorenih ili prikrivenih protivnika Crkve i njene nauke, i koji nisu kukavice u borbi protiv Krista i Crkve, pa i ove na našem području. Ja sam i za njihove besmrtne duše zadužen i trudim se one, koji mi to dopuštaju poticati da budu vjerodostojni u uvažavanju onih dostignuća naše europske civilizacije, za koju kažu da su im one svetinja. A među tim dostignućima je svakako i Povelja o ljudskim pravima. Smatram svojom dužnošću uporno od njih tražiti da i nas u BiH smatraju ljudima, tj. onima koji imaju neupitno pravo na sva ljudska prava i slobode, koje donosi spomenuta povelja.
Jeste li optimist da poticaj međunarodne zajednice i domaćih vlasti s regionalnim programom pomoći može biti novi početak za obnovu života za Hrvate katolike?
Dosadašnje ponašanje i predstavnika međunarodne zajednice i domaćih vlasti ne daje, nažalost, mnogo razloga za neki veliki optimizam. Ali, prema onome, što se zadnjih mjeseci moglo poduzeti i što mi je uspjelo u mnogim susretima potaknuti, imam razloga nadati se da će konačno jedan broj - daleko veći nego svih dosadašnjih poratnih godina - od prognanih i izbjeglih Hrvata - katolika dobiti nužnu političku, pravnu i materijalnu pomoć za svoj održivi povratak.
U posebnome apelu vi ste biskupi iskazali i zabrinutost oko mogućih rješenja ustavnih promjena koje priprema međunarodna zajednica. Na što ste mislili i kako stvoriti situaciju da BiH više ne bude problem, jednima majka, a drugima maćeha?
Vjerujem da domaći političari, kao i predstavnici međunarodne zajednice znaju što žele s najavljenim ustavnim promjenama. I sada se, kao i sve dosadašnje vrijeme želi primijeniti zakon jačega, a ne zakon pravde i pravednosti, jednakopravnosti za sve. Dok god političari hrvatskog naroda, kao jednog od tri konstitutivna naroda, koji svoju konstitutivnost trebaju moći ostvariti na cijelom području BiH, budu smatrali BiH kao maćehu, ona će takva biti i za cijeli hrvatski narod u ovoj njegovoj domovini. Domaći hrvatski političari moraju daleko odlučniji biti u zauzimanju za ostvarivanje svih ljudskih prava i sloboda - osobnih i kolektivnih - za sve stanovnike i sve etničke zajednice naše zemlje, pa tako i za hrvatski narod ne samo tamo gdje je on, voljom moćnika, do sada uspio ostati nego i posvuda tamo gdje su njegovi duboki povijesni korijeni i njegova obveza da donosi dobre plodove za svoj rodni kraj i svoju domovinu. Tada će im moći učinkovito pomoći i njihovi konstruktivni i plemeniti sunarodnjaci iz susjedne Hrvatske, supotpisnice Daytonskog sporazuma i odskora članice EU-a. A vjerujem da bi onda i dobronamjerni domaći i međunarodni političari imali razloga da se prema nama počnu drukčije, konstruktivnije ponašati.
>>Banja Luka: Uhićen osumnjičeni za paljenje vrata katoličke crkve
Preuzeto sa www.vecernji.hr
