Kako se približavao blagdan svetog Ante, 13. lipnja, Anici Jurić, rodom iz Busovače, udanoj u kakanjske Kovače, ponovno se otvorila rana koju nosi već 33 godine. U sjećanje joj se vratio 13. lipnja 1993., dan kada su joj pred očima ubijeni suprug Juro (1941.) i sva trojica sinova: Stjepan (1968.), Ljubomir (1972.) i Dragan (1973.). Nijedan od njih, svjedoči Anica, nije bio naoružan niti je pružao otpor. I sama je tada ranjena, kao i njezina nevjesta Antonija, a vlastitim je očima gledala kako joj maskirani krvnici ubijaju obitelj.
Snaga u vjeri
Nakon dvije operacije i dugog oporavka uspjela je stati na noge, ali teret boli nikada nije nestao. Uoči obljetnice zločina, koji su počinili pripadnici Armije BiH, Anica je s nevjestom Zrinkom otišla na groblje u Grmačama, gdje su pokopani njen Juro i sinovi, upalila svijeću i pomolila se za njih. "Kad razmišljam o svemu što mi se dogodilo, zapitam se kako sam još živa i pri zdravoj pameti. Jer gledati kako vam ubijaju svu djecu i muža, bol koju doživite i s kojom živite preteška je", kazala je za Vecernji.ba Anica nakon povratka s groblja. Posmrtni ostaci njezinih najmilijih ondje počivaju nakon ukopa i ekshumacija na koje su obitelji čekale nekoliko godina nakon rata. Snagu za život Anica pronalazi u vjeri u Boga, a radost u dvoje unučadi koji su joj ostali od sinova Stjepana i Ljubomira te u troje praunučadi. Za njih živi dok nosi preteški križ žrtve koja je ostala nekažnjena, unatoč brojnim svjedočenjima pred istražiteljima u BiH, ali i pred sudom u Haagu.
Uz ubojstvo obitelji Jurić, nekažnjeni su ostali i brojni drugi zločini počinjeni nad kakanjskim Hrvatima. Istina o njihovu progonu jedna je od najbolnijih u Središnjoj Bosni. U samo nekoliko dana lipnja 1993., počevši od 8. lipnja, kada je počeo otvoreni napad postrojbi Armije BiH iz Kaknja, Zenice, Visokog i Breze na hrvatska sela u općini Kakanj, uslijedili su progon hrvatskog i srpskog stanovništva, ubojstva, pljačke i spaljivanje sela. Od prijeratnih 16.556 Hrvata, njih oko 15 tisuća protjerano je iz Kaknja. Preko Vareša su se probijali prema Kiseljaku, Hercegovini i Hrvatskoj. Deseci civila koji su ostali, ne vjerujući kakvo ih zlo čeka, ubijeni su, silovani i mučeni. Posmrtni ostaci Jagode Franjičević i Ljubana Juke, civilnih žrtava rata, još nisu pronađeni.
Prema podacima kakanjskih Hrvata, u napadima su spaljena i opljačkana 34 hrvatska sela, među njima Vidići, Juke, Srijetež, Božići, Balići, Ružići, Žite, Teševo, Kovači, Bradarići, Grmače, Bjelavići, Bistrik, Haljinići, Klanac, Ratanj, Kopljari, Lipnica, Slagoščići, Bijelo Polje, Veliki Trnovci, Bulčići, Bištani, Zajezda, Slapnica, Gora, Poljice, Lučići, Babići, Čelkovina, Šošnje, Seoce, Dujmovići i Ravne. Zapaljeno je oko 1200 obiteljskih kuća i gospodarskih objekata, a još oko 1500 ih je devastirano. Svjedoci koji su nakon prolaska postrojbi Armije BiH obilazili ovaj kraj govorili su o stravičnim prizorima ubijenih i silovanih žena, staraca i djece.
"Za sve ubijene, stare, mlade, žene i djecu tražili smo odobrenje po tri, četiri dana da ih dostojno pokopamo, da ne trunu kao marva koja je okolo ubijena. To je grozno bilo, a najmanje je ljudi ubijeno mecima", dio je iskaza jedne Hrvatice koja je neposredno nakon zločina obišla ta sela. Svjedočila je i o djevojkama koje su, kako je navela, bile silovane i ubijene, kao i o starcima ubijenima u vlastitim kućama. U svjedočenjima se spominje i uloga pripadnika francuskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su, prema navodima svjedoka, spriječili sustavnu pljačku i uništavanje Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci.
Nema istinskog mira
Obitelji žrtava i prognani Kakanjci tvrde kako je upravo izostanak kazne otvorio prostor da se pritisci, pljačke i napadi na hrvatske povratnike, svećenike i časne sestre nastave i u godinama nakon rata. Iako su o zločinima podnesene prijave protiv više osoba, od tadašnjih lokalnih dužnosnika i policijskih čelnika do zapovjednika postrojbi Armije BiH i neposrednih izvršitelja, nijedan od tih zločina, uključujući ubojstvo Aničina supruga i sinova, nije procesuiran ni kažnjen. Kakanjski Hrvati zato i danas ističu da bez pravde nema ni istinskog mira.
Lipanj 1993. u Kaknju ostao je simbol jednoga od najtežih progona Hrvata u ratu, progona koji je trajno promijenio nacionalnu sliku kraja kojemu su upravo Hrvati stoljećima davali snažan pečat poviješću, kulturom i tradicijom. Nakon progona iz Kaknja, pripadnici brigade HVO-a "Stjepan Kotromanić" od Lepeničke doline do Hercegovine nastavili su braniti svoj narod i Domovinu BiH, a 103 njezina pripadnika položila su živote.