Navršile su se 34 godine od jednog od najtežih i najbrutalnijih zločina počinjenih nad Hrvatima tijekom rata u BiH. Dana 24. i 25. srpnja 1992. pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta napali su Briševo, hrvatsko selo u Prijedoru. Nakon što su prethodno razoružali stanovništvo, ubili su 67 mještana. Bio je to jedan od najvećih pokolja Hrvata u jednom danu tijekom rata u BiH. Žrtve su bili civili.
Posebno je potresna činjenica da su time gotovo izbrisane cijele obitelji. Ubijeno je trinaest članova obitelji Matanović, deset članova obitelji Buzuk, devet Ivandića, sedam Marijana te po pet članova obitelji Mlinar i Komljen. Preživjeli svjedoci opisivali su mučenja, seksualno nasilje i brutalna sakaćenja koja svjedoče o razmjerima mržnje počinitelja zločina. Nakon pokolja selo je opljačkano, spaljeno i razoreno, a stoljetna hrvatska zajednica gotovo je izbrisana. Prema popisu stanovništva iz 1991., Briševo je imalo 405 stanovnika, od kojih 370 Hrvata. Na posljednjem popisu bilo ih je prijavljeno samo četvero.
Ipak, Briševo je ostalo gotovo nepoznato izvan kruga obitelji žrtava, prognanika i lokalne zajednice. Dok je Srebrenica postala svjetski simbol genocida, a logori Omarska, Keraterm i Trnopolje simboli stradanja prijedorskog kraja, pokolj u Briševu rijetko se spominje u međunarodnoj javnosti. To ne znači da postoje važnije i manje važne žrtve, nego da je kolektivno sjećanje često selektivno i da o njemu nerijetko odlučuju politika, mediji i međunarodna pozornost.
Prijedor i njegova okolica ubrajaju se među najveća ratna stratišta u Bosni i Hercegovini. Nakon što su srpske političke i vojne strukture u proljeće 1992. preuzele vlast, uslijedio je sustavni progon Bošnjaka i Hrvata. Tisuće civila bile su zatočene u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, a ondje su bili izloženi mučenjima, premlaćivanjima, seksualnom nasilju i ubojstvima. Masovna grobnica Tomašica kao i brojne druge svjedoče o razmjerima počinjenih zločina. Prema najčešće navođenim podacima, na području prijedorske općine tijekom rata ubijeno je 3176 nesrpskih civila, među njima 102 djece. Nasilje nije prestalo ni nakon 1992. Potvrđuje to i ubojstvo prijedorskog župnika vlč. Tomislava Matanovića te njegovih roditelja u rujnu 1995., pred sam kraj rata, što pokazuje da je progon Hrvata na prijedorskom području trajao gotovo do njegova završetka. Za zločine počinjene na prijedorskom području doneseno je više od pedeset pravomoćnih presuda kojima su odgovorni osuđeni na više od osamsto godina zatvora, ali nijedna presuda ne može vratiti izgubljene živote ni izliječiti rane preživjelih.
Dan bijelih traka, koji se obilježava 31. svibnja, podsjeća na vrijeme kada su nesrpski stanovnici Prijedora morali nositi bijele trake kao znak prisilnog obilježavanja. Taj simbol odavno je prerastao lokalnu komemoraciju i postao upozorenje kamo mogu odvesti diskriminacija, stigmatizacija i dehumanizacija ljudi zbog njihove nacionalne ili vjerske pripadnosti.
Obljetnica briševskog pokolja upozorava da se kultura sjećanja ne smije svesti na natjecanje u žrtvama. Stradanja u logorima Prijedora te u Briševu dio su iste tragične povijesti BiH. Svaka nevina žrtva zaslužuje jednako poštovanje, a svaka prešućena tragedija osiromašuje zajedničko pamćenje. Narod koji zaboravi svoje žrtve riskira da one budu prepuštene zaboravu povijesti. Zato Briševo i Prijedor moraju ostati trajna opomena, pogotovo jer bi neki i danas najradije Hrvatima stavili bijele trake. Za početak ih po svojoj unitarnoj računici prebrojavaju po bh. institucijama.•