U selima u kojima je sve manje stanovnika, a sve više praznih kuća, izbori nakratko vrate osjećaj da ih netko ipak vidi. Pred izbore se obilaze kućanstva, razgovara s mještanima i obećava bolji život. A onda izbori prođu, a ljudi ponovno ostanu sami sa svojim problemima.
Do njihovih kuća pred izbore stignu i obećanja. Kamere, rukovanja, pitanja kako žive. Na nekoliko dana ili tjedana učini se da su i najzabačenija sela važna, da se zna tko u njima živi i što im nedostaje.
„Samo kad su izbori, onda dođu, kad im zatreba nešto. A ja već slabo i idem na te izbore, 83. mi je godina...“
– Bude li obećanja tad? „Obećanje, ludom radovanje“, kaže Momčilo Bogdanović za FTV.
„Uvijek je pred izbore, uvijek je tako bilo, i jedni i drugi“, dodaje Mitar Simeunović.
Nakon izbora ostaju isti problemi
Kada izbori prođu, ponovno ostanu sami s istim problemima i istim obećanjima.
– Ispuni li se išta od obećanja kada izbori prođu? „Pa, 5–6 posto, eto koliko se ispuni. Gledam kakvi su putovi, vode ljudi nemaju, a obećanja od prije 10–15 godina, sve što je – ne valja“, argumentira Momčilo Bogdanović.
Očekivanja više i nemaju. Previše ih je ostalo u zraku, zajedno s godinama koje su prošle. Ono što nije ostalo na papiru vidi se na svakom koraku.
„Nema života, nema novca, nemamo liječnika, nemamo vozača, ništa dovoljno. Eto, do rata je tu bila autobusna stanica, i to ukinuše. Idemo taksijem, tko nema kola...“, objašnjava Bogdanović.
„Kad trebam specijalistu u Bijeljinu, ja moram platiti taksista... 60 maraka platim i eto“, kaže Mitar Simeunović.
Sve manje ljudi, sve više praznih kuća
Godine su već odavno postale mjera svega što nisu dobili, a kućanstva koja su nekada okupljala po nekoliko generacija danas održavaju jedno ili dvoje ljudi.
„Nešto otišlo vani, nešto pomrlo, ja sam ti sam u ovoj kući“, iznosi Bogdanović.
„Mi imamo koze, ovce, povrće, radimo, prodajem ovdje na cesti sve što imam, i nešto telefonom i eto“, zaključuje Mukelefa Agić.
A danas, dok se posljednje poruke kampanja smjenjuju na televizijskim ekranima, društvenim mrežama i plakatima te postaju sve glasnije, zajednice poput ovih koje smo obišli nestaju sve tiše. Nestaju kada čovjek nema komu obratiti se, kada autobus više ne dolazi, kada liječnik postane luksuz, kada djeca odu i ne vrate se. I kada se u kući ostane sam s uspomenama i nadom da će netko, makar pred izbore, ponovno pokucati na vrata.
A onda izbori prođu i kucanje na vratima utihne. U tim selima još ima ljudi, samo je sve manje onih koji ih se sjete kada im ne trebaju njihovi glasovi.