Kuća s tri spavaće sobe, veliko imanje, ovce, dvorište i plaća. Možda zvuči kao oglas, ali iza ovoga se krije nešto mnogo više od potrage za radnicima. Obitelj Pustahija želi pronaći obitelj, bez obzira na to gdje živi, koja bi u Banjoj Luci pronašla svoj dom i sreću.
Naime, u banjolučkom naselju Motike čekaju domaćine koji bi živjeli i brinuli se o velikom imanju, a zauzvrat bi imali osiguran dom, plaću i sigurnost. Već na prvi pogled, veliko imanje u Motikama moglo bi biti san svakoga tko je umoran od gradske gužve. Velika kuća, dvorište, voćke, livade, šuma i životinje. A grad je dovoljno blizu.
Ipak, ovdje se ne traži netko tko bi samo uživao u pogledu na prirodu. Ovce treba pustiti na ispašu, navečer ih vratiti, nahraniti, u sezoni kositi travu, obilaziti imanje i voditi računa da je sve na svojem mjestu.
Obitelj Pustahija iz Hrvatske odlučila je pronaći jednu obitelj kojoj bi upravo takav život odgovarao. Ne kao privremeni izlet iz grada, već kao novi početak.
„Želja nam je naći obitelj koja bi ovdje našla svoj dom. Mi bismo platili to što rade, uz prijavu, mirovinsko, zdravstveno, sve što treba“, priča za Srpskainfo Tomislav Pustahija.
Iza ove ponude ne stoji poslovni plan niti pokušaj pronalaska što jeftinije radne snage. U pitanju je obiteljska priča koja je počela mnogo prije nego što je zamisao o novim domaćinima uopće nastala.
U Motikama ova obitelj ima veliko imanje. Tu su kuće, staja, svinjac, kokošinjac i veće stado ovaca.
Kuća u kojoj bi buduća obitelj živjela uređena je. Ima tri spavaće sobe, kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak. Drva za ogrjev su osigurana, a imanje je ograđeno, osvijetljeno i pokriveno kamerama.
Posao budućih domaćina bio bi prvenstveno vezan uz svakodnevnu brigu o ovcama. Ujutro ih treba pustiti, navečer vratiti i nahraniti. Ostalo ovisi o sezoni i potrebama kućanstva. Zahtjev je da obitelj pet do šest sati dnevno utroši na brigu o imanju. A ako netko pomisli da bi to značilo obavljanje baš svih poslova samostalno, nije tako.
Kada treba kositi, dolazi čovjek s traktorom i balira travu. Kada dođe vrijeme šljiva, organizira se berba. Ako se ovca razboli, tu je veterinar. Za veće i ozbiljnije poslove okupljaju se ljudi koji pomažu. Na imanju postoji i oprema potrebna za rad, uključujući traktor, trimer i motornu pilu.
„Kao u svakom seoskom kućanstvu, kada dođe vrijeme, treba orezati voćke. Ako ne znaju, imamo čovjeka koji dođe. Kada se radi nešto veće i ozbiljnije, onda dolazi akcija, dođe više ljudi koji to naprave“, objašnjava on.
Obitelj koja dođe ne mora imati domaće životinje ako ih ne želi. Međutim, staja i pomoćni objekti ostavljaju mogućnost da se kućanstvo razvija i u tom smjeru ako budući domaćini to budu željeli. Ipak, jedna stvar je važna: da obitelj zna što znači život na selu.
„Voljeli bismo da to bude obitelj koja je bila na selu. Netko tko zna što je traktor, što znači imati perad, prase, kravu, tele, kozu. Da domaćin zna upaliti i traktor i motornu pilu“, ističe Tomislav Pustahija.
Njegova obitelj posebno bi voljela pronaći obitelj s djecom. Ne zato što je to uvjet da bi netko mogao biti dobar domaćin, već zato što vjeruju da bi djeca u ovom okruženju mogla imati lijepo i bezbrižno djetinjstvo.
U dvorištu ima prostora za igru, oko kuće su priroda i životinje, a svakodnevica ne mora biti ispunjena gradskom žurbom i pritiskom.
„Stvarno bismo željeli obitelj koja voli živjeti na selu, koja ima djecu i da pusti da djeca odrastaju u jednom zdravom okruženju, bez previše presije i pritiska, nego da se osjećaju svoji na svome“, ističe on.
Obitelj ne mora biti iz Banje Luke. Dobrodošli su ljudi iz bilo kojeg dijela Republike Srpske ili Bosne i Hercegovine. Možda će prednost imati oni koji već žive na selu, ali nemaju dovoljno mogućnosti napraviti korak naprijed. Za njih bi ovo mogla biti prilika dobiti stabilan posao i dom, a da pritom ne moraju napustiti način života koji vole.
Ono što ovu priču čini konkretnom jest i ponuda koja dolazi uz brigu o imanju. Buduća obitelj imala bi plaću od 1.800 KM, uz prijavu i uplaćene doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Kuća je osigurana, kao i drva za ogrjev, a obitelj bi trebala plaćati samo struju i vodu. Supruga, naravno, može raditi.
Pustahija ne krije da bi volio pronaći ljude koji će ovu priliku shvatiti ozbiljno. Ne želi da netko dođe na nekoliko mjeseci, tek probati pa odustati. Zato će sa zainteresiranima razgovarati i upoznati ih prije donošenja odluke.
„Ne bismo voljeli da se netko pojavi kao pustolov, da ide probati ili eksperimentirati. Stvarno bismo željeli obitelj koja voli živjeti na selu“, ističe on.
A zašto baš Motike? Zato što je Tomislav Pustahija rođen ondje prije 66 godina. Odatle je otišao u vrijeme potresa 1969. godine. Život ga je odveo dalje gdje je stvorio obitelj i uspješan život. No, kako kaže, čovjek ne zaboravlja svoj kraj.
„Ja sam istrgnut iz ovog kraja. Tko ne voli svoj kraj? To je nešto što je na prvom mjestu“, objašnjava on. Danas dolazi redovito, najmanje jednom mjesečno, a često i češće. Na imanje dolazi i sa suprugom i djecom, koji također vole ovaj kraj.
I upravo je to važno za cijelu priču. Ovo nije samo njegova želja da sačuva zemlju na kojoj je odrastao. To je želja obitelji koja je, iako život provodi daleko, odlučila svoje korijene ne prepustiti zaboravu. A sada bi voljeli da na tom imanju još jedna obitelj pronađe svoj dom.
„Voljeli bismo nekome pomoći. To nam je najvažnije“, zaključuje Pustahija.