Već je to s korizmom sve počelo. To s ovom pošasti. Nismo vjerovali da nas ovo može zadesiti, da će ta zaraza biti toliko jaka i toliko opsežna.
Po tko zna koji put mi se prevarimo.
Kako to misliš?!
Razgovaraju dva sredovječna čovjeka, umirovljenika, s balkona svoje zgrade. Obojici je to sav svijet koji mogu posjetiti. Ta dva koraka ovako, i tri onako, i pedeset metara iznad zemlje. Na obojici su maske, obojica na rukama imaju rukavice.
Ma što, kako mislim. Kad je to uoči Božića bilo u Kini, nismo ni primijetili. Kad bi netko ovamo ozbiljnije govorio o toj prijetnji, govorili smo o širenju teorije zavjere...
Točno, imaš pravo. Sjećam se svojih osjećaja. Nisam imao nikakvu slutnju da bi to bilo nešto što bi se moglo razviti, evo, u ovo što danas živimo.
Govorili su, i to ne mali stručnjaci, obična gripa, tješili nas ili zavaravali, ili ni sami nisu znali što govore.
Meni jedno ne ide iz glave...
Koje?! Da vidim, možda je to ono što ni mene ne napušta...
Aj reci!
Ma, mi ovako jaki i napredni, a nešto okom nevidljivo, ubi planet, cijeli svijet.
To, čovječe! Naša snaga, naša naprednost, tehnika, obrambeni sustav...
Sve pada u vodu.
Boga zaboravili. To ti je meni prvo na misli.
I ja to pomislim.
Spuštaju maske da bi srknuli kave. Jedan je zapalio.
Ne mogu ja bez nje!
Evo, ni u crkvu ne možeš. Ne smije ih biti više od pet.
Razumno je, razumno. Bože, zdravlje! Ići ćemo opet kao što smo i išli.
Jučer sam se umio u cvijeću s tom voljom kao nikad do sad.
I ja.
Tko je tebi nabrao?!
Unuka. Kad nije bilo predavanja na laptopu, ona je navukla rukavice, masku na lice, na bicikl i otišla tu izvan grada i nabrala ljubica, šafrana, svašta, ni imena ne znam tom cvijeću.
S njom je išla i moja. Maslačci su mi najdraži. Žuti, ljubomorni, samo misle na svoju ljepotu.
Takav je svaki cvijet.
Opet su zašutjeli. Zamislili se.
Lako meni za mene, imam neke godine, strah me za djecu, unuke.
I mene.
Hoće da im čitam nešto o Uskrsu. A ne znam što bih?
Ja znam.
A što ćeš ti?
Put u Emaus. To je jedino evanđelist Luka napisao.
A, znam, baš lijepo. Baš je to lijep uskrsni događaj. A sad i ja znam što ću ja svojima.
Što, ti si uvijek bio izniman, dosjetljiv.
Uskrsni doručak na Tiberijadskom moru.
Uh, dobro, znam. Koji je ono evanđelist to napisao?
Ivan, i to vele ovi što tumače Sveta pisma, da je naknadno dodao, to dvadeset i prvo poglavlje. I jedini je on to ukazanje spomenuo.
Još su malo pričali, i onda se pozdravili i povukli u odaje svojih stanova.
Dogovorio se djed sa svojima u obitelji kad će im čitati. Svi su se složili, što je u obitelji rijetkost, osobito kad se radi o pobožnosti. U 18 sati.
Nema predavanja online, nema izlaska i tako, a što ćeš djede čitati?
Put u Emaus iz Lukina Evanđelja.
Odlično. To mi je “cool”.
Govori unuka koja već studira i brala je cvijeće za Cvjetnicu.
Ali sam za to da se i pripremimo za razgovor poslije čitanja.
Ubaci se otac. I svi se s time složiše. Djed je polako i razgovjetno čitao: “Tog su istoga dana dvojica od njih išla u selo zvano Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija”. Svi su pozorno slušali. Najmlađi unuk imao je šest godina, a djed je najstariji. Unuke, jedna u srednjoj školi, druga na studiju. Otac i majka. Baka.
Meni je divno kad veli: “Njima se otvoriše oči i prepoznaše ga”. Koliko čovjeku treba da mu se otvore oči?! Bože moj, i dobro je da mu se kad-tad otvore.
Razmišlja baka prva, gledajući po svima.
Djede, jedan se zvao Kleofa, a kako se zvao drugi?
Ne kaže Luka ništa.
Joj, što bih volio znati kako se i on zvao.
Uzdahnu mali unuk. Htjede djedu u krilu, ali ga majka i djed opomenuše da nema toga.
Uh, distanca, djede. Kad će više proći da te zagrlim.
I ja tebe, sunce moje!
Djede, taj je događaj predivno oslikao, i to dva puta, poznati talijanski slikar Michelangelo Merisija da Caravavaggio. Svi ga zovu samo Caravaggio. Njegova slika “Večera u Emausu” iz 1606. godine je 2013. godine bila u Hrvatskoj kao čestitka Italije za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Bila je puna tri mjeseca, od lipnja do kraja kolovoza. Vidjeli su je mnogi. A tako je divna. Isusovo lice rasvjetljuje cijeli stol. Večera je na stolu. Voće, kruh, jelo, vidi se tekstura stolnjaka. Točno se vidi od kojeg je žita kruh, koje su to vrste jabuka, koja je vrsta grožđa. Vrhunski. A prikazuje u ovoj drugoj verziji baš onaj trenutak kad će im se, kako je baka primijetila, otvoriti oči. S njima je još i gostioničar. Ni njemu, braco, ne znamo ime.
Kćeri moja, tako sam ponosan na tebe. Baš si nas obogatila svojim razmišljanjem.
Vidi se da seka studira umjetnost. No, ja sam, djede, nešto drugo htjela svima kazati. Veli evanđelist da je Emaus udaljen 60 stadija od Jeruzalema. Jedan stadij iznosi između 185 i 264 metra. Hrvatska enciklopedija veli da su u Isusovo vrijeme uzimali 192 metra, jer je toliko bila duga staza na stadionu u starogrčkoj Olimpji. Oni su s Isusom prešli gotovo dvanaest kilometara. I kad je Isus htio produžiti, oni su ga uljudno i s ljubavlju svratili k sebi. Noć je, prenoći kod nas. A kad su ga prepoznali i on nestao, odmah su letjeli natrag u Jeruzalem javiti apostolima. Čovječe, 24 kilometra su taj dan do zore prešli.
Ma predivno razmišljanje, ljubavi. A meni je sve razmišljanje negdje na tragu bakina. Srce nam gori, a ne znamo od čega. I onda kad saznamo, vidimo da smo bili na tragu tomu. Najbitnije je da nam srca gore kad slušamo Njegovu Riječ.
Tražili su na internetu Caravaggiovu sliku i uživali u njoj.
A drugi je djed svojima čitao Ivanovo Evanđelje, dvadeset i prvo poglavlje i kako se Isus ukazuje svojim učenicima na Tiberijadskom jezeru. Skupa su bili Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael ili Bartolomej iz Kane Galilejske, Zebedejevi sinovi Jakov i Ivan te još dvojica. Bilo ih je baš mnogo, sedmorica. Lovili su cijelu noć i ništa nisu ulovili. U zoru ranu se vraćaju razočarani. I vide čovjeka na obali. Pita ih,
Djeco, imate li ribe?
Nemamo!
Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.
I ulovili su stotinu pedeset i tri velike ribe. Ivan je šapnuo prijateljima.
Onaj čovjek na obali je Gospodin.
Petar je odmah pripasao preko golog tijela ogrtač te skočio u vodu i krenuo mu pješice. Isus je stajao na obali. “Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žeravu i na njoj pristavljenu ribu.” Zatraži Isus i još od riba koje su ulovili. I pozva ih: “Dođite i doručkujte”, bili su sretni, znali su da je to njihov Gospodin. “Isus se primače i uze kruh pa im ga dade, ribu isto tako.”
Cijela je obitelj duboko zamišljena slušala djeda. Na licu im je svima počivao blagi osmijeh.
On ih je čekao s gradelama i doručkom. Bože, kako divno. A noć je bila otužna, nesretna, prokleta za ribare. Vraćaju se praznih mreža i prazne duše.
Ribolov mi sliči na ovu pošast koja nas je zatekla.
Razmišlja majka. Svi joj povlađuju.
U bolnici nam umiru ljudi, ni krivi ni dužni. Ne smijemo koraka napraviti. Zbilo nas u domove. Baš kao noć na Tiberijadskom jezeru. Ukleto do bola.
Unuka se prenu iz svojih misli. Ona koja je brala cvijeće za Cvjetnicu.
I onda nas na obali čeka on. Gradele, riba, kruh. Vjerujem da je imao i kap vina. Kao ti tata kad bismo išli na izlete u prirodu. Mi bismo se igrali, a onda bi majka viknula: “Ovamo, tata je sve pripremio!” A ti si bio presretan i gledao si po nama i davao nam bolje komade, čistio ribe od kosti da lakše objedujemo. Tako i Isus, sve nas On čeka. Mi moramo samo proći ono što nam život donese. Sad nam je donio ovaj virus, Bože moj, treba preživjeti, treba se boriti, trebamo jedni drugima pomagati.
I sve je bilo nekako drukčije. Kao da nije izolacija, kao da Grad nije postao avetinjski prazan i neprepoznatljiv. Oni tamo sjede u Emausu za stolom s Njim i blaguju, a on im razlama kruh i oči im se otvaraju. Ovi ovamo na pijesku Tebirijadske obale u krug oko gradela koje je On ražario i pripravio doručak. Prolaze i proći će kao i On kroz svoje nedaće i križne putove i doći do Njegova i svoga Uskrsa. U zori Uskrsa čeka nas na obali. S kapuljačom preko glave. Blagi lahor mu njiše bijele haljine. Doziva nas iz svih naših nedoumica i patnji. Želi biti s nama.•