Na okruglome stolu "30 godina nakon Daytona – naučene lekcije", održanom prošloga tjedna u velikoj dvorani Europskoga parlamenta u Bruxellesu u organizaciji hrvatske eurozastupnice Željane Zovko, jedan od najzapaženijih govornika bio je dr. sc. Ivan Pepić, politolog sa Sveučilišta u Ženevi. Iako je konferencija okupila brojne diplomate, zastupnike i stručnjake za međunarodne odnose, lobiste..., upravo je Pepićev analitički doprinos izazvao najviše pozornosti. Njegovo izlaganje nije bilo samo teorijski prikaz nego zaokružena politička dijagnoza i jasna ponuda rješenja: BiH može opstati samo kao federalna država sastavljena od tri teritorijalne jedinice, što je koncept koji naziva "trećim putem". Pepić polazi od jednostavne, ali izrazito snažne premise: stanje u BiH je nestabilno jer je zemlja ugrađena u strukturnu proturječnost. Daytonski sporazum prepoznao je BiH kao zajednicu triju konstitutivnih naroda, što podrazumijeva ravnotežu i međusobno uvažavanje. Međutim, politička praksa koja je uslijedila nakon rata – posebno intervencije OHR-a i međunarodne zajednice – gurala je BiH prema modelu unitarnog građanstva, koji u stvarnosti ne odražava njezinu duboko višenacionalnu strukturu. Dapače, odražavao je doktrinu "nation-building", od koje se aktualna američka administracija posve odmakla.
Lisabon, Owen-Stoltenberg
Pepić naglašava da je upravo to odmicanje od federalnog duha Daytona stvorilo dugoročne posljedice: jačanje bošnjačkog unitarizma, rast srpske secesionističke retorike i sve snažnije osjećanje političke marginalizacije među Hrvatima, koji su najmalobrojniji i zbog toga najizloženiji preglasavanju. U analizi prezentiranoj u Bruxellesu Pepić je podsjetio da su međunarodni pokušaji centralizacije, iako često dobronamjerni, stvorili učinak posve suprotan od očekivanog. Umjesto funkcionalnosti, nastupila je paraliza. Projekti ustavnopravnog redefiniranja, poput Travanjskoga paketa ili Butmirskog procesa, koji su trebali modernizirati državu, nisu uspjeli upravo zato što su ignorirali temeljnu činjenicu – Bosna i Hercegovina nije homogena politička ni nacionalna zajednica. Pepić ističe da su u takvu okružju Bošnjaci gradili očekivanja o mogućem unitarističkom poretku, Srbi povećavali potporu odcjepljenju, a Hrvati gubili povjerenje u pravednost institucija. Strukturna napetost time je samo rasla. U takvome ozračju Pepić vraća fokus na povijesne presedane koji dokazuju da trofederalni model nije ni radikalan ni nov. Još su Lisabonski sporazum iz 1992. i Owen-Stoltenbergov plan iz 1993., kojim se kanilo zaustaviti rat u zemlji, predviđali uspostavu triju federalnih jedinica kao najprirodniji okvir za BiH. Isto su smatrali međunarodni akteri koji su, prije američkog zaokreta prema centralizaciji, nastojali uspostaviti sustav triju autonomnih cjelina kao jamstvo mira. Pepić ističe da takvi prijedlozi nisu bili izraz nacionalnog partikularizma, nego pokušaj prilagodbe stvarnoj strukturi zemlje. U Bruxellesu je podsjetio da se upravo na tom tragu kreću i suvremeni autori kao što su Brendan O'Leary i Sumantra Bose, koji su dvojica najcitiranijih svjetskih stručnjaka za višenacionalne države, nacionalne sukobe i federalizam - obojica poseban fokus imaju na Bosnu i Hercegovinu. Uz njih, Pepić spominje Marka Preleca, člana Međunarodne krizne skupine, čije analize također potvrđuju da federalizam s trima jedinicama predstavlja jedini model kompatibilan s demokratskim razvojem i europskim standardima. Posebno je odjeknuo Pepićev argument da bi trofederalni model neutralizirao dva najveća straha u BiH: strah Bošnjaka od podjele zemlje i strah Srba od ukidanja entiteta. U takvom sustavu, tvrdi Pepić, Republika Srpska bi nastavila postojati, Federacija BiH bila bi reorganizirana u bošnjačku i hrvatsku jedinicu, dok bi državna razina ostala nadnacionalna i funkcionalna. Time bi se stvorio model u kojem nitko ne bi bio ugrožen, a svi bi bili obvezani na suradnju.
Europski modeli
Ujedno, taj model, argumentira Pepić, najdosljednije prati europska načela decentralizacije, autonomije i supsidijarnosti, što ga čini ne samo politički izvedivim nego i civilizacijski poželjnim. Pepićev prijedlog nije samo politički nego i administrativno racionalan. Poziva se na istraživanja koja pokazuju da bi reforma prema trima jedinicama smanjila broj političkih razina, ukinula birokratske duplikate i donijela znatne financijske uštede. Umjesto sadašnjih kaotičnih i preklapajućih struktura, BiH bi dobila jasan, transparentan i održiv sustav upravljanja. Time bi se smanjila i uloga OHR-a jer bi stabilnija unutarnja arhitektura smanjila potrebu za vanjskim intervencijama. Pepić je zaključio da BiH ne može opstati u stanju u kojem se stalno sudara unitarizam Bošnjaka sa separatizmom Srba. Federalizam, a ne unitarizam, europska je norma i zato se BiH mora okrenuti federalnom rješenju koje priznaje realnost, a ne pokušavati izgraditi politički konstrukt koji ne može zaživjeti, smatra on. Trofederalni model nije samo jedna opcija među mnogima nego – kako Pepić argumentira – jedina ozbiljna formula koja može donijeti stabilnost, institucionalnu pravednost, ekonomski smisao i politički opstanak države.