Kada na znakovit datum za sve Hrvate – Oluje i Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja 5. kolovoza bošnjački dužnosnik na čelu ministarstva vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković bude objašnjavao o tome kako su Hrvati 'prezastupljeni' u institucijama BiH, onda bi mogao započeti upravo s ministarstvom kojemu je na čelu. Ovaj datum bi morali slaviti i Bošnjaci jer upavo označava i početak kraja opsade bihaćke enlave, te kraja rata u BiH. Ali u poremećanoj realnosti kakva se nastoji plasirati iz političkog Sarajeva, bihaćka enklava spasila je Hrvatsku, piše Večernji list BiH.
Konaković bi trebao još preciznije započeti obraćanje objašnjavajući nacionalni raspored u šest najvažnijih diplomatskih adresa u svijetu preko kojih se uglavnom krivotvori istina o BiH ili jednostrano prezentira.
Stvarno stanje
U pitanju su diplomatska predstavništva u Washingtonu, Berlinu, Londonu, UN-u te EU i NATO-u u Bruxellesu. Tamo je svega pet Hrvata od 49 angažiranih. I čine sramotno nešto malo više od 10 posto. Ministar je pokušao obmanuti javnost i parirati Rezoluciji nakon što je Sabor RH usvojio Rezolciju o političkom osnaživanju Hrvata u BiH.
Nastranu što nema nijednog Hrvata veleposlanika, odnos među diplomatskim osobljem slijedu političku logiku iz Sarajeva o 'svođenju' Hrvata na mjeru. Naravno kako to logika unitarista zamišlja u svojoj viziji države koja bi bila po mjeri samo jednoga – većinskog naroda. Na najvažnijoj adresi od sviju Washingtonu, gdje je veleposlanik Sven Alkalaj, poznat po propagandističkim pa i šovinistkičkim objavama u kojima je spominjao Hrvate u BiH, Hrvatsku i visokog dužnosnika The Heritage Zaklade Maxa Primorca, rezultat je porazan. Nema nijednog Hrvata. Nula. Članovi misije uz njega su Meliha BAŠIĆ i Elvedina Aganović, ministar savjetnica, zatim Amela Sudžuka Ćerimagić, savjetnica, Denis Mulić, prvi tajnik Tarik Ulak, prvi konzularni radnik a Adnan Mutap je vozač. Etnički očišćeno od Hrvata. Ali i Srba. U Londonu je veleposlanik Osman Topčagić. Ponovno nijedan Hrvat i jedan Srbin. Ali domar. I tako redom. U Berlinu Damir Arnaut, koji se često postavljao kao ideološki komesar političkog Sarajeva, a ne diplomata BiH, stanje je malo bolje. Tamo je od deset članova misija jedna Hrvatica.
U UN-u gdje je stalni predstavnik Zlatko Lagumdžija nakon povratka u MVP Darka Zelenike, nema nijednog Hrvata. Nešto je bolje stanje u EU misiji u Bruxellesu kojemu je na čelu Obrad Kesić, dvoje je Hrvata u statusu diplomata. U NATO misiji je od sedam članova misije jedan Hrvat diplomata. Za razliku od NATO-a i središta koje spominjemo, tamo gdje su pak Hrvati diplomati na prvoj poziciji, imenovani su isključivo oni koji sustavno rade za interese političkog Sarajeva. I naravno ureda Željka Komšića. Jedna od sramnijih epizoda bio je potez veleposlanice BiH u Parizu Višnje Lončar, koja je gebelsovski uradak o ratu u Mostaru, u kojemu se Hrvati prikazuju umalo teroristima uručila kao dar francuskom predsjedniku Emanuelu Macranu prigodom predaje akreditiva ove godine. A, ukoliko se ispostavi da će Konaković, kako je najavio, koristiti arhivu, odnosno prikupljeni materijal radikalnog zastupnika Šemsudina Mehmedovića, onda će se propisno osramotiti.
Manjak od 223 zaposlenika
Naime, podaci koje su od institucija BiH zatražili bošnjački zastupnici, predvođeni Šemsudinom Mehmedovićem, trebali su poslužiti kao dokaz da su Bošnjaci sustavno podzastupljeni, a Hrvati i Srbi prezastupljeni. Međutim, detaljnija analiza istih brojki pokazala je upravo suprotno kada je riječ o Hrvatima: u državnim institucijama zaposleno ih je čak 223 manje od broja koji bi odgovarao zakonski propisanoj zastupljenosti. Posebno su porazni podaci za pojedine institucije. U Agenciji za forenzička ispitivanja Hrvati čine samo tri posto zaposlenih, u Agenciji za nadzor nad tržištem i Institutu za standardizaciju po pet posto, a u Direkciji za civilno zrakoplovstvo tek šest posto. U Agenciji za identifikacijske dokumente njihov je udio 14 posto, iako bi zakonski minimum trebao biti 17 posto. Ispod tog praga nalaze se i pojedina ministarstva te službe sa sjedištem u Sarajevu.
Istodobno, bošnjački zastupnici tvrdili su da su Hrvati ukupno prezastupljeni za 20 posto, pozivajući čak na moratorij na nova zapošljavanja i imenovanja. No ukupni manjak od 223 hrvatska zaposlenika tu tvrdnju dovodi u ozbiljno pitanje. Točno je da su Hrvati u nekim institucijama, osobito onima sa sjedištem u Mostaru, zastupljeni iznad prosjeka, ali ti pojedinačni slučajevi ne mogu prikriti njihov ukupni manjak i izrazitu podzastupljenost u nizu ključnih državnih tijela. Najvažniji zaključak jest da su upravo podaci prikupljeni na Mehmedovićev zahtjev razotkrili neravnotežu koju je politička interpretacija pokušala prešutjeti.