Ivo Atlija, koji godinama upozorava, dočekao je optužnicu za ratni zločin

Svjedočanstvo iz Briševa - izbrisanoga hrvatskog sela: 'Bježi, ubili su ti oca'

Svjedočanstvo iz Briševa - izbrisanoga hrvatskog sela: 'Bježi, ubili su ti oca'
03.01.2024.
u 21:55
Posljednjeg dana 2023. Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu protiv pet visokopozicioniranih srpskih dužnosnika
Pogledaj originalni članak

Čitave hrvatske obitelji Matanovića, Buzuka, Ivandića, Marijana, Mlinara i Komljena, od pet do trinaest članova, smaknute su u mjestu Briševo kod Prijedora u ljeto 1992. godine, piše Večernji list BiH.

U tome strašnome zločinu ubijeni su i otac Mladen Matanović te dvojica sinova 16-godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović. Hrvatska strana navodi kako je blizu 70 osoba iz toga mjesta ubijeno, što u dvodnevnom iživljavanju, što poslije u logorima smrti i prigodom nasilnog odvođenja zarobljenika. Ivo Atlija bio je jedan od rijetkih koji je svjedočio o tome slučaju na dva suđenja pred Haaškim sudom poslije na doživotnu kaznu zatvora osuđenom Ratku Mladiću te Milomiru Stakiću koji je zbog tih zvjerstava osuđen na 40 godina zatvora.

Posljednjeg dana 2023. Tužiteljstvo BiH podiglo je optužnicu protiv pet visokopozicioniranih srpskih dužnosnika. Tužitelj iz Posebnog odjela za ratne zločine podigao je optužnicu protiv Veljka Brajića, rođenog 1953. godine u mjestu Krkojevci, Sanski Most, državljanina BiH; Slobodana Taranjca, rođenog 1956. godine u mjestu Ljubija, Prijedor, državljanina BiH, protiv njega se vodi i drugi postupak po optužnici za ratne zločine; Ranka Kaurina, rođenog 1950. godine u Prijedoru, državljanina BiH; Branka Dženopoljca, rođenog 1941. godine, u mjestu Svodna, Bosanski Novi, državljanina BiH, te Draška Topića, rođenog 1970. godine u Prijedoru, državljanina BiH. Navode optužnice Tužiteljstvo će dokazivati pozivanjem 143 svjedoka. Od toga pet svjedoka koji će svjedočiti uz mjere zaštite, dva vještaka, kao i prilaganjem više od 300 materijalnih dokaza. Ivo Atlija je na suđenjima opisao kako se spasio, kako je gledao zvjerstva te pokapao mrtve.

Predali oružje

- Ni jedna osoba nije bila naoružana, ni jedna osoba nije bila borac ni u kakvom smislu... Nismo željeli ni na kakav način provocirati srpske vlasti i srpske postrojbe koje su se nalazile oko sela - rekao je na suđenju u haaškoj sudnici. Ivo Atlija rođen je u Briševu, hrvatskome selu s oko 120 kuća, smještenom u općini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Godine 1992., kada je počeo rat, živio je u Prijedoru. Kao i većina muškaraca iz njegova sela, radio je u rudniku željezne rude u susjednom gradiću Ljubiji. Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći između 29. i 30. travnja 1992., Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten je s posla. Otišao je u Briševo, a već su bili postavljeni kontrolni punktovi. Neposredno prije napada na Briševo identičnu sudbinu doživjelo je većinski muslimansko selo Hambarine. Toga dana 27. svibnja 1992., bez upozorenja, također je granatirano i Briševo. Njegovo selo nije pružilo nikakav otpor: - Nije ispaljen ni jedan jedini metak - izjavio je Atlija. Stanovnici sela predali su pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u legalnom vlasništvu i pristali srpskoj strani dozvoliti da pretraži njihove kuće u potrazi za oružjem. Nitko to nikada nije učinio. Dok su sela u tom području napadana, prema riječima Atlije, Radio Prijedor hvalio se velikim uspjesima srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala te da je veliki broj ustaša i Zelenih beretki, što se odnosilo na muslimanske snage, likvidiran. Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo počela su uhićenja i premlaćivanja mještana. Zarobljeni su odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarska i Manjača, gdje su neki ubijeni. Dan prije kobnog događaja rođak Ive Atlije došao je kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli upozoriti ga da se dvije brigade pripremaju očistiti Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro sve je probudila eksplozija. Iz podruma, u kojem se skrivao, vidio je skupinu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Kada se vratio svojoj kući, vidio je majku kako plače i viče: - Bježi, bježi, ubili su ti oca. Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog stabla u šumi. Vidio je veliku skupinu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su Dimaču i govorili: - Neka mu sad pomogne katolički Isus. Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću te ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog. - Pero je plakao - izjavio je Atlija: - Nisam vidio ni da se čak pokušao obraniti. Jedan od vojnika mu je zapovjedio da trči, a onda mu pucao u glavu. Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: - Ustaško pseto je palo u vodu. S mjesta na kojemu se skrivao Ivo Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako kradu televizore, klima-uređaje... Uokolo sela bilo je razbacano 68 mrtvih tijela, među kojima je bilo 14 žena, dvojica dječaka mlađih od 16 godina i četvero invalida.

Pokapao mrtve

On je prošao kroz druga sela u općini i sudjelovao u pokapanju brojnih ubijenih. Izjavio da je u selu Stara Rijeka, "pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest ubijenih": - Teško je bilo prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile glave, ruke, noge... Bila su to tijela mladića koji, prema njegovim riječima, nisu imali više od 20 godina. Pokopao je i svog oca Iliju Atliju koji je na leđima imao tri rane od vatrenog oružja. Pokopao ga je na mjestu gdje je ubijen u selu. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1998. godine i ponovno sahranjeni na groblju "Raljaš". Konačno se u kolovozu 1992. Ivo Atlija susreo s Milomirom Stakićem, osuđenim pred Haaškim sudom, koji je bio dio izaslanstva koje su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić je rekao da mogu otići i zauzeti prazne kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele. Svejedno, on je sredinom studenoga napustio Bosnu i Hercegovinu i otišao u Zagreb. Otišao je s konvojem koji je organizirao UNHCR. Prije toga morao je potpisati, kao i drugi, da nije nasilno otišao iz mjesta iako je to zvučalo kao dodatna kazna žrtvama. Zajedno s Franom Piplovićem objavio je knjigu "Briševački mučenici". Pokolj u Briševu je najteži ratni zločin počinjen u jednom danu nad Hrvatima u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. Spomen-obilježje svjedoči o jednom selu koje je prije rata bilo oaza mira. Tek jedna starija obitelj živi tamo danas, a od prijeratnih oko 400 mještana, nitko se nije vratio. Mještani se okupljaju tek za patron ili na misu u povodu ovoga teškog ratnog masakra. Trebala je proći puna 31 godina da se i ovaj zločin nađe pred sudom pravde.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.