Prekovremeni rad i dodatni sati nisu isto, a što sve zaposlenici u Njemačkoj trebaju znati, donosi Fenix magazin.
Mnogi zaposlenici u Njemačkoj pojmove prekovremeni rad i dodatni radni sati koriste kao da znače isto, no prema njemačkom radnom zakonodavstvu riječ je o dvije različite stvari koje imaju različite pravne posljedice. Stručnjaci za radno pravo upozoravaju da poznavanje razlike može biti važno za ostvarivanje prava na naknadu ili slobodne dane.
Prema njemačkom Zakonu o radnom vremenu, prekovremeni rad (Mehrarbeit) nastaje kada zaposlenik radi više od zakonom dopuštenih osam sati dnevno, odnosno više od 48 sati tjedno. Takav višak radnih sati mora biti nadoknađen u roku od 24 tjedna, a poslodavcima koji ne poštuju ta pravila prijete novčane kazne do 30.000 eura.
S druge strane, dodatni radni sati (Überstunden) odnose se na rad iznad radnog vremena koje je ugovoreno ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili internim pravilima tvrtke. Takvi sati moraju biti odobreni ili barem prihvaćeni od strane poslodavca, a mogu se nadoknaditi isplatom ili slobodnim danima.
Nekada su ugovori često sadržavali odredbe prema kojima su svi dodatni sati bili unaprijed uključeni u plaću. Međutim, njemački sudovi danas dopuštaju takve klauzule samo ako je jasno navedeno koliko je dodatnih sati obuhvaćeno ugovorenom plaćom.
Općenita formulacija da su “svi prekovremeni sati uključeni u plaću” u većini slučajeva više nije pravno valjana.
Hoće li dodatni sati biti plaćeni ovisi o više čimbenika, među kojima su visina plaće i radno mjesto zaposlenika. Kod zaposlenika na višim pozicijama češće se smatra da je određeni broj dodatnih sati već uračunat u njihovu plaću.
U mnogim tvrtkama dodatni sati nadoknađuju se slobodnim danima umjesto novčane isplate. Ako se zaposlenik razboli tijekom tog razdoblja, prema važećim pravilima ne gubi pravo na već odrađene dodatne sate.
Za trudnice vrijede stroža ograničenja radnog vremena. One ne smiju raditi više od osam i pol sati dnevno niti više od 90 sati tijekom dva uzastopna tjedna, čak i ako rade kod više poslodavaca.
Tijekom roditeljskog dopusta moguće je raditi skraćeno radno vrijeme, ali prosječno radno vrijeme ne smije prelaziti 32 sata tjedno.
Pravo na naknadu za dodatne sate može prestati ako ugovor o radu ili kolektivni ugovor sadrži odredbu o roku u kojem zaposlenik mora zatražiti isplatu. Taj rok mora iznositi najmanje tri mjeseca.
Ako takve odredbe nema, primjenjuju se opći zakonski rokovi zastare.
U slučaju prestanka radnog odnosa poslodavac često zaposleniku odobrava slobodne dane kako bi iskoristio nakupljene dodatne sate. Ako nakon posljednjeg radnog dana ostanu neiskorišteni sati koji nisu obuhvaćeni valjanom ugovornom odredbom, poslodavac ih je dužan isplatiti.
Stručnjaci upozoravaju da mnogi zaposlenici ne ostvaruju svoja prava jer ne provjeravaju što piše u njihovim ugovorima o radu ili ne vode evidenciju o odrađenim dodatnim satima. Upravo zato savjetuju zaposlenicima da redovito bilježe prekovremeni rad i upoznaju se s pravilima koja vrijede u njihovoj tvrtki.
A kakvo je uopće stanje u Europskoj uniji kada je riječ o prekovremenome radu?
Tako, primjerice, prema podacima Eurostata objavljenima u listopadu prošle godine, u prosjeku 6,6 posto radnika u EU na poslu još uvijek ostaje i znatno dulje od predviđenih osam sati. S druge strane sve veći broj zemalja zalaže se za uvođenje četverodnevnog radnog tjedna, što bi značilo i manje radnih sati, odnosno smanjenje opsega rada općenito.
Na vrhu ljestvice država EU-a u kojima se najviše radi prekovremeno, odnosno dulje od 49 sati smjestila se Grčka s čak 12,4 posto zaposlenih koji nemaju uobičajeni radnog tjedna.
Slijede Cipar s 10 posto i Francuska s 9,9 posto. U vrhu su i Portugal (9,2 posto) te Belgija (8,4 posto).
Najmanje prekovremeno rade Bugari - samo 0,4 posto zaposlenih, Latvija (1 posto), Litva (1,4 posto) te Rumunjska (1,8 posto).
Hrvatska je u donjem dijelu ljestvice s 3,1 posto zaposlenih koji rade prekovremeno, što je gotovo upola manje od prosjeka Europske unije, koji iznosi 6,6 posto.
Raniji podaci europske statističke agencije Eurostata govore da Bosna i Hercegovina također odskače od europskog prosjeka, ali ne po 'dobrom'. Naime, 7,2 posto zaposlenih u BiH tijekom 2024. godine radilo je prekovremeno. Inače, prema Zakonu o radu Federacije BiHe, puno radno vrijeme traje najviše 40 sati tjedno, dok se ugovor o radu može zaključiti i za nepuno radno vrijeme.