Na Facebook stranici „Posavski zavičaj“ osvanula je priča o uspjehu, trudu i neizmjernoj volji. Nikolina Jozić, čija je obitelj u ratu bez ičega izbjegla iz Dervente u Slavonski Brod, danas je magistra farmacije i nova studentica medicine u Mostaru. Pročitajte njenu motivirajuću poruku o tome kako se iz nule može izgraditi vrhunski životni i profesionalni put.
"Kada bih se ukratko morala predstaviti, izgledalo bi to ovako – moje je ime Nikolina Jozić. Magistrica sam farmacije iz Slavonskog Broda, a ujedno i studentica medicine na Sveučilištu u Mostaru.
Ono što se na prvi pogled već može primijetiti u mojoj priči jest činjenica da magistrica farmacije danas studira medicinu. No, smatram da moja priča ima dublje korijene i da bi izostaviti ih značilo izostaviti važan dio onoga što me oblikovalo. Zato je najbolje krenuti od početka.
Moja je obitelj porijeklom iz Bijelog Brda pokraj Dervente, iz srca Bosanske Posavine. Kao i brojne druge obitelji iz toga kraja, tijekom rata devedesetih morali su prisilno napustiti svoj zavičaj te kao izbjeglice, s tada dvoje djece i gotovo bez ičega, doseliti u Slavonski Brod.
Sa sobom su ponijeli tek ono što je moglo stati u jednu plastičnu vrećicu. Ali ponijeli su i nešto puno vrjednije od svega materijalnog što su ostavili iza sebe – vjeru u Boga i budućnost, snagu, upornost, obiteljske vrijednosti te čvrstu svijest o vlastitom identitetu i podrijetlu. Upravo onu posebnu povezanost sa svojim krajem koju, vjerujem, dobro razumijemo mi Posavljaci.
U Slavonskom Brodu nije bilo jednostavno započeti novi život. Moji roditelji nisu počeli od nule – počeli su, usuđujem se reći, daleko ispod nule.
Ipak, nisu dopustili da ih okolnosti odrede. Gradili su svoj život, obitelj i budućnost korak po korak, pritom posebno ulažući u ono što su smatrali najvrjednijim – odgoj, obrazovanje i vrijednosti koje će prenijeti na svoju djecu.
Rezultat toga danas nije samo ono što piše na našim diplomama, nego i ljudi kakvi smo postali. Moja je sestra liječnica, brat magistar inženjer strojarstva, a oboje su ostvareni u svojim profesijama, ali i kao supružnici i roditelji. Ja sam svoj profesionalni put započela farmacijom i stekla zvanje magistre farmacije.
Na svoje sam dosadašnje obrazovanje iznimno ponosna. Farmacija za mene nikada nije bila samo profesija. Ona je poziv – zahtjevan, odgovoran i usmjeren prema čovjeku. Godine studiranja, odricanja i ulaganja u znanje koje jednog dana može pomoći drugome za mene su neizreciva vrijednost.
A onda sam ovog srpnja upisala Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru, ostvarivši jedan od najboljih rezultata na prijemnom ispitu. Odluka da nastavim putem medicine nije došla iz želje da ostavim farmaciju iza sebe, nego upravo suprotno – iz osjećaja da se te dvije struke međusobno nadopunjuju i da zajedno mogu pružiti širi pogled na čovjeka i njegovo zdravlje.
Farmaciju i medicinu doživljavam kao dvije povezane discipline koje se susreću upravo ondje gdje bi trebale – u središtu njihova djelovanja nalazi se čovjek. Moj je cilj jednoga dana spojiti znanja iz oba područja i pacijentu pristupiti što cjelovitije, odgovornije i kvalitetnije.
Zato svoj obrazovni put ne doživljavam kao slučajan niz odluka, nego kao autentičan i smislen put. Put koji je, na neki način, nastavak svega onoga s čime sam odrasla – vjere u znanje, rada, odgovornosti, ustrajnosti i uvjerenja da okolnosti iz kojih dolazimo ne moraju određivati granice do kojih možemo doći.
Moja je obitelj izgubila svoj prvi dom, ali je u Slavonskom Brodu izgradila novi. Iz tog novog početka izrasla je jedna obitelj, troje obrazovane djece i život koji je danas daleko od onoga s čime su moji roditelji krenuli.
Mladim Posavljacima, ali i svim mladim ljudima, voljela bih poručiti da vjeruju u sebe, u svoje sposobnosti i, najvažnije, da vjeruju u Boga. Da budu spremni raditi, učiti, biti odgovorni i ustrajni, čak i onda kada rezultati ne dolaze odmah. Ništa vrijedno ne nastaje preko noći i ponekad će put biti teži nego što smo očekivali. Međutim, trud, znanje, pošten rad i ustrajnost nikada nisu uzaludni. Možda se ne vrate onda kada ih očekujemo i možda ne dođu u obliku koji smo zamišljali, ali vjerujem da se na kraju uvijek isplate.
Ako je moja obitelj iz onoga što je izgledalo kao potpuni gubitak mogla izgraditi novi život, onda vjerujem da svatko od nas može napraviti mnogo više nego što ponekad misli. Važno je samo ne odustati od sebe, svojih ciljeva i vrijednosti koje nosimo sa sobom.
Jer ne možemo uvijek birati okolnosti u kojima počinjemo, ali možemo birati što ćemo od njih napraviti.