Zanimanje mladih za studij prava na Sveučilištu u Mostaru nije oslabilo, ali se njihov fokus posljednjih godina mijenja prema međunarodnom pravu, europskim integracijama i zaštiti ljudskih prava. Što je ključno za ustavnopravne i izborne reforme u Bosni i Hercegovini te kako se pravna struka suočava s novim izazovima, među kojima je i razvoj umjetne inteligencije, teme su o kojima svoja razmišljanja s Večernjakom podijelio dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru Izv. prof. dr. sc. Zlatko Brkić.
Kakvo je trenutačno zanimanje mladih za studij prava na Pravnom fakultetu u Mostaru i bilježite li promjene u interesu za ovu profesiju u posljednjih nekoliko godina?
- U posljednjih nekoliko godina možemo govoriti o stabilnom porastu interesa za studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, osobito u kontekstu europskih integracija Bosne i Hercegovine i sve veće važnosti vladavine prava. Istodobno, moramo biti realni demografski pad i migracije mladih utječu na visoko obrazovanje u cjelini, pa se to osjeti i kod nas. Ako usporedimo današnje upise s razdobljem prije desetak ili petnaest godina, jasno je da se struktura studenata mijenja.
Pored navedenog, promijenila se i percepcija samog studija prava. Nekada je pravo bilo gotovo isključivo vezano uz javni sektor i tradicionalne pravničke profesije, kao što su sudstvo, tužiteljstvo i odvjetništvo, a danas ga mladi sve češće promatraju u širem međunarodnom kontekstu, kroz ljudska prava, europsko pravo, međunarodne organizacije i različite oblike globalne regulacije. Smatram da je to očekivan razvoj jer se suvremeni pravni poredak sve više oblikuje kroz odnos nacionalnog i međunarodnog prava.
Na Fakultetu smo na te promjene pokušali odgovoriti prilagodbom nastavnih planova i programa, uvođenjem novih izbornih kolegija i većim naglaskom na praktičnu nastavu. Cilj nam je ponuditi studij koji prati suvremene trendove, ali pritom zadržava akademsku ozbiljnost. Upravo zato vjerujem da interes za studij prava nije nestao, on se jednostavno promijenio i prilagodio modernom vremenu u kojem živimo.
Smatrate li da je pravna profesija danas i dalje atraktivna mladima u Bosni i Hercegovini s obzirom na česte ocjene o lošem stanju u pravosuđu, složenom političkom sustavu i dugotrajnosti sudskih postupaka?
- Pravna profesija u Bosni i Hercegovini i dalje ostaje atraktivna mladima, ali s određenim rezervama koje proizlaze iz sustavnih izazova i promjena koje se stalno događaju. S jedne strane, pravo nudi mogućnosti za angažman u ostvarenju temeljnih ciljeva našega društva, kao što su borba protiv korupcije, zaštita ljudskih prava i europske integracije. S druge strane, kritike o lošem stanju pravosuđa (kao što su izvješća Vijeća Europe, GRECO-a i Transparency Internationala) i dugotrajnosti postupaka (prosječno 3 do 5 godina za parnične sporove prema statistikama VSTV-a) stvaraju percepciju pravne nesigurnosti, što može obeshrabriti neke. Ipak, profesija je atraktivna jer pruža mogućnosti za rad i u međunarodnim organizacijama (npr. EU delegacija, OSCE, Vijeće Europe i dr.) ili nevladinom sektoru, gdje mladi vide priliku za reforme i promjene u društvu.
Iako se često govori o izazovima u pravosuđu, pravna profesija ostaje jedna od najstabilnijih i najutjecajnijih u društvu. Mladi su svjesni da upravo pravnici imaju ključnu ulogu u reformama, jačanju institucija i unapređenju vladavine prava. Pravo je profesija koja nudi sigurnost, društveni status i mogućnost napredovanja, ali i prostor za društveni angažman. U kontekstu Bosne i Hercegovine, gdje je pravni sustav složen i višeslojan, potreba za kvalitetnim pravnicima danas je možda veća nego ikada. Upravo zato mladi i dalje biraju pravo kao studij koji im otvara vrata različitim karijerama i zato je pravna profesija i dalje privlačna, osobito onima koji su spremni raditi i razvijati se u dinamičnom okruženju modernog svijeta.
Na koji način razvoj umjetne inteligencije već sada utječe na pravnu struku te smatrate li da će AI u budućnosti mijenjati samu prirodu pravničkog zanimanja?
- Razvoj umjetne inteligencije (AI) već značajno utječe na pravnu struku i mijenja pravnu profesiju, i to mnogo brže nego što mnogi misle, posebno u područjima automatizacije rutinskih zadataka, poput pretrage presuda, izrade standardnih ugovora i drugih akata, analize velikih količina dokumenata pa čak i predviđanja ishoda sporova. Pravno gledano, to otvara pitanja etike i odgovornosti jer AI alati moraju biti transparentni i bez diskriminacije. Oni omogućuju smanjenje grešaka i bržu obradu informacija, što štedi vrijeme i povećava učinkovitost pravnika te im omogućuje da se bave složenijim pravnim pitanjima. Smatram da će AI uvelike promijeniti prirodu pravničkog zanimanja jer će se rutinski zadaci automatizirati, ali će ljudski čimbenik ipak ostati ključan za interpretaciju prava, etičke odluke, razumijevanje društvenih odnosa i zastupanje u sudnici, gdje su potrebni empatija i kritičko razmišljanje. U svemu tome najveći izazov bit će prilagodba obrazovanja i profesionalnih standarda jer će pravnik budućnosti morati biti digitalno pismen, interdisciplinaran i sposoban koristiti AI kao alat, a ne kao zamjenu. To je jedan od glavnih izazova na koje pravno obrazovanje mora žurno i kvalitetno odgovoriti.
Dugi niz godina se razgovara o izbornim reformama, ali i ustavno-pravnim promjenama. Smatrate li jesu li moguće, posebice u novim geopolitičkim okolnostima i novom pristupu američke administracije koja se odmaknula od svakodnevnog menadžiranja?
- Izborne reforme i ustavnopravne promjene u Bosni i Hercegovini ne samo da su moguće nego su i nužne ako želimo da ova država jednog dana postane stabilna i napredna europska država, članica Europske unije i NATO saveza, u kojoj se poštuju načelo vladavine prava i ljudska prava svih njezinih naroda i građana. One moraju biti rezultat političke volje i primarne odgovornosti domaćih političkih aktera, uz poštivanje načela konstitutivnosti kao temeljnog ustavnog načela i zabrane diskriminacije. Ako se zanemari jedno od tih načela, cijeli politički sustav gubi suptilnu političku ravnotežu koju nam je donio Daytonski mirovni sporazum. Dugi niz godina, još od 2006. i paketa Travanjskih amandmana, ovi su razgovori bili blokirani zbog političkih interesa. Međutim, nove geopolitičke okolnosti, poput ruske agresije na Ukrajinu, sigurnosnih izazova u Europi i ubrzane dinamike proširenja Europske unije, kao i pojačan fokus EU-a na Zapadni Balkan, otvaraju određeni prostor za napredak. Novi pristup američke administracije, koji se više udaljava od svakodnevnog upravljanja procesima i u većoj mjeri oslanja na vodstvo Europske unije u regiji, može donekle olakšati provođenje reformi jer smanjuje percepciju vanjskog nametanja političkih rješenja. Kao dekan, vjerujem da je ključ u široj akademskoj raspravi i doprinosu stručne javnosti u traženju održivih ustavnih rješenja. U tom procesu posebno je važno naglasiti da eventualne ustavne promjene moraju jačati stabilnost države, a ne je dovoditi u pitanje. Ustavne promjene u Bosni i Hercegovini moguće su samo kroz unutarnji politički konsenzus. Ne postoje stabilne ustavne promjene koje su rezultat jednostranog političkog nametanja. Zbog toga one moraju biti rezultat kompromisa i šireg političkog dogovora ključnih političkih aktera, a ne nametnutih rješenja. U novim geopolitičkim okolnostima očita je smanjena izravna uključenost međunarodnih aktera, što znači da odgovornost sve više prelazi na domaće političke strukture. To je ujedno i test njihove političke zrelosti, jer je Bruxelles vrlo jasan da bez potrebnih unutarnjih reformi nema napretka na putu prema članstvu u Europskoj uniji.
Posebno je osjetljivo pitanje legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda, jer se stabilnost države temelji na ravnopravnosti triju konstitutivnih zajednica i poštivanju ljudskih prava svih građana. Pitanje izmjena Izbornog zakona, koje bi trebalo omogućiti legitimno političko predstavljanje onih koji biraju svoje predstavnike u određena predstavnička tijela, jedno je od ključnih političkih pitanja u Bosni i Hercegovini, osobito za hrvatski narod, što je razumljivo ako se promatra političko iskustvo iz prethodnih izbornih ciklusa. Dogovor o izbornim reformama objektivno bi trebao biti lakše ostvariv nego šire ustavne promjene, ali nažalost nisam siguran da trenutačni politički odnosi pružaju dovoljno optimizma za takav ishod. Primarni cilj mora biti ostvarivanje političke stabilnosti i institucionalnog napretka, a ne proizvodnja novih političkih kriza i nestabilnosti, što bi značilo vraćanje u političke obrasce iz prošlosti. Ako se reformama pristupi promišljeno i uz potporu Europske unije i drugih važnih međunarodnih partnera, moguće je pronaći rješenje koje će omogućiti da buduće generacije žive u državi u kojoj se nitko ne osjeća građaninom drugog reda, nego u državi koja je stabilna članica Europske unije i NATO saveza. Nažalost, nalazimo se u izbornoj godini i čini se da je izborna kampanja za većinu političkih subjekata već započela, što dodatno smanjuje prostor za postizanje političkih kompromisa i dogovora od kojih uvelike ovisi budućnost Bosne i Hercegovine.
Kako komentirate najnovije presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima poput Kovačević i Begić koje se odnose na ustavno-pravni poredak BiH?
-Najnovije presude Europskog suda za ljudska prava (ECHR) u predmetu Kovačević predstavljaju važan, ali i drugačiji korak u dugogodišnjem nizu slučajeva koji ocjenjuju usklađenost ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, posebice s člankom 1. Protokola br. 12 koji uvodi opću zabranu diskriminacije. U slučaju Kovačević Veliko vijeće ECHR-a 25. lipnja 2025. proglasilo je zahtjev nedopuštenim zbog zlouporabe prava na podnošenje predstavke i nedostatka statusa žrtve. Time je preokrenuta ranija presuda Suda iz 2023. godine, kojom je bila utvrđena diskriminacija u pogledu aktivnog biračkog prava (prava glasanja za kandidate po vlastitom izboru, bez etničkih i teritorijalnih ograničenja za Dom naroda i Predsjedništvo BiH). Sud je naglasio da je zahtjev imao karakter actio popularis, odnosno apstraktnog napada na ustavni sustav, a ne konkretne povrede prava pojedinca. Ova odluka pokazuje da ECHR poštuje stroge proceduralne standarde i ograničava pristup Sudu kada zahtjev služi poticanju široke ustavne reforme umjesto rješavanju individualne štete koja proizlazi iz kršenja ljudskih prava. Time je Sud izbjegao izravan sukob s daytonskim ustavnopravnim okvirom, zadržavajući svoju ulogu tijela koje treba rješavati pitanja kršenja individualnih ljudskih prava, a ne tijela zaduženog za promjene ustavnopravnog ustrojstva neke države, što je, prema svemu sudeći, bio motiv pojedinih apelanata. ECHR nije politički instrument, nego sudsko tijelo koje treba osigurati primjenu usvojenih standarda zaštite ljudskih prava za sve države stranke Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinih protokola – ni više, ali ni manje od toga.
Odluke ECHR-a iz 2026. godine u predmetima koje je pokrenuo gospodin Begić i politička stranka Demokratska fronta (DF) predstavljaju važan doprinos razumijevanju granica sudske zaštite političkih prava u okviru Europske konvencije. U tim postupcima Sud je razmatrao više različitih prigovora koji su se odnosili na ustavnu i izbornu strukturu Bosne i Hercegovine. Dok je u određenim aspektima utvrdio postojanje diskriminacije u pogledu pasivnog biračkog prava, u dva dijela Sud je apelacije odbacio kao nedopuštene, naglašavajući temeljna procesna načela koja određuju opseg njegove nadležnosti.
U odbijenim dijelovima zahtjeva podnositelji su osporavali strukturu i funkciju Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, tvrdeći da je narušeno načelo jednake vrijednosti glasa, kao i određene izmjene izbornog zakonodavstva koje je 2022. godine nametnuo visoki predstavnik. Begić je tvrdio da ustavni položaj Doma naroda, odnosno njegova mogućnost da utječe na zakonodavni proces i blokira odluke Zastupničkog doma, dovodi do narušavanja demokratskog načela jednakosti birača, odnosno načela jednake vrijednosti glasa, te stvara nerazmjernu političku moć delegata koji predstavljaju konstitutivne narode. Prema njegovu stajalištu, takav institucionalni dizajn dovodi do diskriminacije građana koji se ne identificiraju s jednim od konstitutivnih naroda ili pripadaju političkim opcijama koje ne mogu ostvariti utjecaj u tom domu. ECHR je, međutim, odbacio ovaj dio zahtjeva kao nedopušten. Sud je zaključio da se u ovom slučaju ne radi o pritužbi koja se odnosi na konkretnu i osobnu povredu prava podnositelja, nego o pokušaju osporavanja cjelokupnog ustavnog i političkog sustava države. Takva vrsta zahtjeva u praksi Suda označava se pojmom actio popularis, odnosno zahtjevom kojim pojedinac nastoji zaštititi opći javni interes ili apstraktno osporiti zakonodavni ili ustavni okvir, a ne zaštititi vlastito konvencijsko pravo. Budući da je prema članku 34. Europske konvencije Sud nadležan samo za razmatranje pojedinačnih predstavki osoba koje tvrde da su osobno i neposredno žrtve povrede prava, Sud je zaključio da ovaj dio zahtjeva ne ispunjava procesne uvjete dopuštenosti. Stoga je odbijena apelacija vezana za ulogu Doma naroda i pitanje „vrijednosti glasa”, odnosno navodnu neravnopravnost glasova u izbornom sustavu. Sud je pritom zaključio da ova ustavna struktura sama po sebi nije diskriminatorna u smislu Konvencije, jer služi zaštiti manjina i očuvanju stabilnosti države.
Sličan pristup Sud je zauzeo i u odnosu na drugi dio odbijenog zahtjeva Demokratske fronte koji se odnosio na izmjene izbornog zakonodavstva koje je visoki predstavnik Christian Schmidt donio u izbornoj noći 2022. godine. Podnositelj je tvrdio da su te izmjene promijenile pravila političkog predstavljanja, osobito u pogledu izbora delegata u Dom naroda, te da su time narušena načela jednakosti i demokratske reprezentacije. Sud je, međutim, ocijenio da se navedene tvrdnje primarno odnose na političke i institucionalne posljedice određenih ustavnih i izbornih rješenja, a ne na konkretno individualno pravo podnositelja zajamčeno Konvencijom. Drugim riječima, Sud je naglasio razliku između političkog neslaganja s određenim institucionalnim rješenjem i povrede individualnog prava zaštićenog Konvencijom. Sud je odbacio ovaj zahtjev protiv nametnutih izmjena Izbornog zakona od strane visokog predstavnika jer je smatrao da te izmjene nisu kršile Europsku konvenciju. Potvrđeno je da ustavna struktura Bosne i Hercegovine, uključujući Dom naroda, nije inherentno protivna Konvenciji, jer osigurava ravnotežu među narodima u postkonfliktnom društvu.
U slučaju Begić ECHR je, nasuprot tome, u dva zahtjeva utvrdio povredu članka 3. Protokola br. 1 (pravo na slobodne izbore), članka 1. Protokola br. 12 (opća zabrana diskriminacije) i članka 14. Europske konvencije (zabrana diskriminacije) zbog nemogućnosti podnositelja da se kandidira za predsjednika ili potpredsjednika Federacije BiH, kao i za predsjedavajućeg ili dopredsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine bez deklariranja etničke pripadnosti. Sud je zaključio da takva etnička ograničenja krše opću zabranu diskriminacije jer sustav koji ograničava kandidature samo na pripadnike konstitutivnih naroda diskriminira pripadnike kategorije „Ostalih”. Riječ je o novoj osudi diskriminatornih elemenata koji postoje u izbornom i institucionalnom sustavu Federacije BiH, što je u skladu s dosadašnjom sudskom praksom Suda.
Ove presude naglašavaju da etnička ograničenja i dalje predstavljaju problem u smislu usklađenosti s Europskom konvencijom, ali i da Sud neće dopustiti zlouporabu postupka za političke reforme bez postojanja dokazane individualne štete. Kao netko tko se bavi međunarodnopravnom zaštitom ljudskih prava, ove presude vidim kao poticaj za uravnotežene reforme koje će eliminirati diskriminaciju, a istodobno očuvati načelo konstitutivnosti naroda. Brze i nametnute promjene mogle bi destabilizirati cijeli politički sustav, ali ignoriranje ovih presuda ugrožava europski put i kredibilitet vladavine prava u Bosni i Hercegovini. Presude u predmetima Kovačević i Begić potvrđuju dugogodišnji stav ECHR-a da određeni elementi izbornog sustava Bosne i Hercegovine nisu u skladu s europskim standardima nediskriminacije. Sud ne dovodi u pitanje temeljna načela ustavnog poretka niti nudi politička rješenja. Njegova je uloga pravna, a to je ukazati na povredu Konvencije. Te presude stoga treba shvatiti kao poticaj za reforme, a ne kao prijetnju stabilnosti.
Koliko takve presude mogu utjecati na buduće ustavne reforme u Bosni i Hercegovini te postoji li opasnost od destabilizacije postojećeg institucionalnog okvira?
- Presude ECHR-a u slučajevima Kovačević i Begić imaju značajan, ali diferenciran utjecaj na buduće ustavne reforme u Bosni i Hercegovini. Prvo, one su izravno primjenjive u domaćem pravnom poretku i obvezujuće su za sve organe vlasti. U slučaju Begić Sud je u dva zahtjeva utvrdio povredu čl. 1. Protokola br. 12 zbog etničkih ograničenja u pristupu ključnim funkcijama u Federaciji BiH i Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, što zahtijeva izmjene u pravnom sustavu kako bi se uklonila diskriminacija. Ovo dodatno pojačava pritisak koji proizlazi iz presude Sejdić i Finci i srodnih slučajeva te će utjecati na poglavlje 23 pristupnih pregovora s Europskom unijom (pravosuđe i temeljna prava), gdje je provedba presuda ECHR-a jedan od ključnih kriterija. S druge strane, presuda u zahtjevu Kovačević i druga dva odbijena zahtjeva Begića i Demokratske fronte (DF) ograničavaju širi utjecaj jer je zahtjev proglašen nedopuštenim zbog zlouporabe prava i nedostatka statusa žrtve. Ova odluka zatvara vrata apstraktnim napadima na cijeli ustavni sustav (actio popularis), čime Sud pokazuje suzdržanost prema dubokim promjenama daytonskog ustavnog okvira bez konkretne individualne štete. Time se smanjuje rizik od lančane reakcije predstavki koje bi mogle dovesti do masovnih zahtjeva za ukidanjem etničkih kvota. Ovo će definitivno utjecati na buduće reforme, jer će ove presude ubrzati potrebu za izmjenama Izbornog zakona i Ustava Bosne i Hercegovine, kao i ustava entiteta (primjerice u dijelu etničkih ograničenja za pojedine funkcije), ali neće same po sebi izazvati potpunu reviziju daytonskog ustavnopravnog okvira. One predstavljaju priliku za inkluzivnije rješenje koje bi uskladilo načelo konstitutivnosti naroda s općom zabranom diskriminacije (čl. 1. Protokola br. 12 i čl. 14. Konvencije). Definitivno postoji i opasnost od destabilizacije jer postoji rizik ako se reforme provedu unilateralno ili nametnuto. To bi moglo izazvati otpor u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine zbog straha od centralizacije ili zbog ugrožavanja načela konstitutivnosti naroda, čime bi se narušila važnost postojećeg konsenzualnog mehanizma iz Ustava BiH. Sličan scenarij takvih rješenja vidjeli smo nakon Inzkovih odluka 2021. godine ili tijekom pokušaja reformi u razdoblju od 2006. do 2009. godine. Kao netko tko se bavi međunarodnim pravom, smatram da je jedini održivi put dijalog i konsenzus među konstitutivnim narodima, uz poštivanje presuda Ustavnog suda BiH (npr. U-5/98 o konstitutivnosti, U-23/14 slučaj Ljubić i dr.) i presuda ECHR-a. Reformama treba pristupiti kao balansu između zaštite ljudskih prava i očuvanja stabilnosti, jer su one prilika za modernizaciju, ali ne smiju ugroziti temelje mira iz 1995. godine. Pravna znanost i struka, siguran sam, mogu doprinijeti pronalaženju prihvatljivog rješenja kroz stručne rasprave i prijedloge koji štite i prava pojedinca i načelo konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini.
Iskreno, nakon presuda Kovačević i Begić jasno je da nas Strasbourg i dalje drži pod povećalom, i to s pravom, jer neke stvari u našem ustavnom sustavu još uvijek nisu u skladu s najvišim standardima zaštite ljudskih prava koje smo se obvezali poštivati kada smo ratificirali Europsku konvenciju i njezine protokole. To je posebno važno u državi poput naše, gdje je daytonski ustavni okvir još uvijek jedini jamac stabilnosti, ali i izvor određenih problema koji nas koče na putu prema Europi. Ove presude, i to je po meni mudro, jasno pokazuju da Sud neće dopustiti da se preko svakog pojedinačnog zahtjeva pokušava rušiti cijeli daytonski ustavni okvir bez dokazane konkretne štete. Kada bi svatko mogao na takav način napadati temelje države, ne bi ostalo ništa od one krhke ravnoteže koju smo platili strašnom cijenom devedesetih godina, a to je ravnoteža koja štiti konstitutivne narode, uključujući i hrvatski narod kao najmalobrojniji. S druge strane, dio presuda u slučaju Begić ide u sasvim drugom smjeru, jer je Sud jasno utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 12 i poručio da postojeća etnička ograničenja nisu u skladu s općom zabranom diskriminacije. To je nastavak pravne linije koju smo već vidjeli u presudama Sejdić–Finci, Zornić, Pilav i drugim slučajevima, u kojima je osuđena isključivost temeljena na etničkoj deklaraciji te je istaknuto da takve mjere nisu razmjerne ciljevima zaštite manjina u postkonfliktnom društvu. Ove presude jasno nam govore nešto o sustavu koji je Dayton uspostavio kako bi zaštitio narode, ali se sada pokazuje da taj sustav u određenim situacijama može dovesti do kršenja temeljnih ljudskih prava, osobito zabrane diskriminacije, koja je univerzalno načelo i mora se poštivati bez izuzetka.
Ove presude nisu kontradiktorne. Jedna predstavlja proceduralnu kočnicu koja štiti sustav od apstraktnih napada, a druga je materijalna opomena koja nas upozorava da moramo ukloniti diskriminaciju gdje god ona postoji, ali bez naglih i nepromišljenih rješenja. Ako bi se krenulo u reforme koje bi dovele do toga da pojedini konstitutivni narodi ostanu bez mehanizama zaštite svoga identiteta i položaja, a takvih prijedloga ima, osobito onih koji zagovaraju centralizaciju ili ukidanje etničkih kvota, riskirali bismo ponavljanje povijesti iz koje smo se jedva izvukli. Takav scenarij bio bi kršenje ne samo standarda ECHR-a nego i samog duha Daytonskog sporazuma koji je osigurao ravnopravnost konstitutivnih naroda. Duboko sam uvjeren da moramo pronaći način da se poštuju i najviši standardi ljudskih prava i ravnopravnost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Ako se to ne učini promišljeno, kroz dijalog i uz potporu Europske unije, tada nećemo imati ni stabilnost ni europsku budućnost za našu djecu. Ove presude nas upozoravaju da moramo djelovati, ali ne na način koji bi ugrozio ono što nas je održalo u miru, nego tako da se daytonski sustav unaprijedi u skladu s modernim standardima zaštite prava, u kojem nijedan pojedinac i nijedan narod neće biti diskriminiran. Na kraju krajeva, kao dekan Pravnog fakulteta, smatram da je upravo uloga naše struke da ponudi rješenja koja će pomiriti zaštitu ljudskih prava s institucionalnom realnošću naše države, a ne da dopustimo da se preko pojedinih presuda ruši ono što je teško izgrađeno.
Koliko je Daytonski mirovni sporazum danas i dalje temelj stabilnosti Bosne i Hercegovine te kako gledate na pokušaje njegove reinterpretacije kroz inicijative za unitarizaciju države?
- Daytonski mirovni sporazum i dalje predstavlja ključni temelj stabilnosti Bosne i Hercegovine. On nije samo povijesni dokument koji je zaustavio rat, nego i ustavnopravni okvir koji je omogućio funkcioniranje države u izrazito složenim političkim i društvenim okolnostima. Dayton je uspostavio ravnotežu između tri konstitutivna naroda, dva entiteta i državne razine vlasti, stvarajući sustav koji je kompromisan, ali relativno funkcionalan u smislu očuvanja mira i institucionalne stabilnosti. Upravo ta ravnoteža, iako često kritizirana zbog složenosti, bila je i ostala ključna za očuvanje političke stabilnosti i sprječavanje dominacije bilo kojeg aktera.
Važno je naglasiti da Daytonski sporazum nije nepromjenjiv dokument. On predviđa mogućnost evolucije kroz demokratske procedure, politički dogovor i ustavne amandmane. Međutim, svaka promjena mora biti rezultat unutarnjeg konsenzusa i mora poštovati temeljna načela na kojima je sporazum izgrađen: konstitutivnost naroda, decentralizaciju i ravnotežu između različitih razina vlasti. To su elementi koji nisu slučajno ugrađeni u ustavnu strukturu, nego su rezultat povijesnih okolnosti i realnosti bosanskohercegovačkog društva. Pokušaji reinterpretacije Daytonskog mirovnog sporazuma kroz inicijative za unitarizaciju države nisu u skladu s njegovom strukturom i vode političkim tenzijama. Unitarizacijski koncepti zanemaruju činjenicu da je BiH duboko pluralno društvo u kojem stabilnost proizlazi iz uvažavanja različitosti, a ne iz njihovog potiskivanja. Takvi pristupi ne samo da su pravno neutemeljeni, nego su i politički kontraproduktivni jer stvaraju dodatne podjele i nepovjerenje među narodima. Daytonski okvir nije prepreka razvoju, nego okvir unutar kojeg se mogu graditi funkcionalnije institucije, ali uz poštivanje temeljnih načela na kojima počiva.
Stoga, Daytonski sporazum treba promatrati kao živ ustavni dokument koji može evoluirati, ali ne smije biti jednostrano reinterpretiran. Stabilnost Bosne i Hercegovine ovisi o tome da se reforme provode postupno, kroz dijalog i kompromis, uz puno uvažavanje Daytonskih načela. Svaki pokušaj radikalnog preuređenja, osobito u smjeru unitarizacije, ne samo da je pravno neodrživ, nego bi mogao imati ozbiljne posljedice po političku stabilnost i međunacionalne odnose. Dayton je temelj koji se može nadograđivati, ali ne i rušiti jednostranim inicijativama. Formula koju je Dayton donio, jedna država, dva entiteta i tri konstitutivna naroda i dalje ostaje temelj funkcioniranja ove države, iza čega još uvijek čvrsto stoji međunarodna zajednica.
Za koje pravne reforme koje BiH mora provesti kako bi uskladila svoj sustav s pravnom stečevinom Europske unije (acquis communautaire) će biti najteže provesti?
- Usklađivanje s acquis communautaire, što obuhvaća preko 100.000 stranica EU propisa, predstavlja ogroman izazov za Bosnu i Hercegovinu. Najteže će biti reforme koje diraju srž dejtonske strukture, političke blokade i korupciju. Ključna područja, rangirana prema dosadašnjem iskustvu u provedbi, uključuju poglavlje 23 (pravosuđe i vladavina prava), što se u našem slučaju odnosi na depolitizaciju Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća (VSTV), neovisnost sudaca i tužitelja, ubrzanje postupaka (prosječno trajanje >5 godina) te implementaciju presuda Europskog suda za ljudska prava (ECHR). Ovo je „otvarajuće i zatvarajuće“ poglavlje i bez njega nema napretka u pregovorima. Sljedeća važna područja su poglavlja 23 i 5 (borba protiv korupcije i javne nabave). Javne nabave, koje čine 15–20% BDP-a, još uvijek su pod utjecajem korupcije, što rezultira gubicima od stotina milijuna KM godišnje. Potrebna je digitalizacija, transparentnost i depolitizacija sustava. Teško je to ostvariti jer entitetski i županijski/kantonalni paralelni sustavi omogućuju manipulacije, a političke stranke koriste javne nabave za klijentilizam. Državna imovina nije izravno poglavlje, ali blokira poglavlja 6–8 (slobodno kretanje robe, usluga) i pristup EU fondovima. Republika Srpska tvrdi da je imovina entitetska, dok Federacija BiH traži državnu kontrolu. Bez jasne definicije (vojna imovina, infrastruktura, zračne luke…) nema privatizacije ni investicija. Rješenje zahtijeva politički kompromis ili arbitražu, što je do 2026. bilo nedostižno. Poglavlje 24 (sigurnost i migracije) suočava se s fragmentiranom policijskom strukturom (državne, entitetske, županijsko/kantonalne) i slabom koordinacijom, što otežava usklađivanje s EU standardima u području granica, azila i organiziranog kriminaliteta. Administrativni kaos, sa preko 100 ministarstava, multiplicira troškove i usporava reforme.
Najteže reforme su one koje zahtijevaju prelazak etničkih i entitetskih podjela, bez unutarnjeg konsenzusa tri konstitutivna naroda i „Ostalih“. EU pritisak (Reform and Growth Facility, 14 prioriteta) može samo djelomično pomoći. Bosni i Hercegovini je potreban „access before accession“ pristup, odnosno postupna integracija prije punog članstva, jer bez hrabrog kompromisa postoji rizik daljnje stagnacije. Kao pravnik, smatram da je ključ u dijalogu, a ne u nametanju rješenja.
Kako razriješiti pitanje državne imovine koje je postalo jedna od ključnih zapreka funkcioniranju svakodnevnog života u Bosni i Hercegovini?
- Pitanje državne imovine jedno je od najvažnijih i najosjetljivijih ustavno-pravnih izazova u Bosni i Hercegovini, jer se tiče same strukture državnosti, odnosa između razina vlasti i dugoročne ekonomske održivosti zemlje. Riječ je o pitanju koje nije samo pravno, nego i političko, ekonomsko i razvojno. Upravo zato ono već godinama predstavlja jednu od najvećih zapreka normalnom funkcioniranju institucija i realizaciji infrastrukturnih projekata. Ustavni sud BiH u nizu svojih odluka jasno je utvrdio da je državna imovina, prema Ustavu, u nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH. To znači da entiteti ne mogu jednostrano raspolagati tom imovinom niti je knjižiti kao svoje vlasništvo. Odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće te predstavljaju jedino legitimno tumačenje ustavnog poretka. Međutim, politički otpori provedbi tih odluka doveli su do dugotrajne blokade, što ima ozbiljne posljedice po funkcioniranje države, ali i po svakodnevni život građana. Rješenje ovog pitanja zahtijeva nekoliko ključnih koraka. Prije svega, nužno je dosljedno poštovati odluke Ustavnog suda, jer bez toga nema pravne države. Potom je potrebno donijeti sveobuhvatan državni zakon o državnoj imovini koji će jasno definirati kategorije imovine, nadležnosti, modele upravljanja i mehanizme zaštite javnog interesa. Taj zakon mora biti rezultat političkog dogovora temeljenog na ustavnim normama, a ne njihovom zaobilaženju. Također je važno uspostaviti transparentne i profesionalne institucijske mehanizme za upravljanje državnom imovinom, uključujući registre imovine, jasne kriterije za korištenje i raspolaganje te mehanizme kontrole i odgovornosti. Državna imovina mora biti stavljena u funkciju razvoja, energetskih projekata, prometne infrastrukture, investicija i lokalnog razvoja. Trenutna blokada ne šteti samo institucijama, nego i gospodarstvu, jer bez jasnog vlasničkog statusa mnogi projekti ne mogu biti realizirani. Rješenje mora biti i politički održivo. To znači da se mora voditi računa o legitimnim interesima entiteta i lokalnih zajednica, ali unutar okvira ustavnog poretka.
Odugovlačenje rješavanja ovog pitanja stvara pravnu nesigurnost, blokira investicije, usporava europske integracije i narušava povjerenje građana u institucije. Državna imovina nije samo pravni problem; ona je preduvjet za ekonomski razvoj, energetsku sigurnost i funkcionalnost javne uprave. Zato je nužno da se ovo pitanje riješi kombinacijom ustavnog tumačenja, zakonodavne aktivnosti i političkog dogovora, uz potpuno poštivanje odluka Ustavnog suda. Samo tako moguće je osigurati stabilan, predvidiv i funkcionalan sustav upravljanja imovinom koji će služiti interesima svih građana Bosne i Hercegovine.
Kako ocjenjujete razinu pravne sigurnosti u BiH s obzirom na slučajeve u kojima se nakon 20 godina sudskog postupka donose odluke kojima se poništavaju ranije sklopljeni ugovori?
- Pravna sigurnost predstavlja jedan od temeljnih stupova svakog pravnog poretka, a ujedno je i ključni element vladavine prava. Kada se u Bosni i Hercegovini događaju situacije u kojima se nakon dvadeset godina sudskog postupka poništavaju ranije sklopljeni ugovori, to ozbiljno narušava povjerenje građana i poslovne zajednice u pravni sustav. Takvi slučajevi nisu samo pojedinačni propusti, nego simptom dubljih strukturnih problema u funkcioniranju pravosuđa. Prije svega, dugotrajnost sudskih postupaka ukazuje na nedostatke u procesnom zakonodavstvu, organizaciji sudova i upravljanju predmetima. Postupci koji traju desetljećima nisu samo pravno neprihvatljivi, nego i društveno destruktivni, jer stvaraju pravnu nesigurnost i onemogućuju normalno planiranje poslovnih i privatnih aktivnosti. U modernim pravnim sustavima trajanje postupka jedan je od ključnih kriterija procjene učinkovitosti pravosuđa, a BiH u tom segmentu zaostaje. Poništavanje ugovora nakon toliko dugog vremena otvara pitanje ujednačenosti sudske prakse i kvalitete sudskih odluka. Pravna sigurnost podrazumijeva predvidivost; građani i poduzetnici moraju moći računati da će sudovi primjenjivati pravo na dosljedan i stabilan način. Kada se nakon dvadeset godina donese odluka koja mijenja pravni status ugovora, stvara se osjećaj pravne nestabilnosti i percepcija da sudska praksa nije dovoljno ujednačena.
Takve situacije imaju i izravne ekonomske posljedice. Investitori, bilo domaći ili strani, neće ulagati u okruženje u kojem ne mogu biti sigurni da će njihova imovinska prava biti zaštićena. Pravna nesigurnost povećava rizik poslovanja, smanjuje investicijsku aktivnost i usporava gospodarski razvoj. U tom smislu, pravna sigurnost nije samo pravni ideal, nego i preduvjet ekonomskog napretka. Potrebno je provesti sveobuhvatne reforme koje će osigurati brže, učinkovitije i predvidljivije sudske postupke. To uključuje modernizaciju procesnih zakona, jačanje kapaciteta sudova, uvođenje mehanizama za upravljanje predmetima, digitalizaciju pravosuđa i sustavno ujednačavanje sudske prakse. Posebno je važno ojačati odgovornost sudova za nerazumno trajanje postupaka i osigurati da se odluke donose u razumnim rokovima.
Zaključno, pravna sigurnost temelj je povjerenja građana u institucije. Kada građani vide da se pravni odnosi mogu mijenjati nakon dvadeset godina, to potkopava vjeru u sustav i stvara osjećaj pravne neizvjesnosti. Zato je jačanje pravne sigurnosti jedan od ključnih prioriteta za Bosnu i Hercegovinu, kako u kontekstu unutarnje stabilnosti, tako i u procesu europskih integracija. Bez predvidivog, učinkovitog i dosljednog pravosuđa, nema ni stabilnog društva ni održivog ekonomskog razvoja.