USPJELI SU POBJEĆI

Potresna ispovijest dječaka koji su preživjeli najpakleniji kamp na svijetu

Foto: YouTube
Potresna ispovijest dječaka koji su preživjeli najpakleniji kamp na svijetu
12.03.2017.
u 16:45
Pogledaj originalni članak

Lovant i Sabbah imali su samo 14 i 16 godina kad su bili prisiljeni pucati u već mrtva tijela muškaraca koji su pogubljeni jer ih je Islamska država proglasila izdajicama, prenosi Net.hr

To je bila vježba ciljanja – samo jedan dio svakodnevne rutine u treniranju s oružjem koje su morali proći u vojnom kampu za mlade. Ti su dečki pripadnici jazida iz sjevernog Iraka. 2014. su godine oči svijeta bile uprte u tisuće pripadnika Jazida koji su bili zarobljeni na planini Sinjar bez hrane i vode. Istovremeno, tinejdžere Sabbah i Lovant zarobili su pripadnici ISIL-a.

Ispiranje mozga

Sa sobom su uzeli većinu odraslih muškaraca koje su ubili, a dječake su s majkama odvezli u obližnji grad u sjevernom Iraku, a zatim su potpuno odvojili obitelji. Više od godinu dana zadržani su protiv svoje volje. Tamo su ih trenirali da budu borci kalifata, a sve se događalo u kampu u planinskom dijelu Sirije.

‘Ponekad bi nas odveli do velikih grobnica u kojima su bila mrtva tijela muslimanskih izdajnika koji su bili režimski špijuni ili oni koji su uzimali droge. Tada su nam rekli da moramo pucati po njima da se naviknemo na korištenje oružja’, ispričao je Sabbah.

Nitko ne zna koliko je Jazida prisiljeno na odlazak u takve kampove, ali izvješće ekstremističke organizacije Quilliam Foundation kaže da je tamo bilo na stotine dječaka u dobi od osam godina nadalje.

Ova dvojica tinejdžera kažu da je u vojnom kampu u kojem su oni bili bilo zarobljeno 120 dječaka. Većina su bili muslimani iz Sirije. Velik dio njih, za razliku od jazidskih dječaka, poslale su vlastite obitelji kako bi ih tamo istrenirali da budu džihadistički borci.

‘Jako mi je nedostajao dom. Posebno kada smo vidjeli da su drugi dječaci svakog vikenda odlazili svojim obiteljima u Siriju. Bili smo jako uznemireni. U takvim smo trenucima umirali iznutra’, priča Sabbah.

Dječake su tjerali na molitvu, čitanje Kurana i učenje islamističkih bilješki napamet, a zatim su ih o svemu tome ispitivali.

‘Pokušali su mi isprati mozak. Njihove su knjige bile poput magije. Brzo su vam mijenjale mišljenje. Nije riječ samo o meni, promijenilo bi se mišljenje i odraslog muškarca nakon čitanja tih knjiga’, kaže Sabbah.

Zatim je došao i fizički trening. Bilo je ljeto i bilo je veoma vruće. Zemlja je bila vrela i učili su nas kako hodati po njoj kako bismo se na to naviknuli kada dođemo u rat.

Sabbah opisuje kulturu straha koja je dominirala kampom. Djeca su često morala čuvati stražu u kompleksu kampa tijekom noći. Kad bi jedan dječak zaspao, na njega bi se bacila hladna voda i tukli bi ga drvenim palicama. Puške su morali nositi na ramenima stalno, čak i prilikom odlaska na toalet. Ako bi netko zaboravio svoju pušku ili bi mu skliznula s ramena, dobio bi još više batina.

Bilo je i trenutaka koji bi se mogli opisati kao normalni, poput plivanja u rijeci nakon ručka, ali čak i tada su ih tjerali da gledaju stravične snimke rata. Nitko se nije usudio odbiti bilo što. Svi su se jako bojali.

Sabbah priznaje da je nakon godinu dana u rukama Islamske države bio jako blizu u vjerovanje u njihovu radikalnu ideologiju.

‘Da sam ostao još samo mjesec dana, postao bih jedan od njih.’

Bijeg od ISIL-a

Ne možemo otkriti način i metodu koju su dječaci koristili prilikom bijega iz ovog kampa ISIL-a, no Lovant je tajno uspio uspostaviti kontakt s trećom osobom koja je zatim angažirala krijumčara da ih pokupi na dogovorenom mjestu.

Lovant kaže da Sabbah najprije nije bio za pokušaj bijega, ali uspiio ga je uvjeriti da je vrijedno rizika. Znali su da je opasno, ali nije im preostalo ništa drugo.

Krijumčar ih je pokupio automobilom. Nakon što su nekoliko dana u Raki proveli pritajeni, čekalo ih je dugo i mukotrpno putovanje do granice. Sabbah se prisjeća trenutaka kad su napustili sirijsko tlo i vratili se u Irak.

‘Plesali smo po ulicama u znak slavlja. Sretan sam da me prijatelj uvjerio da pobjegnemo. On mi je sada kao brat’, priča Sabbah.

Njihove se priče podudaraju s onim što se vidi na propagandnim video snimkama iz ISIS-ovih vojnih kampova. Nedavno je ta skupina objavila snimku koja pokazuje kako dvojica mladih Jazida izvode samoubilački napad na iračke snage u Mosulu. Prema nekim izvještajima, ti su dječaci imali samo 11 i 12 godina i zarobljeni su u kolovozu 2014.

Na snimci pričaju o svojoj bivšoj religiji.

‘Na Sinjaru smo štovali Sotonu’, rekli su. Zatim su se zakleli na vjernost Islamskoj državi i ušli u automobile s eksplozivima.

Postavlja se pitanje zašto ISIL ovo radi baš s pripadnicima Jazida. Profesorica Mia Bloom sa Sveučilišta u Georgiji kaže da je možda to upravo zbog propagande.

‘Namjera je posalti poruku svijetu da su čak i bivši neprijatelji sada uz ISIL’, rekla je.

Novi život u Njemačkoj

Kada je novinar BBC-a upoznao Lovanta i Sabbaha, činili su što i većina tinejdžera u hladno, kišno poslijepodne u veljači. U svojoj su sobi igrali Xbox. Sada mirno žive u skloništu u kojem je smješteno oko 80 Jazida u njemačkom Baden Wurtembergu.

Njihov je novi dom bivša zgrada lokalne vlasti koja izgleda vrlo institucionalizirano, ali je čista i topla. Mnogo se radilo na tome da izgleda kao pravi dom: na krevetima su šareni pokrivači, zidovi su obljepljeni dječjim crtežima…Hodnicima trče mala djeca uživajući u jeci svojih glasova. To je gotovo isključivo zajednica žena i djece jer su mnogi muškarci nestali ili ubijeni. Tu su bivši dječji vojnici i žene koje su bile prodane u seksualno roblje. Sada tamo s terapeutima mogu razgovarati o svemu što su pretrpjeli.

Nesigurnost je dio svakodnevnice u kojoj ovi ljudi žive u progonstvu. Militanti Islamske države drže još 3.500 jazidskih žena i djece.

‘Još imaju mog sina’

Gule je žena koja zna što znači bol gubitka. U ljeto 2014., i njezina je obitelj osjetila razdor nakon što je ISIL proveo svoje nasilje. Muža su joj odveli i najvjerojatnije ubili. Dvojica starijih sinova odvedeni su u Mosul i ona ni danas ne zna što je s njima bilo.

Najprije je uspjela ostati s najmlađim sinom koji je tada imao 4 godine. No i od njega se s vremenom morala razdvojiti. Kaže da su ga uzeli džihadisti. U svoj svojoj okrutnosti, šalju joj na mobitel fotografije njezina sina koji sada ima šest godina. Na jednoj fotografiji dječak stoji kraj puške.

‘Rade to s namjerom da nas povrijede. Znaju kako se osjećamo kad vidimo svoju djecu s oružjem’, rekla je Gule. I nju su te fotografije natjerale na suze.

‘S jedne sam strane sretna da mi je sin još živ, ali s druge strane sam očajna jer nije kraj mene i oni ga kontroliraju.’

Ponudila je čak i da otkupi svog sina, no džihadisti ga drže i ne žele ga pustiti. Gule bi učinila sve da ga ponovno može vidjeti. Išla bi kamo god treba.

Jazidi prakticiraju 4.000 godina staru religiju koja sadrži elemente zoroastranizma, židovstva, kršćanstva i islama. Islamska ih država smatra sotonistima.

U ljeto 2014., ISIL-ove snage su raselile više od 360 tisuća Jazida. Mnogi su pobjegli u planinu Sinjar od brojnih ubojstava i silovanja. 7. kolovoza 2014. američki je predsjednik Barack Obama odobrio zračne napade kako bi otjerao džihadističke snage te kako bi zarobljeni Jazidi mogli napustiti planinu.

Amerika je način na koji su pripadnici ISIL-a tretirali Jazide nazvala genocidom. Njemački političari odlučili su prihvatiti 650 najtraumatiziranijih žena i djece iz sjevernog Iraka i pomoći im. Naposljetku je Baden Wurtemberg prihvatio 1000 izbjeglica, od kojih su većinom Jazidi, no neki su i muslimani i kršćani koje su ISIL-ovci također prognali.

Među njima su bile i mlade djevojke i djevojčice od samo osam godina koje su militanti silovali. Ideja je bila ponuditi im savjetovanje i terapiju koje nisu imali u izbjegličkim kampovima na Bliskom istoku.

Odgovor Njemačke

Michael Blume njemački je akademik koji je pomogao u razvitku tog projekta financiranog od strane poreznih obveznika. Kaže da je odgovor bio vrlo pozitivan i 21 grad u toj njemačkoj pokrajini pristao je prihvatiti izbjeglice.

‘Mnogi Nijemci shvaćaju da imamo i povijesnu odgovornost brinuti se za manjine koje su u opasnosti od genocida. I mi smo imali mnogo njemačkih žena koje su patile i istraumatizirane su zbog seksualnog nasilja krajem Drugog svjetskog rata. Velik broj ljudi je rekao da treba pomoći ovim ženama jer znaju kroz što su prošle’, kaže Blume.

I neke druge zemlje izrazile su interes za uvođenje takvog projekta, primjerice, Kanada i Austrija.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.