KRANJČAROV BRAT EKSKLUZIVNO

Otkrivamo gdje je Cico proveo zadnja tri mjeseca života, brat Damir opisao posljednje dane

Otkrivamo gdje je Cico proveo zadnja tri mjeseca života, brat Damir opisao posljednje dane
03.03.2021.
u 10:09
Pogledaj originalni članak

I Posedarje tuguje za Zlatkom Kranjčarom. Preksinoć su lampaši zasvijetlili na posedarskoj rivi u čast velikom nogometašu, još većem čovjeku i omiljenom susjedu. Legendarni Cico je, naime, do prije mjesec dana boravio u Posedarju, u obiteljskoj kući svojih roditelja u Ulici Brune Bušića, u kojoj posljednjih dvanaest godina živi njegov stariji brat, 67-godišnji Damir Kranjčar. Tu je Cici i pozlilo početkom veljače...

Ispred kuće Kranjčarovih, na stolu pred ulaznim vratima, titra crveni lampaš. Lijeni mačak Beni šulja se po dvorištu, a u dnevnom boravku, zavaljen u fotelju, odjeven u crvenu trenirku s grbom Nogometne akademije Kranjčar, sjedi shrvani Damir Kranjčar. Ne izgleda najbolje, moli nas da ga ne fotografiramo, jer, kako kaže, nije uopće spavao. Uz njega je susjed i prijatelj Kranjčarovih Tome Klanac, koji je Damiru stalno na usluzi.

Jer, Damir je invalid, amputirana mu je noga, i s protezom se teško kreće. Cico je neponovljivi genijalac Kako ćete na pokop bratu?, oprezno pitamo Damira. – Niko će doći po mene u Posedarje, a na sprovod ću, budući da ne mogu dugo stajati, u invalidskim kolicima – smireno, ali toplim i drhtavim glasom odgovara stariji Kranjčar. Zlatko Kranjčar, kažu nam Damir i Tome uglas, donedavno je boravio u Posedarju čak tri i pol mjeseca. Damir kaže da mu je bratov dolazak bio “pomalo iznenađujući i čudan”.

– Zapravo, ima jedan veliki razlog. Budući da sam trideset godina živio u Nizozemskoj, i da smo se u tom razdoblju rijetko viđali, Zlatko je imao potrebu biti ovdje. Bio je tu za svoj rođendan u studenome, tu mu se svidjelo, i odlučio je ponovno doći. I nije se dao odavde, uživao je, bio mu je ovo odmor za dušu. I sve je bilo u početku O.K., sve normalno. Popila se čaša-dvije vina ili gemišta dnevno, to je bio “normativ” – kaže Damir, a Tome dodaje: – Ja sam mu svake večeri kuhao čaj. Bio je dobroga raspoloženja i zdravlja, ništa nije upućivalo na to da bi mu se zdravlje moglo pogoršati. A onda se jednoga dana nešto dogodilo... Cici su, kažu obojica, jednom zgodom zaklecala koljena, nakratko je izgubio ravnotežu, odjednom više nije mogao stati na jednu nogu. Počela mu je naticati... – Cico je jednom imao prijelom lijeve noge, i na tu nogu bio je slabiji, pa na nju nije mogao stati. Međutim, kako mu je taj dan odjednom bilo loše, tako je brzo i došao k sebi. No, sve se još jednom ponovilo početkom veljače. Tada je izgubio svijest i srušio se u kući. Baš je Niko tada bio tu da bi ga odvezao u Zagreb, a umjesto toga Cico je kolima hitne pomoći bio prebačen u zadarsku bolnicu. Vrijednosti krvnog tlaka su mu se potpuno preokrenule, šećer mu je bio 11,9... – priča Damir i nastavlja: – Dok je boravio u bolnici, Zlatko se počeo polako oporavljati. Bio je u dobrom stanju, čuli smo se svaki dan nekoliko puta. Dr. Nakić mi je bio kazao: ‘Ako izdrži prva tri dana, ima šanse da se oporavi’. I tako je i bilo, Cico se polako počeo oporavljati. Nakon tri tjedna došao je Niko i odvezao ga u Zagreb, budući da tamo u Merkuru ima liječnik specijalist za transplantaciju jetre. A ja, nakon što sam čuo kako mu je bilo u Zadru, nisam uopće pomišljao da bi mu trebala transplantacija. Damir Kranjčar sliježe ramenima i teško uzdiše dok rekonstruira prekjučerašnji dan u kojemu je izgubio brata.

– Kako mu se tako naglo pogoršalo? Navodno je pokupio nekakvu bakteriju, no nije imao nikakve rane... Kako sad to? I ne znam kako bih vam opisao svoje stanje kada me Niko nazvao. On me inače rijetko zove, a čim sam vidio njegov broj, znao sam da nešto nije u redu.

A kad sam čuo... nisam to mogao vjerovati! – s knedlom u grlu govori Damir. Sjećate li se vašega zadnjega razgovora s bratom? – Da, bilo je sve O.K., ali osjetio sam mu u glasu da nema energije, da je preumoran...

Je li mu se stanje pogoršalo nakon smrti prijatelja Popovskog? – E, to je moguće. Znate, ja sam bio strogo zabranio, dok je Cico u bolnici, da mu se to kaže, jer sam znao koliko bi ga to moglo uzrujati. A onda ga je nazvao jedan zajednički prijatelj iz Zagreba i to mu kazao. Da je znao da je bolje da mu to ne kaže, sigurno ga ne bi ni nazvao – smatra Damir. Dok razgovaramo, pogled je usmjeren prema fotografiji Dinamova napada iz 1982. godine oslonjenoj na zid: B. Cvetković, Cerin, Kranjčar, Mllinarić, Deverić. – Dok je Cico bio tu, malo smo se zekali. Kazao sam mu: ‘Ja ću prije tebe otići, bolje da ti meni ideš na sprovod, nego ja tebi’. Na to mi je kazao: ‘Budalo jedna, ti buš mene nadživil, takvi ljudi kao ti, to su biljke koje ne venu!’. Kakav ste odnos imali kroz život? – Ma super, odličan! Cico je imao onaj provokativni, zajebantski karakter, ali je kao dečko bio prva liga, za mene neponovljivi genijalac. Dok sam živio u Zagrebu, nema utakmice na kojoj nisam bio. Imali ste težak život u Nizozemskoj, velike uspone i padove, svašta ste prošli. Koliko vam je brat Zlatko u svemu bio podrška?

– Zlatko je bio uz mene, nemam što drugo reći. Međutim, mi smo tako odgojeni, svaki za sebe, svatko je imao svoj krug prijatelja. Dakle, ako sam ja bio u kakvoj gabuli, nije bilo ono ‘daj, buraz, pomozi’ ili obrnuto. Ne. Međutim, bilo mi je krivo kad su mi znali govoriti: ‘Lako je tebi, buraz ti ima love, a ti fuliraš’. A ja nikada od brata nisam ništa tražio. Nisam to želio. A nije da Cico ne bi želio pomoći, dapače. I tu kad je bio, htio je platiti ovo ili ono, nudio mi je svoju karticu.

Tada sam mu rekao: ‘Dok si u ovoj kući, nema šanse da išta platiš!’.

Svirao s Rajkom Dujmićem

Damir Kranjčar nekada je bio iznimno talentiran zagrebački glazbenik. I u kući u Posedarju na zid je naslonjena gitara, koju, kaže, nije primio već dvadeset godina. Nekada je svirao bas-gitaru s Rajkom Dujmićem, Vlado Kalemberom, Silvestrom Dragojem Šomijem...

Zbog fatalne ljubavi s Nizozemkom Mary, s kojom ima 37-godišnju kćer Vanju, preselio se u nizozemski grad Utrecht. Tamo je radio kao čistač, varilac, grafički dizajner... I zahvaljujući tome prima nizozemsku mirovinu. A zdravlje, misli li na zdravlje? – Zapustio sam se. Imam kronični bronhitis, a previše pušim. Ali, u ovom trenutku ne mogu si pomoći. Jako me pogodila bratova smrt – zaključio je Damir Kranjčar.

>> Pogledajte video o odlasku Zlatka Kranjčara

 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.