SUDAC ANTONETTI

'Nema dokaza da je Tuđman htio prekrajati granice'

'Nema dokaza da je Tuđman htio prekrajati granice'
28.11.2017.
u 17:51
Republika Hrvatska intervenirala je u BiH, ali putem dobrovoljaca i časnika upućenih na lice mjesta, piše sudac Antonetti
Pogledaj originalni članak

Bude li sutrašnja pravomoćna presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Haagu (ICTY) takva da se njome ruši teza o udruženom zločinačkom pothvatu i međunarodnom oružanom sukobu kojim se Hrvatska uplela u Bosnu i Hercegovinu, ona će vrlo vjerojatno biti na tragu onih argumenata koje je u svom izdvojenom mišljenju na prvostupanjsku presudu imao predsjedavajući Raspravnog vijeća, sudac Jean-Claude Antonetti. 

Nepravomoćnom presudom iz svibnja 2013., podsjetimo, Prlić i ostali osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora kao pripadnici udruženog zločinačkog pothvata (UZP) u kojem su sudjelovali i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. U žalbenom postupku svi branitelji šestorice optuženih pobijali su postojanje UZP-a.

Nemoguće je znati kakva će biti presuda koju sutra izriče Žalbeno vijeće, no sugovornici koji su vrlo dobro upućeni u predmet kažu da bi UZP mogao pasti ako bi suci u Žalbenom vijeću išli argumentacijom koju je vrlo detaljno, u svom izdvojenom mišljenju na čak 565 stranica (!), dao sudac Antonetti pri izricanju osuđujuće nepravomoćne presude. Antonetti se nije složio s postojanjem UZP-a, Tuđmana nije vidio kao zagovornika “Velike Hrvatske” o kojoj govori i optužnica i nepravomoćna presuda, nije se složio s postojanjem međunarodnog oružanog sukoba jer HV nije imao opću kontrolu nad HVO-om…

Ipak, na kraju izdvojenog mišljenja i Antonetti se složio sa stavom većine u Raspravnom vijeću o tome da su i Prlić i ostalih petero optuženika krivi – samo ne po UZP-u, nego po osnovi alternativnih oblika odgovornosti. Opet, govorimo hipotetski, ali ako Žalbeno vijeće bude imalo sličnu argumentaciju kao Antonetti i sruši tezu o UZP-u i međunarodnom oružanom sukobu, može izreći osuđuju presudu po alternativnim oblicima odgovornosti, ali može i, kao Žalbeno vijeće u slučaju Gotovina i Markač, odbiti izreći osuđujuću presudu po alternativnoj odgovornosti.

Kakva je točno bila argumentacija Antonettija, koja ustvari dosad jedva da je bila (ili uopće nije bila) detaljno prezentirana u hrvatskoj javnosti?

Suradnja s Muslimanima

“Ni u jednom trenutku nisam našao ni traga nekoj izjavi Franje Tuđmana koja bi upućivala na to da se on nije obazirao na granice i da je htio da pod nazivom Republika Hrvatska uspostavi geografski prostor koji bi obuhvaćao i Hercegovinu, ignorirajući granice koje je priznala međunarodna zajednica”, piše Antonetti u tom izdvojenom mišljenju.

Predsjednički transkripti bili su jedini dokazi o sudjelovanju Tuđmana, Šuška i Bobetka u nepravomoćno presuđenom UZP-u, a Antonetti je analizirao 64 takva dokaza i na tom uzorku pokušao shvatiti kvalitetu tih dokaza, njihov sadržaj i kontekst. Na kraju, došao je do zaključka da predsjednički transkripti uopće ne inkriminiraju Tuđmana ni politički i vojni vrh Hrvatske.

“Na temelju sinteze tih dokumenata može se konstatirati da je Franjo Tuđman oduvijek imao zamisao da Herceg-Bosnu pripoji Hrvatskoj, ali putem raznih pravnih rješenja poput referenduma, konfederacije ili federacije, te da je više puta mijenjao kurs. Također je primjetna njegova stalna briga za suradnju s Muslimanima, što će neprekidno ponavljati, budući da je ona neophodna zbog srpske agresije, pri čemu naglašava ključnu ulogu međunarodne zajednice.

Što se tiče predstavnika bosanskih Hrvata, on je prilično kritičan i upućuje na određene greške, te prestaje podržavati Matu Bobana koji postaje smetnja. Republika Hrvatska intervenirala je u BiH, ali prije svega putem dobrovoljaca i časnika upućenih na lice mjesta, poput Praljka, Petkovića ili Rose”, piše sudac Antonetti i potom zaključuje: “U krajnjoj liniji, čini mi se da Tuđmanov stav, koji je on ponovio mnogo puta u ta 64 razgovora, proturječi tezi o udruženom zločinačkom pothvatu za koji tereti tužiteljstvo”.

To je zaključak oko predsjedničkih transkripata, a drugi važan zaključak u Antonettijevu izdvojenom mišljenju je onaj o međunarodnom oružanom sukobu. Ako je i sam Antonetti zaključio da je “RH intervenirala u BiH”, kako onda zaključuje da nije bilo međunarodnog oružanog sukoba? Lijepo, zato što je pravni standard na ICTY-ju (standard “opće kontrole”, utvrđen pravomoćnom presudom u predmetu Tadić) malo kompliciraniji od površnog zaključivanja u dnevnoj politici i medijima. Sukob stječe međunarodni karakter ako opću kontrolu nad vojnim snagama jedne od zaraćenih strana ima strana država. A, po Antonettiju, to nije bilo slučaj s HVO-om. Evo zašto: “Iz svih ovih dokumenata proizlazi da nema nikakve sumnje o tome da su elementi Hrvatske vojske bili prisutni u BiH. Međutim, određen broj dokumenata pokazuje da su jedinice bile pod komandom HVO-a. Dakle, operativno rukovođenje je u rukama HVO-a, a ne Hrvatske vojske, što mi se čini važnim s obzirom na sudsku praksu iz predmeta Tadić u vezi s upravljanjem i planiranjem vojnih djelovanja”, piše Antonetti.

Drugim riječima: “Materijalna i logistička podrška HVO-u nisu dovoljni da bi se zaključilo da je postojala opća kontrola: bilo bi potrebno da se potvrdi i planiranje vojnih operacija, a nije bilo dokaza ni s čije strane u tom smislu.” Tužiteljstvo je na suđenju Prliću i ostalima od početka tvrdilo, a većina (dvojica) sudaca u Raspravnom vijeću s time se složila, da HVO nije bio ništa drugo nego organ HV-a. Antonetti je, međutim, u svom izdvojenom mišljenju zaključio da bi, kad bi to zaista bilo tako, u predsjedničkim transkriptima trebalo pronaći neki trag o tome.

Jedan paragraf o mostu

“Morao bi postojati barem jedan dokument o tome, a mi ga nemamo”, zaključio je sudac Antonetti. Analizirajući rušenje Starog mosta u Mostaru, Antonetti se čudi da je tužiteljstvo jednom takvom simboličnom zločinu posvetilo “svega jedan paragraf i jednu fusnotu”. Dodaje kako “tužiteljstvo nije formalno utvrdilo identitet onoga tko je ispalio projektil koji je rezultirao rušenjem Starog mosta”.

I na kraju zaključuje: “U svakom slučaju, po mom mišljenju Stari most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost jer su time bili onemogućeni sav promet i opskrba namirnicama. Ako je Stari most bio vojni cilj, on se jednostavno morao uništiti.”

Na sjednici VONS-a (dokaz P02466) 20. svibnja 1993. Tuđman izjavljuje da politika zaoštravanja sukoba s Muslimanima ugrožava interese Hrvatske. On spominje činjenicu da Hrvatska, bez obzira na prisustvo muslimanskih izbjeglica, ne može prihvatiti da izgubi područja koja su bila u sastavu Banovine.

“Po meni, te izjave označavaju kraj bilo kakve namjere da se izvrši aneksija ili sukob produbi, cilj je suradnja s Muslimanima”, zaključuje Antonetti. Na sastanku Tuđmana s najbližim suradnicima 15. srpnja 1993. (dokaz P-03467) pokreće se važno pitanje sudjelovanja HV-a u sukobu.

“Ono što je o tome rečeno je značajno jer na tome može pasti hipoteza o međunarodnom oružanom sukobu”, piše Antonetti. Na sastanku 6. siječnja 1994. Tuđman je izjavio da je prethodnog ljeta Šušku i Bobetku dao u zadatak da se kontrola nad hrvatskim područjima srednje Bosne osigura uz pomoć dobrovoljaca iz Hrvatske, kako bi se utvrdile “buduće granice hrvatske države, možda za stoljeća”.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.