Usred globalne financijske krize 2008., osnovana je Regionalna energetska agencija Sjeverozapadne Hrvatske – REGEA. Iz malene organizacije s četvero planiranih zaposlenika prerasla je u jednu od najuspješnijih regionalnih energetskih agencija u Europi, s 53 zaposlenika, višestruko većim budžetom i stotinama milijuna eura mobiliziranih investicija u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije. Njezin osnivač i dugogodišnji ravnatelj, dr. Julije Domac, u razgovoru povodom 18. obljetnice REGEA-e govori o ključnim projektima koji su promijenili percepciju energetske tranzicije u Hrvatskoj – od obnove dvorca Bračak, preko programa podrške za 10.000 kućanstava i pionirskog crowdfundinga, do današnjih izazova i prilika. Domac se posebno osvrće na velike projekte poput Pantheona u Topuskom, koji vidi kao potencijalni katalizator razvoja elektroenergetske infrastrukture, jačanja mreže i ubrzanja primjene obnovljivih izvora.
Kako je nastala ideja za REGEA-u? Što vas je najviše motiviralo u tim samim počecima?
Kada danas gledam unatrag, mislim da mirno mogu reći da je ideja koja je pokrenula REGEA-u bilo uvjerenje da u Hrvatskoj možemo raditi jednako kao najbolji u Europi. Naš prvi i jedini poslovni plan predviđao je da će nakon prve tri godine biti četvoro zaposlenih. Stvarnost je bila da nas je nakon prve godine bilo već devet. Bilo je to 2008. godine i danas zvuči gotovo nevjerojatno, ali tada su obnovljivi izvori energije još uvijek bili potpuna egzotika. Klimatske promjene bile su nešto o čemu su govorili samo znanstvenici, a ne gradonačelnici. Energetska učinkovitost bila je čudan tehnički koncept, a ne razvojna politika. Mene je tada motiviralo da pokažem da se u Zagrebu može raditi jednako ambiciozno i uspješno kao u bilo kojoj europskoj metropoli. Vjerovao sam da ako želimo ozbiljan iskorak, ne možemo čekati da netko drugi napravi prvi korak. Moramo ga napraviti sami. Vjerovao sam da gradovi i naše županije mogu biti puno važniji nego što su tada bili. Da Europa nije birokracija nego prilika. Da energija nije samo pitanje elektrana i mreža, nego pitanje razvoja, kvalitete života i konkurentnosti. Ambicije nas koji smo u REGEA-i radili na početku, mnogima su izgledale nerealno. Danas, kada REGEA obilježava 18 godina rada, mislim da je upravo ta spremnost da sanjamo malo veće snove bila najvažniji kapital koji smo imali.
REGEA je u proteklih 18 godina mobilizirala stotine milijuna eura investicija u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore. Koji biste projekt ili postignuće izdvojili, odnosno na koji ste najponosniji i zašto?
Najteže mi je odgovoriti na to pitanje jer iza svakog projekta vidim ljude i promjene koje smo pokrenuli, a ne samo brojke. Ako moram izdvojiti jedan projekt, onda je to obnova dvorca Bračak. Ne zato što je bio najveći ili najskuplji, nego zato što simbolizira ono što je REGEA pokušavala raditi svih ovih godina. Spojiti izazov koji nitko nije želio prihvatiti i budućnost, znanje i investicije, lokalni razvoj i europske politike. Dvorac koji je godinama propadao pretvoren je u moderan energetski centar i danas je mjesto susreta ideja. U njemu su spojeni održivost, obrazovanje i razvoj. Još sam ponosniji na ono što se ne vidi na fotografijama. Na stotine energetski obnovljenih škola. Na gradove koji troše manje energije. Na građane koji proizvode vlastitu električnu energiju. Na činjenicu da su ideje koje su prije petnaest godina izgledale radikalno danas postale dio naše svakodnevice. Možda je upravo to najveći uspjeh REGEA-e. To što smo postigli da nešto što je nekad bilo nezamislivo i nemoguće postane normalno.
Program podrške građanima za obnovljive izvore energije (koji je obuhvatio 10.000 kućanstava) i crowdfunding platforma bili su pionirski u Hrvatskoj. Što su te inicijative pokazale o spremnosti građana i lokalnih zajednica?
Pokazale su da su građani puno spremniji za promjene nego što institucije često pretpostavljaju. Nema energetske tranzicije bez građana, a naše iskustvo govori i da ljudi vrlo dobro razumiju vlastiti račun za energiju, ali i žele sudjelovati kada im se ponudi jasna i smislena priča. Kada vide da mogu proizvoditi vlastitu električnu energiju, smanjiti troškove i istodobno povećati vrijednost svoje nekretnine, spremni su investirati. Kroz naše programe prošlo je oko 10.000 kućanstava i to nije samo broj. To je deset tisuća obitelji koje su postale aktivni sudionici energetskog sustava. Crowdfunding projekti pokazali su nešto jednako važno. Građani žele sudjelovati u lokalnom razvoju ako im ponudite transparentan i razumljiv model. Ljudi žele ulagati u vlastitu zajednicu, ali moraju vjerovati da sustav funkcionira. Povjerenje u sustav ili u institucije ključna je komponenta uspjeha države općenito, ne samo energetike. Energetska tranzicija treba biti projekt građana i poduzetnika, a ne samo projekt institucija, države ili Europske unije.
REGEA je danas jedna od najuspješnijih regionalnih energetskih agencija u Europi (53 zaposlenika, višestruko veći budžet nego na početku). Što je bila ključna tajna tog rasta?
Ne postoji jedna ključna tajna, ali postoje tri stvari koje su bile presudne. Prva je da smo uvijek bili fokusirani na provedbu. Strategije su važne, ali same po sebi ne mijenjaju svijet. Mijenjaju ga projekti i investicije. Od prvog dana REGEA je bila organizacija koja je željela ostaviti konkretan trag u prostoru. Investicije, investicije, investicije – to mi radimo. Druga stvar su ljudi. Tijekom godina okupili smo izniman tim stručnjaka koji je vjerovao da se stvari mogu raditi drukčije. Bez takvih ljudi ne bi bilo ni REGEA-e. Te ljude nije birala niti nametala politika nego smo ih birali sami. Ja sam, na početku, a kasnije mi djelatnici sami za sebe i za našu zajedničku budućnost. Izostanak političkog kadroviranja naša je nemjerljiva prednost i ponovo model kako bi se trebalo raditi ne samo u energetskom sektoru nego svugdje u državi. Treća stvar možda je najvažnija. Nikada nismo prihvatili ideju da hrvatska institucija mora biti manje uspješna ili manje važna od njemačke, danske ili nizozemske samo zato što dolazi iz manje države. Danas imam čast biti predsjednik FEDARENE-a već peti mandat, najdulje u povijesti tog krovnog europskog udruženja regija i energetskih agencija. To nije osobni uspjeh. To je potvrda da znanje nema nacionalnost i da Hrvatska može ravnopravno sjediti za istim stolom s najboljima u Europi.
Kao posebni savjetnik Predsjednika Republike za energiju i klimu te predsjednik FEDARENE-a, kakvu ocjenu dajete hrvatskoj energetskoj politici danas? Gdje smo u odnosu na EU ambicije?
Hrvatska je danas u boljoj poziciji nego prije deset godina, ali još uvijek ne koristi potencijal koji ima. Napravili smo neke važne stvari. LNG terminal na Krku bio je strateški važan projekt, ali to je samo infrastruktura, a još uvijek ne i energetska sigurnost jer taj plin uvozimo. Raste broj sunčanih i vjetroelektrana, ali premalo, bitno ispod europskih standarda i još uz to, puno presporo. Energetske obnove zgrada postale su dio javnih politika naročito u gradovima. Ali kada pogledamo širu sliku, još uvijek previše reagiramo na okolnosti, a premalo ih stvaramo. Godinama upozoravam da Hrvatska nema ozbiljan problem s potencijalom nego s ambicijom. Ne vidim ambicije u našim energetskim tvrtkama da preuzmemo kontrolu nad vlastitom energetikom. Predugo smo energetiku promatrali kroz tuđe interese. Nekada smo se ponašali kao mađarska kolonija, danas sve više kao američka. To nije dobra strategija i to bih jednako savjetovao i Predsjedniku i Premijeru. Energetska sigurnost ne gradi se zamjenom jedne ovisnosti drugom. Ona se gradi vlastitom proizvodnjom energije, snažnom mrežom, domaćim znanjem i dugoročnim investicijama. Mislim da Hrvatska mora biti puno ambicioznija. Imamo sunce, vjetar, geotermalnu energiju, hidroenergiju, stručnjake i pristup europskom kapitalu. Imamo i rafineriju u Rijeci i LNG terminal. Malo je država u Europi koje imaju takvu kombinaciju resursa. Sad samo sami moramo odlučiti hoćemo li biti država koja aktivno sudjeluje u oblikovanju nove europske energetske politike ili država koja se prilagođava odlukama drugih. To je, po mom mišljenju, puno važnije pitanje od pojedinačnih energetskih projekata. Jer na kraju energija nije samo gospodarsko pitanje. Ona je pitanje slobode odlučivanja.
Obnovljivi izvori, energetska učinkovitost, dekarbonizacija… Koje promjene očekujete u sljedećih 5–10 godina ?
Mislim da će sljedeće desetljeće biti desetljeće elektrifikacije. Vidjet ćemo mnogo više sunčanih elektrana, baterija, dizalica topline i električnih vozila. Ali najveća promjena neće biti tehnološka. Najveća promjena bit će promjena uloge građana. Danas su građani uglavnom potrošači energije. U budućnosti će sve više biti proizvođači, investitori i upravitelji vlastite energije. Istodobno ćemo vidjeti snažan razvoj umjetne inteligencije, pametnih mreža i decentraliziranih energetskih sustava. Energetski sustav budućnosti bit će puno više lokalni, digitalni i fleksibilni nego danas. U budućnosti ćemo vidjeti i puno više geotermalne energije, to je ponovo jedan od zanemarenih resursa u Hrvatskoj. Nuklearna energetika također ima svoje mjesto, ali ne za dvije ili pet godina kako to u svom neznanju navode neki u Hrvatskoj. To je pitanje strateškog razvoja koji ne smije ugroziti hitne investicije koje je u obnovljive i električnu mrežu trebalo napraviti još jučer.
Kako gledate na projekt Pantheon u Topuskom?
Pantheon je jedan od najzanimljivijih i najambicioznijih projekata koji su se pojavili u Hrvatskoj posljednjih godina. Riječ je o investiciji koja nadilazi IT sektor, ona ulazi duboko u energetiku i može biti snažan pokretač razvoja elektroenergetske infrastrukture. Sviđa mi se potencijal projekta da potakne ulaganja u jačanje mreže, razvoj sunčanih elektrana i baterijskih sustava, upravo to i jest smjer u kojem Hrvatska treba ići. Budućnost našeg energetskog sustava je u snažnoj, modernoj mreži i širokoj primjeni obnovljivih izvora energije. Ako projekt potakne da se o ovim aspektima energetike počne promišljati strateški i puno aktivnije nego do sada, već smo puno napravili. Ne možemo si više dopustiti da ključni regulatorni akti kasne godinama – primjer kašnjenja postupaka vezanih uz naknade za priključenje to jasno ilustrira. Ako želimo biti konkurentni, moramo biti puno brži i odlučniji. Projekt će biti i test naše sposobnosti da razmišljamo strateški. Nažalost, nakon svega što smo u energetici vidjeli u posljednjih tridesetak godina, bojim se kako ćemo taj test položiti. Ako govorimo o objektu koji bi mogao trošiti između petine i trećine ukupne hrvatske potrošnje električne energije, onda više ne govorimo o jednoj investiciji. Govorimo o energetskom i gospodarskom modelu države. Pantheon je zapravo ogledalo budućnosti. Pokazuje koliko će energija i digitalna ekonomija postati povezane.
Koliko je realno da takav centar radi 100 posto na obnovljivim izvorima?
Na godišnjoj razini to je moguće. Na satnoj razini puno je složenije. Sunce ne proizvodi energiju noću. Vjetar ne puše uvijek. Podatkovni centri rade 24 sata dnevno. Zato će biti potrebna kombinacija velikih solarnih kapaciteta, baterijskih sustava, fleksibilnosti mreže i rezervnih izvora. Projekt je tehnički izvediv, ali podrazumijeva ogromne investicije u energetsku infrastrukturu. Upravo zato ga treba promatrati kao energetski projekt jednako koliko i digitalni.
Kakva je vaša poruka građanima, političarima i poduzetnicima, zašto je zelena tranzicija važna upravo sada?
Posljednjih nekoliko godina pokazale su koliko brzo energetska ovisnost može postati politička i gospodarska ovisnost. Upravo je energetika jedan od glavnih generatora inflacije. Zato energetsku tranziciju ne promatram prvenstveno kao zelenu politiku. Bilo je jako pogrešno vezati obnovljive izvore samo uz priču o klimatskim promjenama. Obnovljivi izvori energije, jedini koje Hrvatska i EU stvarno imaju u dostatnim količinama pitanje su sigurnosti, slobode i otpornosti. Projekt europske slobode nema cijene, a slično bi trebala razmišljati i Hrvatska. Država koja proizvodi vlastitu energiju otpornija je na krize i na tome treba biti fokus politike, a ne na jednokratnom subvencioniranju cijene energije. Poduzeće koje kontrolira dio svoje energije konkurentnije je. Građanin koji troši manje energije i proizvodi dio vlastite energije sigurniji je. Naša budućnost ovisi samo o nama, a neki budući ratovi za slobodu vodit će se i sunčanim elektranama na našim krovovima, izoliranim zgradama i dizalicama topline za grijanje i hlađenje.