Najbrži tunolovac na Pacifiku izgradio Hercegovac

Svaki put kad polazim iz Hrvatske, rasplakao bih se jer je toliko volim. Kako sam stariji, sve mi teže padaju rastanci – gledajući u plavetnilo morskog beskraja, počinje monolog Vjekoslav Miletić Diego. Suznih očiju pričao nam je o svom životnom putu, teškom i mukotrpnom. Danas je jedan od najuspješnijih Hrvata. U Bilbau u Španjolskoj ovih je dana blagoslovio svoj četvrti brod. Dao mu je ime po majci Ljubici. Moćna ljepotica ukrašena hrvatskim, ekvadorskim i drugim obilježjima krenula je iz Španjolske u vode Pacifika. Tamo će biti najbrža i najmoćnija među tunolovcima. Diego još nije dosanjao svoj san. On želi imati još jedan brod, pa vjerojatno još jedan... Čovjek je to kojemu je samo nebo granica. Danas mu sve polazi za rukom, ali u životu nije uvijek bilo tako. Uporan, nemirna duha, još kao dječak bio je siguran da će zaraditi svoj prvi milijun. Kada je to ostvario, više nije znao za prepreke. S Neretve na oceane

Doputovali su u španjolsku luku prijatelji i poslovni partneri iz cijelog svijeta podijeliti s njim svečane trenutke blagoslova broda. Mnogi su došli s one strane Pacifika i s ove strana Jadrana. Po prijatelje iz Hrvatske i BiH poslao je zrakoplov. Među putnicima bilo ih je dosta iz rodne Hercegovine, pa tako i njegov veliki prijatelj fra Brane Musa. On je blagoslovio brod.

– Neki stvaraju povijest, a neki je pišu. Vjekoslav se rodio na Neretvi, u Grabovici iznad Mostara. Majka ga je kupala u Neretvi i zadojila mlijekom kamenitim te pustila niz Neretvu, kao što je majka pustila Mojsija niz rijeku. A more je duboko i široko... – odjekivale su preko razglasa u luci Bilbao nadahnute riječ fra Brane. Prije njega govorili su predstavnici španjolskih vlasti. Visoko izaslanstvo bilo je ponosno što je Hrvat u njihovoj državi sagradio ovako impresivan brod. Osobito je bio emotivan nastup Diegova gotovo golobradog sina Digita. On je umjesto priče o brodu poput iskusnog starca govorio i o vrijednostima obitelji, a tek onda o materijalnim dobrima, o brodovima.

Veličina “Ljubice” može se osjetiti tek kada se obiđu kabine, bazeni za ribu i moćni njemački motori, koji su valjda snage 7000 konja. Nitko nije ostao ravnodušan. Čak ni direktor Luke Ploče Ivan Pavlović koji je kazao da je ovo uistinu pomorsko čudo. Bio je impresioniran i jedan od najuspješnijih mladih Hrvata, član uprave Comerzbanke u Frankfurtu, Hercegovac Mario Perić, koji je vjerojatno odmah na brodu računao za koliko ga Diego može isplatiti. Njegova kći Matea bila je kuma broda. Vlasnik FEAL-a Jozo Bogdan nije mogao skriti svoje divljenje “Ljubici”.

– Diegov životni put je težak kao i mnogih od nas. Zato je i uspio. Cijela nacija mora biti ponosna na njega. Uz to što je graditelj, on je i hrvatski domoljub i dobročinitelj. Mnogima je financijski pomogao – kazao je Bogdan. A Milijan Brkić, tajnik HDZ-a, čestitajući Diegu, rekao je:

“Dugogodišnje iskustvo hrvatskog iseljeništva, kojem i ti pripadaš, jasno pokazuje da dolazak novih ljudi preko ovakvih uspješnih projekata nudi put rješenja i izlazak iz gospodarske krize u kojoj se trenutačno nalazi naša domovina.”

Nekoliko španjolskih televizijskih ekipa pratilo je ovaj događaj. Došli su i s reportažnim vozilima kako bi se mogli izravno uključiti u vijesti. Iz Hrvatske nitko. Bilo mi je neugodno. Pogotovo što ni ja nisam došao kao novinar nego kao njegov dugogodišnji prijatelj.

– Vidi, Diego, iako sam ovdje privatno, morao bih nešto napisati. Ako je ovo velik događaj za Španjolsku, što bi tek trebao značiti Hrvatskoj i BiH!

– Ma ne, ja želim da dođeš u Ekvador i tamo sve vidiš, sva četiri moja broda na jednom mjestu, pa da tek onda napišeš reportažu o mom životnom putu. Uostalom, tako smo se dogovorili!

U tank stane milijun dolara

Na kraju boravka u Bilbau Diega sam privolio da napišem izvješće. U holu prekrasnog hotela Aranzazu, u središtu grada, zapisivao sam na računu crtice iz njegova monologa:

– U Grabovici sam išao u osnovnu školu, a potom otišao u Ploče i Split. Završio sam pomorsku školu. U onoj komunističkoj državi za mene nije bilo mjesta, a u Hamburgu mi nisu priznali školu pa sam morao ponovno polagati ispite – s nostalgijom se prisjećao djetinjstva.

Kao mladić otišao je loviti ribu po bijelom svijetu. Radio je najteže fizičke poslove, čistio tankere. Njegovu nadarenost prepoznali su u jednoj velikoj tvrtki koja se bavila preradom zamrznute hrane. Za tu tvrtku radio je riblji program, podizao njihove pogone, kontrolirao kvalitetu prerade ribe, a u sklopu projekta tri je godine živio u Portoriku, pola godine u Novoj Gvineji. I tada dolazi do prekretnice, Vjekoslav se doseljava u Ekvador, uzima ime Diego, jer u toj zemlji svi imaju dva imena, te s Talijanom Brunom ulazi u posao. Potom se 1993. odlučuje sam okušati u biznisu. Kupuje brod od dvjestotinjak tona i daje mu ime “Ljubica”, no u pomorskoj se nesreći s velikom količinom ribe zapalio i potonuo. Diego se nije predavao. Kupio je novi brod “Međugorje”, kapaciteta 750 tona, potom “Divu Mariju” od 1350 tona te “Kraljicu mira” od 1600 tona. Novi brod “Ljubica” kapaciteta je 1600 tona.

Impresivne su brojke koje govore o veličini ovoga broda. Vrijedan je oko 42 milijuna eura. Dizajnirao ga je i razvio tehnički odjel španjolske tvrtke Cintranaval Defcar SL, prema originalnim Miletićevim idejama. Dug je oko 90 metara i postiže brzinu od 18 čvorova. Kao takav najbrži je tunolovac na Pacifiku. U unutrašnjosti se nalaze spremnici kapaciteta 2000 četvornih metara u koje stane i do 1600 tona ribe. Mreže za ulov ribe teške su više od 100 tona. Kada se pusti, široke su 2 kilometra s dubinskim dosegom od 350 metara. Jedan ulov mjeri se milijunima dolara. U tank broda stane oko milijun dolara goriva. Unutar broda kroz kilometarske kabele prolazi struja koja bi mogla opskrbiti jedan mali grad.

O drugim karakteristikama Diego mi je rekao da će pričati u Ekvadoru. Došlo je vrijeme za rastanak. S njegovim prijateljima morao sam na zrakoplov, a on “Ljubicom” na Pacifik. Tamo će Vjekoslav Miletić na morskim prostranstvima sanjati nove brodove. Ime će ga podsjećati na majku koja je umrla sretna jer joj je fra Brano prije smrti dugo pričao kako joj je sin uspio, a fratru se vjeruje.

Za života je puno suza za njim isplakala. “Ljubica” će pod zastavama nekih dalekih država po njima ploviti. Zato je možda pjesnik baš Diegu poručio: “Ne pitaj zašto je more slano, majčinom je suzom nalijevano!”.