Rujan se bliži svome kraju. Kanim otići u brda koja okružuju moj rodni Gradac. Biram staze i putove koji su mi dobro poznati i nadam se da neću zalutati. Gdje je nekada bio goli krš, sada raste prašuma. Gledam na razglednicama iz nekih, ne tako davnih vremena okolna gradačka brda i južnu stranu planine Žabe. Sve se zaodjenulo u neprekidni kameni pejzaž i tako do Neuma.
U ono doba...
Kameni pejzaži prošarani su brojnim stazama i puteljcima koje je utabala ljudska noga te domaće i divlje životinje. Isplele se te staze poput nekog krvotoka koji je bilježio život čovjeka i prirode i disao ritmom punim života. U ono doba ljudi su brali i sjekli drva za ogrjev, brali granje domaćim životinjama za hranu i pravili ujesen lišnjake od tilovine i jasena, ložili krečane, drvo rabili za gradnju kuća, a ovce, koze i krupno blago paslo je travu i brstilo nisko raslinje. Sve je u jednom lancu života nalazilo svoje mjesto. U školi sam učio da je najveća prašuma u Europi Perućica.
Dok ovo pišem, na um mi dolazi naslov knjige Vladimira Pavlovića ‘’Kad su se koze smicale’’. Koze su bile najbolji čuvari naših šuma jer su se hranile niskim raslinjem i dospijevale su u svaki kutak šume, tamo gdje ni čovjek nije imao pristupa. Nema više među nama Vladimira živa. Prašuma je osvojila nekada gola hercegovačka brda. Prašuma osvaja i sva šira mediteranska područja. Prašuma se uvukla u zaseoke, sela, prišla gradovima, opkolila vikendice i kuće za odmor. Neka prašume gdje joj je odgovarajuće mjesto, ta to je izvor kisika i života na zemlji. Trebamo naučiti neke prašume pretvarati u šume, parkove i drvorede. Šumom onda možemo slobodno šetati i disati čist zrak. Prašumom ne možemo. Dok o ovome razmišljam, idem od Podgajnice prema Valu i Hotnju. Pogled mi mame razne biljke i ljekovite trave koje su mi dobro poznate. Mnoge grmove i trave teško je raspoznati. Ne razlikuješ koje je zimzeleno, a koje listopadno drveće. Sve je ubojito sunce spržilo do neprepoznatljivosti. Nema zelenila lista. Neka zastrašujuća slika mi titra pred očima. Boja hrđe prekrila zeleni plašt lišća. Suhe travke žalosno se njišu na vjetru. Tek kada se dobro zagledam u zemlju, primjećujem kadulju, vrištinu, bušin, smilje, majčinu dušicu i vrijesak. Nigdje žive duše, samo ispaćeno bilje bilinskim jezikom svoju mi priču kazuje. Dolje u Gradačkom polju traje berba grožđa. U blizini vinograda čuo bi se koji ptičji glas. Ovdje gdje se nalazim ne čuje se ništa, pa čak ni cvrčci ne pjevaju. Neizdrživo je vruće. Sam sam i pomalo me hvata tjeskoba. Ako negdje vrcne iskra, bih li se spasio? Spontano mi se s vrha jezika otimaju riječi iz Psalma 104, 30 ‘’Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!’’. U prijašnja vremena već bi se pokoji list obojio u zlatnu boju, a onda bi se postupno lišće prošaralo spektrom boja, od narančaste, pa crvene, smeđe, modre do ljubičaste. Klorofil bi mijenjao svoj oblike i počinjala bi čarolija pigmentacije listova. Boje bi se razlile cijelom šumom.
Jesen koja miriše na garež
Vrelo ljeto bi ustupalo mjesto blagoj jeseni koja nas je veselila dugom boja i bogatstvom zrelih plodova. Opet se sjećam svoga prezimenjaka Vladimira: ‘’Ova jesen miriše na trulež i na staro kovano zlato’’. A ova skora jesen miriše na garež, paljevinu i pustoš. Na ovom pohodu brdima pokušavam pronaći meni dragu endemičnu biljku tilovinu. Uspio sam. Tilovina je ilirski endem. Stari ljudi pripovijedaju da se ove godine prvi put od kada pamte ne bi mogao napraviti lišnjak od tilovine i jasena koji zimi hrani domaće blago. Oko tilovine i zanovijeti postoje mnoge zavrzlame. Zanovijet (zlatna kiša) je otrovna biljka jer sadrži alkaloid citizin koji je izrazito otrovan. Slična zanovijeti je gluhovet (pucaljika), koja sadrži blage alkaloide. U narodu postoji vjerovanje da od te biljke čovjek može oglušiti. Postoji izreka da je najzdraviji med na svijetu od pelina i zanovijeti, što nije istina. Tek tilovina, tila, ili negnjil (Petteria ramentacea) ljekovita je biljka. U Republici Hrvatskoj je strogo zaštićena vrsta. Uvrštena je na Crvenu listu flore Federacije BiH, gotovo je ugrožena vrsta (NT – Near Threatened), a u Republici Srpskoj je na službenoj listi zaštićenih vrsta flore i faune. Možemo ustvrditi, najzdraviji med na svijetu je od kadulje i tilovine.