Kaotična atmosfera u Beogradu prije NATO-va bombardiranja: 'Tadašnje ludilo u Srbiji najbolje opisuje jedan grafit'

Kaotična atmosfera u Beogradu prije NATO-va bombardiranja: 'Tadašnje ludilo u Srbiji najbolje opisuje jedan grafit'
24.03.2024.
u 19:06
Pogledaj originalni članak

Prije točno 25 godina, 24. ožujka 1999., u 19 i 45 sati počeli su zračni napadi NATO-a na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju. Kako je Javiera Solana, tadašnji glavni tajnik NATO-a, zapovijed o napadu izdao bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, operacija 'Saveznička sila' smatrala se presedanom u povijesti Svjetske organizacije te kršenjem Povelje UN-a i međunarodnog prava. No, to nije pokolebalo 19 zemalja koje su, udruženim snagama, tog proljeća, krenule u vojnu akciju, čiji je povod, kako su naveli iz NATO-a, bila humanitarna katastrofa prouzročena sukobima na Kosovu.

Mjesecima prije napada predstavnici međunarodne zajednice pregovarali su sa Slobodanom Miloševićem u nastojanju da tadašnja Vlada SRJ pristane na povlačenje svojih vojnih postrojbi s Kosova te na dolazak međunarodnih promatrača na to područje i povratak albanskih izbjeglica. Tog se kaotičnog perioda i kako kaže 'faze ludila', koja je prethodila bombardiranju i danas, s odmakom od dva i pol desetljeća, jasno sjeća novinarka Milica Mančić, koja je tada bila na početku svoje karijere.

'Kurčit ćemo se do kraja'

"Već tijekom 1998. vijesti o sukobima policije s 'teroristima iz u-če-ka', kako je državna televizija tada zvala pripadnike Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), postajale su sve intenzivnije, te smo 1999. dočekali u atmosferi straha i neizvjesnosti. Tada sam bila mlada novinarka koja se, nakon 'kaljenja' u redakciji kulture, konačno našla tamo gdje je željela - među reporterima iz političke rubrike redakcije nezavisne Novinske agencije Beta. No, iako neiskusna, bilo sam svjesna, a to su i vrapci na grani znali, da je naše srpsko društvo zakoračilo u novu fazu ludila koja se svodila na to da je 'filozofija palanke gotova, te ćemo opet, cijelom svijetu, pokazati srednji prst!'. Ludilo u kom smo tada živjeli možda najbolje oslikava grafit - 'Kurčit ćemo se do kraja', pored kog sam tada često prolazila te mi se urezao u sjećanje“, priča beogradska novinarka.

Prisjeća se i kako su, u to predratno i ratno vrijeme, Srbijom kružile priče o „kraju veka“ i “milenijskom bagu”, očekivala se pomrčina Sunca kakva se “viđa jednom u životu”, uz najave da će životinje usred dana pomisliti da je noć, da će oni koji budu gledali direktno u Sunce oslijepiti te uz panična upozorenja kako djecu treba zatvoriti u kuće, piše Vecernji.ba.

„U tom su košmaru televizijom i medijima općenito dominirali razni vidovnjaci, crni magovi te okrunjene i neokrunjene 'kraljice svih proroka'. No, ti su proroci uvijek proricali unatrag - mitske su najave svjetskih ratova i važnih bitaka pronalazili u Tarabićima, Nostradamusu i drugim, zagonetnim tekstovima. Strah koji je tada zavladao među ljudima bio je toliko 'gust' da ga se moglo vidjeti posvuda, na svakom koraku“, prisjeća se naša sugovornica. Sa zebnjom je tada pratila vijesti iz svijeta i izjave zapadnih dužnosnika, sve dok jednog dana nije dobila poruku koju je svim zaposlenicima agencije Beta poslao tadašnji direktor, Radomir Diklić.

Oči u oči s ratom

„Bili smo pozvani na sastanak o situaciji u zemlji. Mnogo više nego o Kosovu govorilo se tada o događajima u Parizu, Bruxellesu, New Yourku, Washingtonu. Na tom smo sastanku doznali da je vrlo izvjesno da će nas NATO bombardirati te da su avioni s bombama već spremni za polijetanje iz zračne baze Aviano, za koju sam tih dana prvi put čula. Pred nama je bilo iskustvo rata s najjačim, svjetskim vojnim savezom, a na nama novinarima je bilo da, unatoč svemu, nastavimo raditi svoj posao, profesionalno i odgovorno“ prisjeća se Mančić.

Kap koja je, uoči konačne odluke o bombardiranju, prelila čašu međunarodnoj zajednici bio je masakr u kosovskom mjestu Račku, koji se dogodio 15. siječnja 1999. i u kom je ubijeno 45 kosovskih Albanaca, a među žrtvama su bili i jedna žena, dijete i starac. Na pregovorima o rješenju krize na Kosovu, koji su se u ožujku održali u francuskom dvorcu Rambouilletu, dogovor nije bio postignut. Na posljednjem susretu s američkim diplomatom, Richardom Holbrookeom, Slobodan Milošević nije pristao na sporazum koji je uključivao povlačenje Jugoslavenske vojske s Kosova, razoružanje albanske UČK te raspoređivanje mirovnih snaga NATO-a i vraćanje autonomije Kosovu. Nakon toga, usprkos protivljenju Rusije i Kine te bez pristanka Vijeća sigurnosti UN-a, zemlje članice NATO-saveza donijele su odluku o početku napada na SR Jugoslaviju.

„Uoči napada NATO-a, ali i na sam dan kada je počelo bombardiranje Beograda, gradom je vladala neobična psihoza. U sjećanje su mi se urezali trenuci kada su strani diplomati, koji su živjeli u mom susjedstvu, na svojim veleposlanstvima počeli spuštati zastave te napuštati Beograd i Srbiju. Posljednji je zastavu spustio tadašnji veleposlanik Austrije, Petrič, koji je tek nakon što je počelo bombardiranje otišao iz Srbije“, prisjeća se, četvrt stoljeća nakon NATO-ovog bombardiranja tadašnje SRJ, beogradski novinar, Dejan Branković.

Bombe i krstareće rakete zasule su Beograd

Na meti borbenih zrakoplova, koji su polijetali iz baza u Italiji i na Jadranskom moru, našlo se 20-ak gradova u Srbiji, Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori. Čitavu noć, s 24. na 25. ožujka, bombe i krstareće rakete padale su na Beograd. Vlada Slobodana Miloševića taj je potez NATO-a nazvala agresijom, a iste je noći proglasila i ratno stanje.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.