Kao da dobrotvora Agana Hodžića i sada gledam kako sjedi u kutu 
s francuskom kapom i štapom

21. 05. 2018. u 13:06 0

Večernjakov Ocjenjivački sud Pečat, u kategoriji Ponos BIH - humanost, posthumno je dodijelio Aganu Hodžiću, humanitarcu koji je životnu ušteđevinu ostavio potrebitima, točnije javnim kuhinjama. Nagradu je, iz ruku zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, preuzela Zilha Šeta, iz “Narodne kuhinje” Stari grad u Sarajevu. Prilikom preuzimanja nagrade teta Zilha, kako je inače zovu u Sarajevu, skromno je izjavila, meni je puno srce zbog ovoga i mogu reći – svima hvala. Zilha Šeta porijeklom je iz Višegrada, Kosovo Polje, gimnaziju je završila 1970. godine, a poslije toga, shvativši da je kuhanje za nju praznik i užitak, kako sama ističe, odlučila se za kvalifikaciju VK kuharice. Ona danas radi kao šef kuhinje u Narodnoj kuhinji “Stari Grad” u Sarajevu. Petnaest punih godina, točnije od 1992.godine, ova žena radila je bez dana radnog staža, a za humanitarne svrhe kao volonter.

Još sam u Mostaru

Nakon povratka u Sarajevo, teta Zilha je ponovno na svom radnom mjestu u Narodnoj kuhinji, gdje smo je posjetili i razgovarali o njezinom humanitarnom djelovanju i dojmovima nakon povratka iz Mostara.

- Ma sine moj, još uvijek sam u mislima u Mostaru, tako mi je bilo lijepo i tako su me pazili da nema riječi kojima bih im zahvalila na tolikoj pažnji. Otkad sam se vratila stalno pričam o tome - govori Zilha s puno emocija. Moram vam priznati da sam prvi put saznala da, uopće u pričama, postoje dva Mostara. To je politika i to me puno ne zanima. Prvi onaj osjećaj, kada sam dobila telefonski poziv i saznanja da ću primiti nagradu u ime pokojnog Agana, a to je ujedno nagrada, ne samo mojoj kuhinji, već svim kuhinjama u BIH, bila sam uzbuđena.

Što vas je toliko emotivno pogodilo?

- Pogodilo me da se netko izdaleka, a to su novinari Večernjaka, sjetio baš mene i na tome velika hvala. Kada sam došla u Mostar, bolujem od dijabetesa, a vi znate što je ta bolest, u Mostaru sam se osjećala kao ptica. Došla sam iz Mostara u noći, a to je naporno, duša mi je puna neke ljepote, ma ne mogu vam to opisati riječima. Evo, i sad zaplačem kada se sjetim - govori Zilha i briše suzu s lica. - Srce mi je ispunjeno, a pogotovo dvorana i onaj iskreni veliki pljesak, to me se dojmilo. Isto tako, kad sam primijetila tko je bio prisutan u dvorani, morate biti uzbuđeni. Žao mi je što se nisam uspjela susresti s gosp. Čovićem. Mi obični ljudi, posebice koji smo vjernici, a moj pokojni otac me je odgojio da tko god došao pretpostavljeni u državi, on je na prvom mjestu, a duhovne vođe su iza njih, bez obzira iz kojeg su naroda. E kad se tako bude poštivalo, onda će biti napretka.

Bandića svi vole

Ipak imali ste bliske susrete s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović i zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Kako ste se tada osjećali?

- Poznato je da je Bandić osoba koja se mora voljeti, a to se moglo primijetiti prilikom njegovih dolazaka u Sarajevo. Zagrlila sam ga kao svoje rođeno dijete, on je to sigurno osjetio. Rekla sam mu da, kada ponovno dođe u Sarajevo, obvezno da posjeti našu kuhinju i dođe na porciju graha. Sve ove tri sarajevske kuhinje će ga srdačno dočekati. No, moram izdvojiti jedan poseban detalj s manifestacije. Na kraju, kad smo se svi našli na bini u dvorani Kosače, u jednom trenutku sam poljubila predsjednicu Grabar-Kitarović i pomilovala sam je po licu s obje ruke, a to me podsjetilo na moju pokojnu kćer koja je umrla u 25. godini. U tom trenutku imala sam osjećaj da se moja kći vratila, a to je bilo kada me je gospođa Grabar-Kitarović zagrlila, ali joj nisam rekla o toj emociji, koja me je obuzela u tim trenucima - govori Zilha.

Kako rade javne kuhinje danas i ima li ih dovoljno?

Meni je posebice drago što je prije godinu dana proradila i kuhinja “Dobrotvor” jer oni nisu imali kuhinju. Bez ikakve hvale, usudim se reći, ja sam njima godinu dana kuhala dok nisu otvorili kuhinju.

Zbog čega ste se opredijelili za posao koji radite?

Mi smo se davne 1992. godine naslušali priča o gladi. Nikada ne mogu zaboraviti riječi svog oca, koji je govorio da je glad bila veća u II. svjetskom ratu. Moji su se u Višegradu, odakle su rodom, napatili s glađu. Pokojna majka, koja je u to vrijem bila curica, od Višegrada je pješice išla po žito i nakon 25 dana vraćala se s platnenom vrećicom u kojoj je bilo žito. Kasnije se to žito mljelo zajedno s jabukama divljakušama i tako se preživljavalo. Pokojni otac je nama djeci samo pričao o gladi, nikada o ratu. Kada je počeo ovaj posljednji rat, to nije sličilo na priče moga oca jer cijela BiH nije bila gladna. Pomoć je stizala, a najviše iz Njemačake. U posebnom sjećanju ostalo mi je kada se u najtežoj godini rata, 1993. godine, na vratima kuhinje pojavio Klaus Kinkel i tom prilikom nam je, uz hranu, donio i toplu odjeću. Od tada se i saznalo, u širem kontekstu, za našu kuhinju i evo to traje do danas. Ovih dana imamo povećan broj obroka, s obzirom na to da je nastupio ramazan.

O dobrotvoru Aganu Hodžiću

Jeste li Vi osobno poznavali dobročinitelja pokojnog Agana Hodžića ?

Poznavala sam ga. Zadnji njegov posjet bio je u kuhinji 2013. godine. Donio je vitre i zekijat, a to se daje za ramazan onima koji su potrebiti. Došao je u jednostavnoj kapici i sa štapom i još dao 7000 KM za kuhinju. Bio je skroman čovjek i kada je prvi put ušao u kuhinju mislila sam da dolazi nešto tražiti, a ne udijeliti nešto. Uvijek je davao lijepu svotu novca, ali nisam se raspitivala mnogo o njemu. Za mene je jednom odvojio manju svotu novca da sebi nešto kupim, ali da taj novac ne smijem dati kuhinji. Pitam ga: “Zašto Agane? Imam ja plaću.” A on mi tada odgovori: “Ovo što ti radiš ja već duže vrijeme promatram, ne može ti nitko platiti osim Boga i nakon toga je otišao.” Pojma nisam imala da se on nalazi u staračkom domu. Tek kad je umro obavijestili su me da dođem u dom po oporuku. On nije imao djece ni žene, ali je ostavio dio novca i obitelji, nećakinjama i nećacima. Ne mogu opisati kakav osjećaj sam imala kada sam čula da je ostavio ovaj novac ljudima koji budu ispred ovih vrata, mislim na ovu svoju kuhinju, ali i ostale kuhinje. Osjećala sam tog čovjeka u duši. Kao da ga sada gledam kako sjedi u kutu s francuskom kapom i štapom - završava svoju priču Zilha Šeta. 

pogledajte na vecernji.hr

Još nije ostavljen niti jedan komentar! Pokrenite raspravu!

Komentirajte
Vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice vecernji.hr kliknite na "Slažem se".