Predsjedništvo Bosne i Hercegovine uputilo je Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe popis od troje kandidata za budućeg suca Bosne i Hercegovine pri Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, koji bi trebao naslijediti dosadašnjeg suca Farisa Vehabovića. Na listi se nalaze Mahir Muharemović, Predrag Rosavljević i Svjetlana Milišić-Veličkovski. Kandidate su, prema ustaljenoj praksi, predložili članovi Predsjedništva: Mahira Muharemovića kao bošnjačkog kandidata Denis Bećirović, Predraga Rosavljevića kao srpskog Željka Cvijanović, a kandidatkinju Svjetlanu Milišić-Veličkovski iz reda ostalih Željko Komšić.
Ono što posebno upada u oči činjenica je da među predloženima nema ni jednog Hrvata, čime se nastavlja dugogodišnja praksa sustavnog isključivanja Hrvata iz jedne od najvažnijih međunarodnih pravosudnih institucija. Naime, Hrvati do danas nikada nisu imali svog suca u Europskom sudu za ljudska prava. Prije Farisa Vehabovića tu je dužnost obnašala Ljiljana Mijović, a i raniji izbori redovito su zaobilazili hrvatski konstitutivni narod. Iako se u političkim krugovima često govori o nepisanom pravilu "svetog trojstva" - rotaciji predstavnika triju konstitutivnih naroda na najvišim državnim dužnostima - čini se da se to pravilo primjenjuje selektivno, uvijek na štetu Hrvata.
Generali, veleposlanici…
Nakon srpske sutkinje Mijović i bošnjačkog suca Vehabovića, bilo je razumno očekivati da će na red doći hrvatski kandidat. Umjesto toga, ponovno se šalje poruka da Hrvati, iako ustavno konstitutivan narod, nemaju stvarnu mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u ključnim međunarodnim imenovanjima uime države Bosne i Hercegovine. Ova odluka dodatno naglašava golemu političku težinu Predsjedništva BiH, ali i štetu koju način njegova funkcioniranja proizvodi, osobito kada je riječ o hrvatskom narodu.
Uloga Željka Komšića u ovom procesu ponovno se pokazuje kontroverznom. Kao član Predsjedništva izabran pretežito bošnjačkim glasovima, on kontinuirano sudjeluje u odlukama koje Hrvati doživljavaju kao izravnu institucionalnu diskriminaciju. U praksi se više puta pokazalo da je, koristeći institucionalne mehanizme Predsjedništva, donosio odluke o imenovanju generala, veleposlanika te predstavnika u Centralnoj banci i drugim ključnim institucijama bez političke volje hrvatskoga naroda, pri čemu su među veleposlanicima često promovirani i kandidati koji ne ispunjavaju ni elementarne uvjete. Takav obrazac ponašanja dodatno se očituje i u činjenici da su iz službenih protokola Predsjedništva izostavljane važne obljetnice Hrvatskoga vijeća obrane, pa čak i komemoracije stradanja Hrvata.
To ne djeluje samo kao politička poruka nego i kao sustavno umanjivanje legitimnog predstavljanja jednog konstitutivnoga naroda. U tom kontekstu i aktualne rasprave o imenovanju kandidata za suca Europskog suda za ljudska prava dobivaju dodatnu težinu jer se ponovno otvara pitanje tko zapravo govori uime Hrvata u BiH. Kada se niz ovakvih poteza sagleda u cjelini, postaje jasno da Komšićevo djelovanje apsolutno legitimira zahtjeve za izmjenama Izbornog zakona. Te izmjene nisu pitanje političkog hira, nego minimum demokratske korekcije kako bi se spriječilo preglasavanje i trajna frustracija jednog naroda. Jednako tako, ovakva praksa daje snažan argument i onima koji traže dublji federalni preustroj zemlje kao način osiguravanja stvarne ravnopravnosti.
Bez toga će percepcija, ali i realnost političke dominacije Bošnjaka nad Hrvatima, ostati izvor trajne nestabilnosti, a ne temelj zajedničke budućnosti. Ostavština Faria Vehabovića, koji je u Strasbourgu djelovao kao sudac u duhu bošnjačke unitarističke politike, za mnoge ostaje duboko problematična jer je često doživljavana kao dio šireg projekta potiskivanja konstitutivnosti naroda u BiH. Takav pristup posebno je došao do izražaja kroz pokušaje da se preko sudske prakse nametne koncept "države - nacije", suprotan izvornom daytonskom uređenju. Ipak, taj se smjer simbolično zaustavio neuspjehom slučaja Slavena Kovačevića, koji je trebao postati pravni temelj za daljnju razgradnju kolektivnih prava.
Poraz unitarista
Posebnu težinu toj promjeni daje i stav američke administracije, čiji je visoki dužnosnik Christoph Landau na obilježavanju 30 godina Daytona otvoreno poručio da je eksperiment unitarne Bosne i Hercegovine propao. Takva poruka snažno potvrđuje da se budućnost zemlje ne može graditi na negiranju konstitutivnosti preko poluga u Europskom sudu za ljudska prava, nego isključivo na njezinu dosljednom poštivanju. Nakon što Predsjedništvo BiH predloži tri kandidata za suca Europskog suda za ljudska prava, lista se upućuje Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.
Prije glasovanja stručni panel provjerava ispunjavaju li kandidati potrebne profesionalne i etičke uvjete, nakon čega prolaze intervjue pred odborom Parlamentarne skupštine. Parlamentarna skupština potom tajnim glasovanjem bira jednog od tri kandidata, a izabrani sudac dobiva mandat od devet godina i djeluje potpuno neovisno o državi koja ga je predložila. Izostanak hrvatskog kandidata za suca u Strasbourgu zato nije samo pitanje kadrovske politike nego i simbol šireg problema neravnopravnosti. Riječ je o još jednom u nizu primjera kako se Hrvate u Bosni i Hercegovini gura na marginu političkog odlučivanja, čak i onda kada bi elementarna pravednost i dosljedna primjena načela konstitutivnosti nalagala drukčiji ishod.