Ovaj Poljak po mnogočemu je Bosanac i Hercegovac. Crkvena služba prije desetljeća i više dovela ga je u našu zemlju i od tada mu je, kako i sam kaže, u srcu. Upoznali smo se dok je radio u Nuncijaturi u Sarajevu, a danas je i sam nuncij, i to u dalekoj Južnoj Africi. Ostali smo prijatelji i u kontaktu bez obzira na udaljenost. A i povod za ovaj razgovor itekako ima veze s BiH. Mons. Henryk Jagodziński napisao je knjigu “Priča o Josipu Stadleru, prvom sarajevskom nadbiskupu” koja je prije nekoliko dana predstavljena u Sarajevu, a jučer u Johannesburgu. Mons. Jagodziński za Večernjak govori o svojoj knjizi i zašto ju je napisao, uspomenama na BiH, Crnu Goru, Hrvatsku, o suradnji i brizi Svete Stolice za BiH, napose katolike, te svojoj novoj misiji u Južnoj Africi.
Večernji list: Uz BiH vas vežu lijepa sjećanja dok ste bili savjetnik u Nuncijaturi u Sarajevu. S tadašnjim nuncijem Luigijem Pezzutom obišli ste cijelu BiH i Crnu Goru. Što ste ponijeli u sjećanju?
- Kada pomislim na vašu zemlju, u meni se odmah probude stihovi pjesme “Lijepa li si”: “Kad se sjetim, suza krene, zamirišu uspomene”.
Tijekom dvije godine koje sam proveo u BiH i Crnoj Gori upoznao sam ljepotu tih zemalja u svakom smislu – u krajolicima, kulturi, u mirisima hrane, ali ponajviše u ljudima. S nuncijem Pezzutom putovao sam kroz zemlju, ali i kroz duše ljudi. Vidio sam vjeru koja se ne gasi i srce koje zna praštati. Susreti s vašom redakcijom nisu bili protokol – bili su susreti prijatelja koji dijele radosti i brige naroda. Zato za mene BiH nije samo sjećanje nego drugi dom srca.
Večernji list: Prije BiH radili ste u Vatikanu. Koliko je Sveta Stolica upoznata s prilikama u BiH?
- Od 2008. do 2015. služio sam kao desk officer za zemlje bivše Jugoslavije i Albanije. U to su vrijeme potpisani važni sporazumi između Svete Stolice i BiH, kao i s Crnom Gorom – konkretni znakovi brige za vjernike, osobito Hrvate katolike. Iz iskustva mogu reći: Sveta Stolica dobro razumije složenost Bosne i Hercegovine. Ona ne gleda na nju iz daljine, nego s ljubavlju i pažnjom. Papa i njegovi suradnici prate, slušaju i nastoje biti blizu ljudima koji često žive u zahtjevnim okolnostima. To je trajna duhovna prisutnost – tiha, ali snažna.
Večernji list: Nakon BiH postali ste nuncij u Gani. Kakav je život katolika ondje?
- Gana je bila moje otkriće radosti. Iako katolici čine tek desetak posto stanovništva, njihova vjera je zarazna. Na misi se pjeva, pleše, zahvaljuje, slavi život. Ljudi ne poznaju granicu između molitve i radosti. Zapanjilo me to što svaka sjednica parlamenta ili državna svečanost počinju molitvom – kršćanskom, tradicionalnom i muslimanskom.
To pokazuje da različitost može biti blagoslov, a ne prepreka.
Vjera tamo nije privatna stvar, nego dah svakodnevnog života.
Večernji list: Trenutačno ste nuncij u Republici Južnoj Africi. Kako biste opisali tamošnji život?
- Južna Afrika zemlja je kontrasta i boja. Prvi dojam su visoke zgrade, široke ceste, razvijeni gradovi. Ali uz njih postoje i naselja siromaštva, gdje osmijeh ima veću vrijednost od svega drugog. To je zemlja koja još uvijek liječi rane apartheida, ali čini to s nevjerojatnom snagom duha. Kada vidite djecu različite boje kože kako se igraju zajedno, shvatite da oprost ima lice budućnosti. Unatoč razlikama, vjera je svima zajednička os: ona spaja, gradi i liječi.
Večernji list: U zemlji s mnogo protestantskih zajednica, kako katolici žive i djeluju?
- Različitost je ovdje i dar i izazov. Ekumenizam se ne predaje – on se živi. Kada katolici, protestanti i muslimani zajedno mole, kada poštuju jedni druge, tada Krist postaje vidljiv u svakodnevici. Naš je zadatak biti kvasac nade, prisutan, tih, ali postojan.
Večernji list: Kako danas gledate na Hrvate katolike u BiH?
- S velikom pažnjom i ljubavlju. Pratim sve što se događa i molim za njih. Znam da je njihova vjera prokušana tijekom povijesti, ali i da je čvrsta. Možda sam daleko, ali molitva ne poznaje udaljenost. Ona je most koji povezuje i hrabri. Vjerujem da će hrvatski katolici u BiH uvijek ostati svjetlo koje ne gasi ni jedna tama.
Večernji list: Vaša knjiga “Priča o Josipu Stadleru, prvom sarajevskom nadbiskupu” jučer je predstavljena u Johannesburgu. Što vas je potaknulo da pišete o njemu?
- Potaknule su me sestre Služavke Malog Isusa, koje žive Stadlerov duh.
U njemu sam otkrio čovjeka duboke vjere i ljubavi, pastira koji je znao spojiti molitvu i djelovanje. Pisanje te knjige bilo je i moj susret s BiH – njezinom duhovnošću, kulturom, ljudima. To nije samo biografija – to je molitva pretvorena u riječi.
Večernji list: Je li ideja za knjigu nastala u Sarajevu?
- Da. Knjiga je najprije napisana na poljskom i objavljena u Krakovu 2020. godine, a zatim, zahvaljujući sestrama i postulatoru mons. Pavlu Jurišiću, prevedena na hrvatski. Nastajala je u Sarajevu, između susreta i tišina. Za mene je to bilo duhovno putovanje – pisanje iz zahvalnosti.
Večernji list: Planirate li predstavljanje i u Sarajevu?
- Jako bih volio. To bi za mene bio trenutak duboke radosti – povratak mjestu gdje je sve počelo. Nadam se da će se uskoro ostvariti.
Večernji list: Kolika je hrvatska zajednica u Južnoj Africi?
- Nije brojna, ali je iznimno živahna. Ovdje su Hrvati vlastitim snagama izgradili crkvu, župni dom i dvoranu – što je rijetkost u svijetu. To je svjedočanstvo vjere i ljubavi prema domovini. Ranije su misiju vodili franjevci iz Zadarske provincije, a potom mons. Dario Paviša iz Varaždinske biskupije, kojeg sam imao čast poznavati. Više od godinu dana bio je moj suradnik u Nuncijaturi u Pretori. Njegov trag ostao je dubok i dragocjen. Ta zajednica pokazuje da domovina nije zemljopisni pojam, nego srce koje kuca istim ritmom gdje god bili. Od lipnja ove godine vrlo uspješno brigu za misiju vodi don Marin Dašek iz Krka.
Večernji list: Jeste li u kontaktu s nekadašnjim nuncijem i mjesnim biskupima?
- Da, naravno. Crkva je obitelj, a obitelj se ne zaboravlja. S mons. Pezzutom i biskupima iz BiH redovito se čujem. Naše veze nisu samo službene, nego bratske. Nosimo jedni druge u molitvi.
Večernji list: Imate li prijatelja Hrvata u Južnoj Africi?
- Da, i ti su susreti uvijek radosni. Okupljamo se na svetkovine, blagdane, ponekad i samo da zajedno ručamo. Miris domaće kuhinje, zvuk hrvatske pjesme – to su trenuci koji brišu udaljenost. Tradicionalna jela, razgovori o domovini, molitva, sve to čini da se domovina ponovno rodi u srcu.
Večernji list: Je li istina da ste u Gani i Južnoj Africi navijali u “kockastim” majicama?
- Istina! Čak i u Africi srce kuca za hrvatsku reprezentaciju. Kad vide šahovnicu, ljudi kažu: “Ah, Hrvatska! Zemlja hrabrog srca!” Taj dres nosim s ponosom – to je znak naroda koji se nikad ne predaje.
Večernji list: Koliko je sjećanje na svetog Ivana Pavla II. danas živo u svijetu?
- U zemljama gdje služim – Južnoj Africi, Lesotu, Namibiji, Bocvani i Esvatiniju – sjećanje na svetog papu Ivana Pavla II. vrlo je snažno. Kada kažem da dolazim iz njegove domovine, lice ljudi se ozari. On je bio pastir čovječanstva, čovjek koji je znao ljubiti sve ljude, bez razlike. Njegova svetost nije prošlost – ona je živa prisutnost. I ponosno mogu reći: njegovo svjetlo i dalje sja – i u Africi, i u BiH, i u svakom srcu koje zna ljubiti. Kamo god idem, Bosna i Hercegovina ide sa mnom. •