Bugojno je jedna od paradigmi stradanja Hrvata iz proteklog rata u BiH. Prije rata u BiH ih je bilo skoro 800.000. Poslije rata ih je oko 420.000. U Bugojnu ih je prije rata bilo 16.000, a poslije rata tek četvrtina. To uopće ne iznenađuje s obzirom na razmjere razaranja, zločina, njihovog monstruoznog prikrivanja. Na jučerašnji dan prije 21 godine iz logora “Stadion” u Bugojnu puštena su 294 zarobljena Hrvata. Umjesto kazne za mučenja i ubijanja, nalogodavci i provoditelji etničkoga čišćenja bugojanskih Hrvata nagrađeni su uspješnim karijerama. Nagradio ih je SDA, navodi Dnevnik.ba u autorskome tekstu. Kad su istražitelji krajem svibnja 1999. godine na groblju Sultanovići u Bugojnu pronašli lubanju odvojenu od ostatka tijela i prebojenu u zelenu boju ostali su u šoku. Pronašli su posmrtne ostatke Miroslava Petrovića (1969.), ratnog vojnog zarobljenika kome je glava odsječena nakon mučenja, a kosti obojene u zeleno.
Kosti u zeleno obojene
Taj degutantan zločin su počinili pripadnici Armije RBiH u ljeto 1993. godine. Preciznije, pokojnog Petrovića je zaklao Emir Arslanagić zvani Hruba iz Donjeg Vakufa. On mu je i odsjekao glavu. Time se javno hvalio po Bugojnu, no nikad nije procesuiran, navodi Dnevnik.ba. “Ne smijemo imati službeno zarobljenih civila, a tajno ekstremni dio zarobljenih vojnika treba likvidirati”, izvadak je iz famoznog rokovnika ratnog gospodara života i smrti u Bugojnu Dževada Mlaće, predsjednika Ratnog predsjedništva općine Bugojno. Umjesto suđenja, Mlaćo se izvukao od kaznenog progona. Danas je savjetnik u Razvojnoj banci FBiH kadru SDA direktoru Salku Selmanu. Polomljene i u zeleno obojene kosti i lubanje nijemo pričaju zbog čega povratak u Bugojno nije uspio. Zbog čega se od više od 15.000 protjeranih Hrvata u Bugojno vratilo njih svega tri do četiri tisuće. A oni koji su se vratili za sebe kažu da žive u najvećem staračkom domu otvorenog tipa na Balkanu. Mladi su davno odavde otišli. Oni koji su ostali spremaju se za Njemačku. Po padu Bugojna u ljeto 1993. godine, Armija RBiH je formirala logore za bojovnike HVO-a, i to u OŠ Vojin Paleksić, Muzičkoj školi, Gimnaziji, BH banci, MUP-u Bugojno, Šipadu, Klosteru časnih sestara...
Lice i naličje
Prema izjavama svjedoka iz tog vremena, zatvorenike su zlostavljali i mučili po usmenoj naredbi Enesa Handžića, kasnijeg SDA-ova ministra unutarnjih poslova Srednjobosanske županije. No, najmračniji zločin još uvijek nije razriješen i čeka na pravdu. To je slučaj 21. najvišeg nestalog vojnog i civilnog dužnosnika Hrvata. U skladu s naredbom Ratnog predsjedništva općine Bugojno Dževada Mlaće likvidiran je dio bojovnika koje je bošnjačko vodstvo smatralo “ekstremnim”, a predvodio ih je Jadranko Gvozden. Oni su izdvojeni od drugih zatočenika i odvedeni na Ravno Rostovo gdje je bila baza mudžahedina. Handžićevi ljudi su ih odveli na Rostovo mudžahedinima, a samo je Željko Miloš uspio pobjeći i tako preživjeti, dok su ostali ubijeni, a njihovi ostaci nisu pronađeni do danas... No, nije samo SDA zadužen za teror nad bugojanskim Hrvatima. Danas je provode i SDP-ove srednjobosanske perjanice Zukan Helez i njegov rođak Elvis Tukar, vijećnik u Općinskom vijeću Bugojno. Tukar je poznat po tome što je Miroslavu Zeliću, nekadašnjem logorašu, a sadašnjem vijećniku u OV Bugojno rekao: “Pobili smo vas ‘93., pobit ćemo vas i sad’’.