Ovoga vikenda na Kupresu je održana tradicionalna manifestacija "Dani kosidbe" odnosno "Strljanica 2025" koja na ovo zanimljivo natjecanje dovodi kosce iz cijele regije.
Ova manifestacija, koja se nalazi i na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, osim kosaca okuplja i cijelu zajednicu, domaćine i goste kao i sve generacije - mlade i stare. Pod otvorenim nebom, okruženi mirisom svježe trave, pjesmom i ponosom slavili su se Dani kosidbe na Kupresu koji su postali duboko ukorijenjeni kao izraz identiteta, rada i časti tog hrvatskog kraja.
Nakon sportskih nadmetanja u starim igrama kao što su skok u dalj, bacanje kamena s ramena i potezanje konopa, slijedilo je veliko natjecanje kosaca - onih čija ruka, korak, srce i kosa još uvijek znaju što znači pokositi livadu.
Ručno košenje trave, ta stara i časna vještina, prenosi se s koljena na koljeno stoljećima. Što se Kuprešaka tiče, to nije samo rad nego i svojevrsna umjetnost- ritam pokreta koji prati sunce i miris sjena, to je jedinstven zvuk kose ranu u zoru, znoj na čelu i ponos u srcu. Zato je upravo Kupres postao pozornica toj tradiciji gdje se zemlja ljubi s nebom, gdje se susreću stari običaji i današnji čovjek. Dani kosidbe na Kupresu su vrijeme kada se čuva uspomena na naše pretke, na njihov mukotrpni rad, trud i snagu ali i vrijeme kada se zajedništvo, pjesma i ponos šire među generacijama.
Prvo su se nadmetali kosci juniori, a na ponos Kupresa ovi mladi momci nastavljaju tradiciju i stasaju u slavne majstore kose - snagom, tehnikom i upornošću. Oni su: Ivan Čičak zv. Džonijev i Drago Šarić iz Kupresa, a među mladim koscima su i braća Ivan i Josip Čičak - Vinarini, također rođeni Kuprešaci - sinovi čovjeka koji je ime svoje obitelji utkao u tradiciju košenja trave. Mlade snage nastavljaju stopama očeva.
Titulu kosbaše ponio je Kuprešak Stipo Šarić.
Drugo mjesto je osvojio Vuk Vučković, a treće Mirko Kecman.
Inače, prema nekim izvorima, "Strljanica" održava se od 1687. godine. To je bilo masovno narodno okupljanje. Na njemu su se “zgledale” djevojke, a obrtnici su pripremali oruđa potrebna za košenje da bi ih mogli prodati. Stolari, kovači i trgovci prodavali su kose, kosišta, klepce, bavke, brusove, grablje, vile i ostalo. Izložena oruđa kupci su htjeli iskušati. Isprobavanje je preraslo u natjecanje. Cijenila se brzina, širina i urednost otkosa. Najbolji je kosac proglašavan je “kosbašom”. Na Kupresu je biti kosbaša bila najveća čast i ugled, a i danas se kosci bore za ovu titulu koju s ponosom nose.