Federalno ministarstvo obrazovanja i znanosti već godinama nastoji ostvariti ono što je u javnim politikama često najteže – kontinuitet. Kroz programe financiranja znanstvenoistraživačkog rada, u suradnji s Vijećem za znanost, postupno je građen model raspodjele proračunskih sredstava koji je, iako skroman, bilježio rast. Ipak, taj rast nije bio dovoljan da promijeni širu sliku.
Znanost u Federaciji i dalje se razvija bez snažne povezanosti s realnim sektorom, a rezultati istraživanja rijetko pronalaze put do konkretne primjene. Upravo iz tog raskoraka nastaje nova institucijska postavka. Uz postojeće Vijeće za znanost, formirana su još dva tijela – Vijeće za inovacije i Vijeće za tehnološki razvoj. Ideja je povezati akademsku zajednicu, javni sektor i gospodarstvo u jedinstven sustav koji bi omogućio učinkovitiji razvoj. Povezivanje triju sektora kao ključ promjena: ono što ovu inicijativu izdvaja je sastav novih vijeća. Dok je Vijeće za znanost tradicionalno oslonjeno na akademsku zajednicu, nova tijela uključuju predstavnike industrije, start-up zajednice i tehnološkog sektora.
Nova inicijativa
Time se pokušava uspostaviti izravniji kontakt s tržištem i omogućiti da znanstveni rezultati dobiju svoju praktičnu vrijednost. Jasna Duraković, ministrica obrazovanja i znanosti u Vladi FBiH, ističe kako se ne radi samo o administrativnom proširenju strukture već o drukčijem pristupu upravljanju razvojem. “Ako sredstva za znanost promatramo kao ulaganje, onda moramo imati i mehanizme koji će osigurati rezultate – ne samo u publikacijama nego i u inovacijama i konkretnim rješenjima”, naglašava ministrica Duraković. Različiti svjetovi – isti cilj? Međutim, već na početku otvara se ključno pitanje – postoji li zajednički jezik između znanosti, javne uprave i gospodarstva?
Predsjednik Vijeća za inovacije Edin Škaljić upozorava kako razlike nisu samo organizacijske, nego i suštinske. “Akademska zajednica, administracija i poslovni sektor imaju različite ciljeve i načine razmišljanja. Ako ne uspostavimo neku vrstu ‘prevoditeljskog mehanizma’, postoji rizik da sve ostane samo dobra ideja”, ističe Škaljić. Sličan stav dolazi i iz Vijeća za tehnološki razvoj, gdje se naglašava problem provedbe.
“Nije teško osmisliti strategiju. Pitanje je kako osigurati da se projekti zaista koriste, da oprema ne stoji neiskorištena i da rezultati dolaze do tržišta. Bez razvoja infrastrukture i jasnih mehanizama sustav ostaje fragmentiran”, upozorava Kerim Hadžić, predsjednik ovog vijeća. Fragmentacija kao najveća prepreka: fragmentiranost sustava godinama je jedan od ključnih problema. Iako su financirani brojni projekti, istraživanja i znanstveni skupovi, rezultati su često ostajali nepovezani i nedovoljno vidljivi.
Ne postoji jedinstvena baza istraživača ni jasan pregled kapaciteta, zbog čega je suradnja više iznimka nego pravilo. Predsjednik Vijeća za znanost Denis Berberović smatra da i akademska zajednica mora preuzeti dio odgovornosti.
“Znanstveni sustav ima rezultate, ali često nema mehanizme da ih učini vidljivima i primjenjivima izvan akademskog kruga. Ova vijeća imaju potencijal to promijeniti, ali samo ako djeluju zajedno”, naglašava Berberović.
Između ambicije i stvarnosti
Ključno pitanje ostaje kako osigurati sinergiju između triju vijeća. Pravna i proceduralna rješenja još se razvijaju, a koordinacija nije u potpunosti definirana. Postoji realna opasnost da nova tijela, bez jasnog operativnog okvira, počnu djelovati paralelno umjesto zajednički. Ipak, za razliku od ranijih pokušaja, ovaj put postoji jasna svijest o problemima. Otvoreno se govori o potrebi bolje komunikacije, digitalizacije i uspostave jedinstvenih baza podataka, kao i o nužnosti mjerljivih rezultata. Ova inicijativa možda nije konačno rješenje, ali predstavlja važan korak naprijed. Ako uspije, Federacija bi mogla dobiti ono što joj godinama nedostaje – funkcionalan most između znanja i njegove primjene. Ako ne uspije, rizik je da će i ova struktura postati još jedan sloj administracije u sustavu koji ih već ima previše. Za sada ostaje otvoreno pitanje – hoće li tri vijeća zaista govoriti jednim glasom ili će, kao i do sada, svatko govoriti svojim?