TAJNA CETINSKE POVELJE

Donosimo ekskluzivne snimke: Pogledajte jedan od najvažnijih dokumenata za Hrvate koji se čuva u bečkom arhivu

Foto: Večernji list
Donosimo ekskluzivne snimke: Pogledajte jedan od najvažnijih dokumenata za Hrvate koji se čuva u bečkom arhivu
22.11.2026.
u 09:31
Teška vrata zatvorila su se za nama, a onda je arhivistica otvorila neuglednu kutiju i vrijeme kao da je stalo. Pred nama je ležala Cetinska povelja, s izblijedjelim slovima i napuklim voštanim pečatima, nijemi svjedok jednog od najdramatičnijih trenutaka hrvatske povijesti
Pogledaj originalni članak

Beč, prohladno podne. Uz posebne dozvole automobilom ulazimo u samo povijesno središte Beča, točno pred vrata arhiva na adresi Minoritenplatz 1. Teška, masivna vrata Austrijskog državnog arhiva zatvorila su se iza nas, odrezavši buku gradske vreve koju stvaraju stotine turista i radnici na obližnjem gradilištu. Na ulazu nas dočekuje portir. Nakon nekoliko riječi shvaćamo da se razumijemo. Ne na njemačkom, ne na engleskom, već na slavenskom. U tom trenutku sva formalnost nestaje. Portir je Bugarin čija je "generacija u školi učila srpsko-hrvatski". Uz osmijeh nam otvara unutarnju rampu. Unutra smo. Nakon 410 kilometara i nešto više od četiri sata putovanja iz Zagreba nalazimo se u središtu Kućnog, dvorskog i državnog arhiva, instituciji koja čuva političku memoriju Srednje Europe. Srce mi udara neobično snažno, nemiran sam. Ovaj sam trenutak s nestrpljenjem iščekivao posljednja dva tjedna. Šanse da ćemo dobiti službenu dozvolu bile su minimalne. Mnogi su prije nas već bili odbijeni. Kroz glavu mi prolazi bezbroj misli, no jedna apsolutno dominira: vidjet ću dokument star pet stoljeća. Dokument neizmjerno važan za hrvatsku političku, pravnu i društvenu prošlost i sadašnjost. Došli smo s jasnom misijom, Cetinsku povelju snimiti ekskluzivno za potrebe našega dokumentarnog filma "Cetin 1527" u produkciji Večernjeg lista.

Na ulazu u prostore za snimanje dočekuje nas naš kontakt u arhivu Alex Zechmeister, mladi stručnjak za odnose s javnošću. Prolazimo kroz labirint hladnih hodnika i teških protupožarnih vrata, svjesni golemih razmjera ovog zdanja. Golem je ovo kompleks: samo se Kućni, dvorski i državni arhiv, u kojem se čuva Cetinska povelja, proteže na otprilike 16.000 dužnih metara – što je nevjerojatnih 16 kilometara arhivskih polica. Zgrada se proteže na ukupno devet etaža unutar velikih dvorana. Njezina je unutrašnjost konstruirana s čvrstim željeznim skeletom i rešetkastim podovima kako bi se omogućila stalna cirkulacija zraka i spriječilo nakupljanje vlage. Posebnost je i podzemni dio: zgrada na Minoritenplatzu, doduše, ide pod zemlju, no s obzirom na to da se nalazi u strogoj povijesnoj jezgri Beča uz samu carsku palaču, dubina podzemnih prostorija bila je ograničena tadašnjim tehničkim mogućnostima s početka 20. stoljeća. Dok hodamo ubrzanim korakom, kroz glavu nam prolaze ove impozantne brojke i u sljedećem trenutku, posve nenadano, stojimo u tihoj, prostranoj prostoriji namijenjenoj istraživanju i snimanju.

I tada se vrata otvaraju. Arhivistica Kathrin Kininger polako gura metalna kolica na kojima počiva ravna, neprivlačna kutija. No u toj kutiji leži nešto što mijenja sve. Kada su njezine pažljive ruke podignule poklopac i kada se pred nama ukazao star, ispucao, žućkast pergament s teškim voštanim pečatima na pergamenskim vrpcama, zrak u prostoriji kao da se zgusnuo. Ovaj dokument iznimno se rijetko izvlači iz mraka arhivskih trezora. Cetinska povelja od 1. siječnja 1527. godine, temeljni pravni, politički i državni dokument o opstanku hrvatske državnosti, sada je tu, pred našim objektivima. U tom trenutku tišine kroz glavu mi prolazi bujica povijesnih slika: od krvavih polja Krbave i Mohača, preko studeni zaleđenog Cetina pa sve do odluke koja je spasila Hrvatsku od potpunog nestanka s geografske karte, ali istodobno joj nametnula sudbonosne okove. Kako se ova povelja uopće našla ovdje, u Beču i što nam danas govori? Odgovore nam otkriva ravnatelj arhiva dr. Helmut Wohnout dok zadivljeno promatramo ovu neprocjenjivu pravnu relikviju. Govorim mu koliko sam uzbuđen i kako je ovo za nas povijesni trenutak. S osmijehom na licu kratko odgovara: "Da." I već u sljedećem trenutku s velikom znatiželjom pita kako danas izgleda Cetingrad. Izvlačim mobitel i pokazujem mu fotografije snimljene prije nekoliko dana.

"Malo je to mjesto", primjećuje s blagim čuđenjem, na što mu odgovaram kako je u 16. stoljeću to bio izuzetno bogat kraj i moćna utvrda. Kima glavom, s vidljivim zanimanjem pregledava kadrove na zaslonu mobitela, a onda se pogled vraća na dokument pred nama. Glas mu postaje ozbiljniji dok nam objašnjava zašto su sigurnosni protokoli oko izlaganja Povelje tako rigorozni: "Ovo je iznimno osjetljiv dokument; svako dulje izlaganje svjetlu moglo bi ga nepovratno oštetiti i dodatno izblijedjeti slova. Moj je zadatak sačuvati ovaj dokument i za sljedećih petsto godina", kaže uz blag osmijeh. Kimam glavom, duboko svjestan rijetkog i neponovljivog privilegija koji imamo: dobili smo priliku vidjeti i snimiti Cetinsku povelju, ali nam istodobno tiho i jasno poručuje da je – barem što se tiče njezina iznošenja i izlaganja – to to. Vrata će se nakon nas zatvoriti na dugo.

Da bismo razumjeli težinu pergamenta koji nam leži pred očima, moramo se vratiti u desetljeća koja su mu prethodila. Temelj hrvatsko-habsburških odnosa nije rođen u sretnim okolnostima, već u strahu od uništenja. Sve je počelo 9. rujna 1493. godine. Na Krbavskom polju u Lici, podno današnje Udbine, preciznije, na prostoru današnje vojne zračne luke, odigrala se bitka koja je ostala duboko urezana u kolektivnu svijest hrvatskog naroda kao tragedija. Bio je to početak sve većeg uzmaka kršćanske strane u srazu s ratnim strojem Osmanskog Carstva, razdoblje koje će trajati stotinjak godina, sve do slavne sisačke pobjede 1593. godine. Na Krbavskom polju izginuo je "cvijet hrvatskog plemstva": poginuli su brojni velikani poput Ivana Frankapana iz Cetina i Jurja Vlatkovića, dok je ban Emerik Derenčin pao u ropstvo. Kroničari su već tada zabilježili da je pogibija tolikog broja ratnika i pripadnika elite značila stvaran "demografski rasap Hrvatskog Kraljevstva". Stanovništvo Like, Krbave i susjednih krajeva se iseljavalo; jedni prema jadranskoj obali i dalje prema Apeninskom poluotoku, a drugi prema sigurnijim prostorima zapadne Ugarske, današnjeg Gradišća.

U jesen te iste kobne godine, suočeno s teškim porazom, hrvatsko plemstvo počinje tražiti spas izvan dotadašnjih okvira. Ključni trenutak dogodio se na Saboru u Bihaću 10. travnja 1494. godine. Tada okupljeno plemstvo traži pomoć cara Maksimilijana I. Habsburga, a sebe prvi put ponosno i prkosno predstavlja kao "antemurale christianitatis" – predziđe kršćanstva. Bila je to uvertira sudbonosnog saveza. Hrvati su u moćnom habsburškom vladaru vidjeli jedinog spasitelja sposobnog pružiti prijeko potrebnu vojnu i financijsku zaštitu pred nezadrživim osmanskim prodorima. Iako Maksimilijan tada nije uspio preuzeti vlast, taj je izbor utro put da tridesetak godina kasnije za kralja izaberu njegova unuka. No bila je to i najava teške, iscrpljujuće borbe u kojoj su Hrvati, unatoč pomoći, uzmicali pred osmanskom silom, nerijetko prepušteni sami sebi, tek uz pusta obećanja. Vitezović je ovo razdoblje s pravom nazivao dva plačuća stoljeća. Nakon što su padom strateškog Beograda 1521. i Knina 1522. godine vrata Dalmacije i južne Hrvatske bila širom otvorena, uslijedio je konačni udarac srednjoeuropskoj ravnoteži – bitka koja se odigrala 29. kolovoza 1526. godine na močvarnom tlu u blizini Mohača u južnoj Mađarskoj.

U to doba Osmanskim Carstvom vlada moćni sultan Sulejman Veličanstveni, koji kreće u siloviti prodor u srce Europe. Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. Jagelović okupio je oko 30.000 vojnika, ne samo ugarske čete nego i brojne odrede iz srednjovjekovne Slavonije, Poljske i Češke. No u nekoliko sati žestokog sraza osmanska vojska ostvarila je potpunu pobjedu. Posljedice su bile teške i dugoročne. Dotadašnja ugarsko-hrvatska državna zajednica, koja je postojala još od 1102. godine, u jednom se popodnevu raspala. Mladi kralj Ludovik poginuo je utopivši se u potoku pri bijegu s bojišnice. Država je ostala bez vladara, bez obrambenog sustava, obezglavljena i prepuštena nemilosrdnoj navali. Budući da Ludovik Jagelović nije imao muškog nasljednika, a njegova supruga Marija bila je iz kuće Habsburg, stvorili su se uvjeti za aktiviranje ranijih dinastijskih ugovora sklopljenih slavnim habsburškim vjenčanjima u Beču. Nadvojvoda Ferdinand I., budući car, s punim je pravom polagao nasljedno pravo na ugarsku i hrvatsku krunu. Hrvatsko plemstvo, pritisnuto smrtonosnom opasnošću, s pravom je simpatiziralo Ferdinanda jer je on već godinama unazad financijski podupirao obrambene ratove na granici.

I tako dolazimo do prijelomnog siječnja 1527. godine. Državna zajednica s Mađarima trajala je dulje od četiri stoljeća, no sada je uzdrmana. Sudbina je izabrala jednu granu, Slunjsku, moćnog roda Frankopana. U njihovoj utvrdi Cetin, podno zaleđenih šuma, sazvan je sabor koji će zauvijek preusmjeriti hrvatsku povijest. Ferdinand nije došao osobno, naime, u franjevački samostan u Cetinu uoči Božića 1526. godine poslao je četveročlano izaslanstvo sastavljeno od trojice kapetana: Nikole Jurišića, Hansa Katzianera i Hansa Pichlera te bečkog prepošta Paula Obersteina. Predvođeni domaćinom, hrvatskim plemstvom, pregovori su trajali tri dana. Pregovori su urodili plodom jer su Ferdinandovi izaslanici u ime novog vladara preuzeli ključne obveze: stalno uzdržavanje 1000 konjanika i 200 pješaka za obranu granice, popravak i održavanje utvrda te strogo poštivanje zemaljskih povlastica i političke posebnosti Hrvatskog Kraljevstva.

Što bi se dogodilo da dogovor nije postignut? Povjesničari upozoravaju da bi Hrvatska vjerojatno završila pod izravnom osmanskom vlašću. Konačno, 1. siječnja 1527. godine svečano je ovjerena Cetinska povelja. Izborom Ferdinanda Habsburga Hrvatska je u novu zajednicu ušla kao pridružena kraljevina sa svojim jasnim političkim subjektivitetom. Ta će samostalnost, u različitim oblicima, preživjeti sve do propasti monarhije 1918. godine. Dok sjedimo u arhivu, dr. Helmut Wohnout otvara nam vrata povijesne pozadine ovoga jedinstvenog dokumenta: "Cetinska povelja mora se promatrati u kontekstu političkih promjena koje su uslijedile nakon Mohačke bitke 1526. godine. Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slavonija bile su u uniji s Kraljevinom Ugarskom od 12. stoljeća, a smrt Ludovika II. značila je upražnjeno prijestolje. Stoga je kralj Ferdinand I., budući car Ferdinand I., ponajprije polagao pravo na ugarsku baštinu na temelju ugovora koje su sklopili Habsburzi, poznatoga dvostrukog vjenčanja u Beču. Nadalje, hrvatsko plemstvo, ili barem velik dio njega, simpatiziralo je Ferdinanda, s obzirom na to je on već financijski podupirao rat protiv Osmanlija u prethodnim godinama. I u tom kontekstu Ferdinand je preko svojih posrednika i izaslanika uspostavio kontakt s hrvatskim plemstvom, a Hrvatski se sabor ili, kako bi se na njemačkom reklo, hrvatski Landtag, zatim sastao u Cetinu na Staru godinu 1526. i Novu godinu 1527. i prihvatio Ferdinanda I. za kralja. Izabrao ga je."

Gledajući iz austrijske vizure, ovaj dokument ima jasnu pravnu težinu u stvaranju šireg carstva: "U 16. i 17. stoljeću zapravo se pojavila habsburška multietnička monarhija, koja je obuhvaćala teritorije unutar Svetog Rimskog Carstva, ali i područja izvan njega, tvoreći tako kohezivan konglomerat zemalja koji je kasnije poznat kao Habsburška Monarhija. Jedan dio tog konglomerata bila je Kraljevina Hrvatska, a ova povelja poslužila je za utvrđivanje prava Habsburga na vlast". Dokument je nakon usvajanja poslan u Beč Ferdinandu, gdje je preživio pet stoljeća, ponajprije zahvaljujući brizi habsburške riznice i kasnijoj centralizaciji. "Da je Cetinska povelja pripadala Habsburzima, bilo je, takoreći, očito, budući da su oni bili primatelji adrese izražene u Cetinskoj povelji. I tako je ova povelja, ovaj dokument, kao i druge habsburške povelje o vladavini, čuvan u arhivu habsburške riznice. U početku su razne habsburške povelje bile geografski podijeljene na različite lokacije, jer su Habsburzi imali nekoliko rezidencija – neke su pronađene u Grazu, neke u Innsbrucku, neke u Pragu, a neke u Beču. A kada je Marija Terezija naslijedila prijestolje 1740. godine, njezina je vlast nad teritorijima osporavana s raznih strana, što je dovelo do Rata za austrijsko nasljeđe. Jedna je posljedica bila odluka da se centralizirano prikupe svi dokumenti koji potkrepljuju zahtjeve na jednome mjestu. Tako je 1749. godine osnovan takozvani Kućni, dvorski i državni arhiv".

Dr. Wohnout ističe kako je Cetinska povelja od samog osnutka arhiva uvijek bila u Beču: "Arhiv se izvorno nalazio u drugom dijelu palače Hofburg, a 1902. godine izgrađena je i otvorena sadašnja zgrada Ministarstva carskog domaćinstva i vanjskih poslova, neposredno uz današnji arhiv". Dok nam arhivistica dopušta da se zagledamo u detalje pergamene, pred nama se otkriva sva vizualna moć srednjovjekovne kancelarijske umjetnosti. Povelja je ispisana čitkim latinskim kurzivom na dobro ugođenoj koži, a s njezina dna vise pečati ovješeni o pergamenske vrpce, iste one kože od koje je izrađen i sam dokument. Osobito je upečatljiv donji dio povelje sa sedam pečata. Dokument su utiskivanjem svojih pečata potvrdili najistaknutiji velikaši toga doba: Andrija Mišljenović, kninski biskup i toplički opat, Ivan Karlović, knez krbavski i kasniji ban, Nikola III. Zrinski, otac slavnoga sigetskog heroja, Juraj III. Frankapan Slunjski, Vuk I. Frankapan Brinjski te Stjepan Blagajski. U samoj sredini, kao službeni pečat Kraljevine Hrvatske, utisnut je hrvatski grb s četvrtastim poljima – šahovnica. To je ujedno prvi sačuvani službeni dokument na kojem se šahovnica koristi kao državni grb Hrvatske u rasporedu 8 x 8 polja. Oko samog pečata jasno stoji latinski natpis: Sigillum regni (Pečat Kraljevine).

Zanimljiva je i heraldička komparacija koju uočavamo: na grbu Ferdinandova djeda, cara Maksimilijana I., nastalom 1495. godine u Innsbrucku, prvo je polje šahovnice bijelo, a potpuno isto pravilo potvrđuje se i na prvom službenom grbu Kraljevstva na Cetinskoj povelji, gdje je prvo polje šahovnice ispupčeno – što prema heraldičkim pravilima reljefa također označava bijelo polje (srebro), čime se potvrđuje jasan kontinuitet ovog simbola. Nažalost, stoljeća su učinila svoje. Grb Nikole III. Zrinskog danas je u potpunosti oštećen, dok je grb Jurja Frankapana Senjskog, Krčkog i Modruškog pretrpio značajna oštećenja, a na prvom pečatu (onom topličkog opata i kninskog biskupa) pergamenska se vrpca napola prekinula. Na jednome mjestu, u gornjem desnom dijelu dokumenta, vidljivo je oštećenje: pergament je pokidan u promjeru od oko jednog centimetra. Arhivistica nam objašnjava kako je do oštećenja došlo zbog stoljetnog preklapanja Povelje te njezina čestog korištenja i prenošenja kroz povijest. Budući da su viseći pečati u to vrijeme rađeni od pčelinjeg voska, a sama osnova od životinjske pergamene, materijali su s vremenom izgubili elastičnost, postali kruti i izrazito osjetljivi na promjene vlage. Uz mehanički pritisak i prijašnji nedostatak modernih uvjeta arhivske zaštite, sve je to dodatno ubrzalo njihovo trošenje i pucanje.

Dok i dalje pažljivo promatramo Cetinsku povelju na stolu, dr. Wohnout nam mirno i stručno objašnjava s kakvim se izazovima susreću u njezinu očuvanju: "Povelja se čuva u našoj zbirci dokumenata unutar arhivskih kutija bez kiseline, koje zadovoljavaju najsuvremenije standarde modernog arhiva. No istina je i mislim da svatko, čak i laik, može vidjeti da ovaj arhivski dokument nije baš u dobrom stanju. Pojedini su dijelovi jedva čitljivi jer su izblijedjeli od okretanja tijekom stoljeća. Stoga nije moguće izložiti dokument svjetlu dulje vrijeme, inače bi postao potpuno nečitljiv. Zbog toga ga ne možemo činiti javno dostupnim u fizičkom obliku, ali imamo njegovu skeniranu kopiju dostupnu putem našega arhivskog informacijskog sustava." Zanimljivo je i to da dokument, prema riječima ravnatelja, nikada nije bio podvrgnut dubljim kemijskim ili destruktivnim analizama. Vidljive su tek površinske, nužne restauratorske intervencije iz prošlosti. Iako su slova izblijedjela, još uvijek je latinski tekst vidljiv i posve čitljiv, svjedočeći o prohujalim vremenima: "Mi Andrija, božjom i apostolske stolice milošću biskup Kninski i opat Toplički, knezovi Ivan Torkvat od Krbave, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk braća i Juraj Frankapan Senjski, Krčki i Modruški, Stjepan Blagajski, Krsto Peranski, Bernard Tumpić Zečevski, Ivan Kobasić Brikovički, Pavao Janković, Gašpar Križanić, Toma Čipčić, Mihajlo Skoblić, Nikola Babonožić, Grgur Otmić, plemićki sudac Zagrebačke županije, Antun Otmić, Ivan Novaković, Pavao Izačić, Gašpar Gusić, Stjepan Zimić i svikolici ostali plemići..."

Ipak, jedno ključno pitanje do današnjih je dana ostalo nerazriješeno: tko je točno izradio, donio i utisnuo glavni pečat Kraljevine Hrvatske na Cetinskoj povelji? Kninski biskup i okupljeni velikaši potvrdili su dokument svojim obiteljskim grbovima, ali tko stoji iza onoga središnjeg, državnog pečata? Jednoznačnog odgovora u povijesnim vrelima nema. No u trenutku pisanja ovih redaka, naša istraživačka potraga počinje dobivati sve jasnije konture. Detalji se slažu, arhivske se niti povezuju, ali konačan odgovor morat će pričekati premijeru dokumentarnog filma "Cetin 1527". Naša je potraga zaintrigirala i ravnatelja ovog arhiva pa nam ponavlja molbu da mu svakako javimo kada film bude gotov i pošaljemo poveznicu, jer i bečki arhiv s nestrpljenjem iščekuje vidjeti kuda će nas naša potraga dovesti. Dok napuštamo zgradu Austrijskog državnog arhiva i izlazimo na bečke ulice, misli su mi i dalje u onoj tihoj sobi s kolicima na kojima je ležala sudbina jedne nacije. Izborom Ferdinanda Habsburškog na Cetinskom saboru Hrvatska je izbjegla sudbinu potpunog nestanka, ali istodobno je zakoračila u složenu mrežu geopolitičkih kompromisa. Primarni cilj bio je ostvaren: financiranje obrane s bečkog i gradačkog dvora spasilo je vojno kršćansku Hrvatsku. Novcem iz austrijskih zemalja desetljećima su plaćane posade utvrda, hrana, barut i moćno oružje, a na čelo obrane postavljeni su vrhunski kapetani poput Nikole Jurišića i Ivana Lenkovića. Sve je to kulminiralo povijesnom pobjedom kod Siska 1593. godine, kojom je zaustavljen osmanski prodor prema zapadnoj Europi. Hrvatska se ovim izborom trajno integrirala u srednjoeuropski kulturni krug, donoseći u domovinu baroknu umjetnost, visoko obrazovanje i zapadnoeuropsku kulturu. Cetinska povelja, skrivena u tami bečkog trezora, ostaje vječni svjedok mudrosti, očaja, ali i neuništive političke volje. Dokument je to koji nas podsjeća da hrvatska državnost nije darovana, već da je u najtežim trenucima povijesti bila izbor opstanka pod cijenu najvećih žrtava.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.