Na današnji dan, 16. ožujka 1945. godine u Širokom Brijegu rodio se Gojko Šušak, hrvatski političar i ratni ministar obrane Republike Hrvatske. Rodio se samo 37 dana nakon što su zločinci u partizanskim odorama u ratnom skloništu nadomak širokobriješkog samostana i crkve (7. veljače 1945.) ubili i spalili 13 franjevaca. U tom ratnom skloništu tog trenutka našla se i Stana Šušak u osmom mjesecu trudnoće; u njezinoj utrobi bio je još nerođeni Gojko Šušak. Jedan od partizana posegnuo je za puškom da ubije i trudnu Stanu, a u tom naumu spriječio ga je drugi partizan koji mu je kazao:
- Zar ćeš ubiti trudnu ženu?
Ostalo je povijest. Rodio se Gojko 16. ožujka, a njegov otac Ante i brat žrtve su Drugog svjetskog rata i poraća. Majka Stana othranila je i odgojila djecu. Gojko je u Širokom Brijegu završio gimnaziju, u Rijeci je studirao matematiku i fiziku, u Ottawi menadžment. U Kanadi je boravio od 1969. do 1990. godine. U Ottawi je bio ravnatelj Hrvatske škole. Nakon povratka u domovinu sve do smrti 1998. godine bio je najbliži suradnik dr. Franje Tuđmana. Više je nego zanimljiv, a s povijesnog i političkog aspekta znakovit Šuškov susret s dr. Tuđmanom u Ottawi 1987. godine. Fra Ante Marić priredio je dramski prikaz susreta i razgovora u Šuškovu stanu u Ottawi, kojima su, osim dr. Tuđmana i Šuška te njihovih supruga Ankice i Đurđe, nazočili Ante Beljo, Ljubo Krasić i Vinko Grubišić. Na 30. Širokobriješkoj večeri u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski izveden je dramski prikaz tog susreta i razgovora - Vinko Kraljević glumio je fra Ljubu Krasića, Dragan Despot Antu Belju, Zijad Gračić dr. Franju Tuđmana, Ivan Magud Gojka Šuška, Ivan Jončić Vinka Grubišića, Snježana Lančić Ankicu Tuđman, a Lucija Dujmović Đurđu Šušak.
Fra Ante Marić kazao nam je da je taj tekst napisao prema kazivanju Gojka Šuška, Ante Belje, fra Ljube Krasića i Zdravke Bušić. Objavljujemo ga u cijelosti.
Gojko: Ja sam čuo vaše ime. Znam da ste povjesničar. I mislim da sam čitao neku vašu knjigu. Znam da ste jedini od svih povjesničara i uopće onih koji su pisali u toj komunističkoj Jugoslaviji spomenuli da su partizani ubili nevine franjevce na Širokom Brijegu.
Tuđman: Točno! Imaš pravo!
Gojko: Pa, vidiš, to meni nije dosta da bih ti vjerovao.
Tuđman: Ja i ne tražim da mi vjeruješ. Ja tražim ljude s kojima bih surađivao.
Gojko: E, vidiš, teško bi išla ta naša suradnja.
Tuđman: Zašto?!
Gojko: Dolazimo iz dva svijeta. Franjo, moj svijet iz kojeg sam se izlegao, i iz kojeg dolazim, nikad se nije susreo s tvojim!
Tuđman: Kako to misliš?! Pripadamo istom narodu, istih smo korijena, i naša je vjera ista…
Gojko: Franjo, daj, molim te, polako. Isti smo narod, veliš, a ti i tvoji, znaš, vi pod petokrakom, i moj ćaća, moj brat, pod nekim drugim znakom na kapi, grbom hrvatskim ili slovom "U", daj, molim te…
Tuđman: Bez obzira, Gojko, isti smo, samo su nas povijesne okolnosti rastočile, razdvojile, okrenule jedne na druge.
Gojko: Itekako okrenule. Još do danas niste sprali hrvatsku krv Bleiburga i križnih puteva s vaših partizanskih ruku.
Tuđman: Imaš pravo, ali bilo je zločina i s druge strane. Spirala se zla uzdizala poput pijavice u najvećoj oluji…
Gojko: Mi desetljećima nismo smjeli spomenuti da ste nam ubili oca, brata, strica, da ste nam majke mučili i ubijali, a vi ste spominjali samo ustaške i fašističke zločine…
Tuđman: Vidiš, Gojko, sve ti to potpisujem, svjestan sam i sam da je tako. Zato i želim da surađujemo…
Gojko: Ali, ja ne želim, bojim se!
Tuđman: Čega, Gojko, čega se bojiš?!
Gojko: Tebe, bojim se vas, crvenih. U mojoj duši kuca srce moje majke koja je trudna sa mnom, pred crkvom na Brijegu željela pitati partizane gdje joj sin, moj stariji brat. Gdje joj je muž, moj ćaća. Nikad joj se nisu vratili.
Tuđman: Znam…
Gojko: Ne znaš, slušaj dalje! U mojoj duši još uvijek udara srce da iskoči iz grudi, kad sam bježao preko vaše granice, iz vaše tamnice, iz ljudske najveće vukoje... koju ste ti i tvoji napravili da biste u njoj do zadnjega Hrvata ili ubili ili pretvorili u svog sljedbenika!
Tuđman: Znam, Gojko! Dobro znam…
Gojko: Ne znaš. Ti pojma nemaš što znači da ti se ni jedna molitva u životu ne ispuni! Ti pojma nemaš što znači kad ne smiješ reći odakle si. Reći nekome da si, ne daj Bože, sa Širokog Brijega…
Tuđman: Ali, Gojko, malo prije si rekao da sam javno obznanio da su širokobriješki franjevci ubijeni na pravdi Boga…
Gojko: Jesam, i da znaš da ti se divim, a u isto vrijeme u tebe i duboko sumnjam, da to nije još samo neka od vaših komunističkih prijevara.
Tuđman: Gojko, i ja sam bio u njihovu kazamatu, B...a mu… Pa to znaš…
Gojko: Znam, i opet me strah. Franjo, strah me!
Tuđman: Gojko, vjeruj mi, ja te posve razumijem!
Gojko: Daj, Bože! Nego, Đurđa mi je rekla da dođemo u blagovaonicu za satak vremena, dok ona i tvoja Ankica ne spreme neku zakusku.
Tuđman: Ma daj, pusti sada to, tek smo zašli u raspravu.
Gojko: Ja ne znam kakva je tebi Ankica, ali ja Đurđu moram slušati, a doći će i Beljo, Vinko i fra Ljubo.
Tuđman: Što ste zvali fratre, mislio sam…
Gojko: Eto, vidiš da nismo isti, mi bez njih ništa ne radimo. Oni su s nama u svakom dogovoru. Mi s njima živimo i umiremo. I da znaš da je s nama na večeri i fratar.
Tuđman: Dobro, Gojko, dobro. I ja volim fratre. Pa rekao si da sam jedini…
Đurđa: Goja, povedi Franju amo, već kasnimo. Došli su i naši prijatelji fra Ljubo, Vinko i Beljo.
(nova scena, gdje su sada za stolom spomenute osobe)
Đurđa: Večera je na stolu. Ankica i ja smo se trudile koliko smo znale i umjele, a sad molim fratra da se pomoli i blagoslovi jelo.
Fra Ljubo: (svi stoje) U ime oca i Sina i Duha Svetoga Amen. (Svi se krste, Ankica i Tuđman isto, iako malo nesigurnije) Bože, budi s nama za stolom u svom nebeskom blagoslovu. Budi u našim dušama, našim riječima, nadahni ovo naše druženje i nagradi naše domaćice koje su sve ovo za nas spremile. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen!
Gojko: (toči vino) Prijatelji, iz naše je pokorene Hrvatske k nama u posjet u Kanadu došao naš poznati povjesničar i politički disident dr. Franjo Tuđman sa svojom suprugom Ankicom. Ja sam poželio biti domaćin ovom divnom paru i želim iz svega srca da se u mom domu ugodno osjećaju. Zahvaljujem svojoj supruzi Đurđi da je moju želju objeručke i s velikim oduševljenjem podržala.
Vinko: Ja sam Vinko Grubišić. Rodom sam iz Hercegovine iz Posuškog Graca. Bavim se znanošću. Jezikolog sam, a s drugim sam Hrvatima osnovao na Sveučilištu u Waterloou Katedru za hrvatski jezik.
Beljo: Ja sam Ante Beljo, emigrant, istražujem hrvatsku viktimologiju i želim je predstaviti u cijelom svijetu, osobito ovdje u Kanadi i Americi.
Fra Ljubo: Ja sam hercegovački franjevac. Voditelj sam Hrvatskog centra u Norvalu. Nastojali smo u našem hrvatskom centru prognanim Hrvatima biti oazom za njihove obitelji, djecu i njihovo druženje, kao i njihove vjerske potrebe.
(slijede nazdravice uz kratko neobvezno ćaskanje)
Vinko: Gospodine Tuđmane, draga Ankice, Đurđa draga. Desetljećima pronosimo vijest o Hrvatima i porobljenoj domovini. Sudjelujemo u svim prosvjedima protiv Jugoslavije, kao i u organizaciji hrvatskih škola i pisanju hrvatskih udžbenika, u čemu imamo zavidan uspjeh. Vode nas naši franjevci, koji su uvijek tako dobro ćutili bilo svoga hrvatskog naroda.
Beljo: Vinko su i fra Ljubo sastavili i objavili više od trideset hrvatskih čitanki i udžbenika za sve razrede pučke i više škole. Mi ih drugi pratimo svojim najrazličitijim aktivnostima i radosni smo da ste nam, gospodine Tuđmane, iz Domovine došli sa svojom suprugom. Nadam se da ćete našim ljudima u Centru održati barem neko predavanje i potaknuti ih na daljnju borbu za našu slobodu i neovisnu Hrvatsku.
Tuđman: Prijatelji, iskreno vas pozdravljam u svoje i uime moje supruge Ankice. Jedina svrha moga dolaska je Hrvatska. Naša mila i vječna Hrvatska.
Gojko: Lijepo čuti, posebno iz usta jednog partizanskog generala! Živjeli, Franjo!
Tuđman: Koji nikad nije zaboravio na svoje korijenje i nacionalnu pripadnost!
Svi u glas: To znamo!
Đurđa: Franjo, moj Gojko ne bi bio Gojko da ne kaže ono što mu je na srcu. A usput, da vam objavim, ima divno srce!
Tuđman: Gojko, moramo sve učiniti da pomirimo sinove ustaša i partizana. Da više nikada ne bude rata među Hrvatima. Da više ne bude Bleiburga…
Gojko: To je program i moj, i fra Ljubin, i Vinkov, i Antin.
Tuđman: Eto, samo sam zato potegao iz Hrvatske u Kanadu. I samo sam zato tu s vama večeras.
Ankica: Ovo moj Francek ponavlja kao papagaj posljednjih dvadeset godina.
Gojko: Sve za Hrvatsku…
Tuđman: …Hrvatsku ni za što.
(ostali su iza večere u ugodnom druženju i ćaskanju. A onda su u šetnju pošli Gojko i Tuđman)
Gojko: Ti uistinu iskreno vjeruješ u pomirbu naroda hrvatskoga i u uskrsnuće Hrvatske!
Tuđman: Samo u to, i za to sam spreman dati život.
Gojko: Budi uvjeren i ja! Nemamo što dugo čekati. Otkucava sat našeg uloga u stvaranje nam vječne i slobodne Hrvatske.
(povukli su se u svoje sobe. Gojko je s Đurđom)
Đurđa: Ja te dobro poznam. Imaš mi nešto reći, a ne znaš je li dobro da i ja to znam!
Gojko: Točno, Đurđa! Moram ti reći!
Đurđa: Reci!
Gojko: Ja sam toga čovjeka, tog meni stranog čovjeka - Tuđmana, zavolio. Ušao mi je pod kožu!
Đurđa: Vidim, to se da vidjeti s puškometa. I što još imaš reći?!
Gojko: Đurđa, ja sam ga spreman slijediti. To će mi biti čast!
Đurđa: Gojko, slijedi ga. I ja ću tebe! Obojicu!
Jesu li tada dr. Tuđman i Gojko Šušak mogli vjerovati da će jedan od njih postati predsjednik samostalne Hrvatske, a drugi ratni ministar obrane Republike Hrvatske?! Njihov razgovor u Ottawi 1987. godine ima posebno povijesno i političko značenje, vrijedna je tema i za povjesničare i za politologe.