Kada je pradjed doktorice medicine Gabriele Ximene Cortes Siles (31) odlazio u Boliviju i posljednji put s broda gledao otok bio je potpuno zelen u licu. Kazao je supruzi kako se nada da će se jednog dana vratiti, ali nije uspio. Mnogo godina poslije njegov san koji u obitelji nikad nije zaboravljen ostvarile su njegove praunuke.
– Često pomislim da bi bio sretan kada bi znao da smo se ja i moja sestra uspjele vratiti u Hrvatsku – govori dr. Gabriela Ximena Cortes Siles. Ideja da dođe živjeti u Hrvatsku dugo joj je bila u mislima. Prvi put je u zemlju svojih predaka došla 2018. kao studentica medicine u sklopu studentske razmjene IFMSA-e (International Federation of Medical Students’Associations). Zahvaljujući aktivnostima u kojima je sudjelovala tijekom studija mogla je sama odabrati zemlju u kojoj želi steći međunarodno iskustvo, a ona je odabrala Hrvatsku. Praksu je odrađivala na engleskom jeziku u KBC-u Merkur u Zagrebu zajedno sa studentima iz različitih zemalja.
– Potpuno sam se zaljubila u Zagreb, u atmosferu i kulturu grada, čak i u intonaciju hrvatskog jezika. Tada sam shvatila da se jednog dana želim vratiti, ali ne kao turist, nego da ovdje živim. Moj pradjed s majčine strane emigrirao je iz Hrvatske u Boliviju 1933. godine. Njegov san o povratku u Hrvatsku kojeg mu, nažalost, život nikad nije omogućio ostao je u našoj obitelji i prenosio se kroz generacije. Mnoge obiteljske priče došle su do nas preko moje bake, koja je, nažalost, preminula prije godinu dana kada sam već živjela u Hrvatskoj. Ona nam je pričala koliko je našoj obitelji bilo teško početi novi život daleko od svoje domovine i koliko im je Hrvatska nedostajala. Kada sam 2024. konačno došla živjeti ovdje, osjećala sam kao da ponovno prelazim cijeli svijet kako bih došla na mjesto gdje je počela priča moje obitelji – govori Gabriela Ximena na odličnom hrvatskom jeziku. Ali skromno kaže da još ima problema s padežima.
Njezino znanje o Hrvatskoj uglavnom je dolazilo iz obiteljskih priča i od bolivijske zajednice potomaka hrvatskih iseljenika. – U dijaspori se često čuva jedna vrlo emocionalna slika Hrvatske koja je izgrađena od obiteljskih sjećanja i tradicije. Ali to ne znači da osoba nužno poznaje jezik ili zna kako stvarno izgleda svakodnevni život u Hrvatskoj. Za mene je prvi dolazak značio da je Hrvatska koju sam poznavala samo kroz priče odjednom postala stvarno mjesto – priča Gabriela Ximena. Odrasla je u bolivijskom gradu Oruro, ali odmalena je iskusila i život u drugim zemljama. Kada je imala oko godinu dana obitelj se na neko vrijeme preselila u Bogotu u Kolumbiji, a nakon toga su se vratili u Boliviju. Tijekom rane adolescencije živjela je s obitelji pet godina i u SAD-u. Poslije su se ponovno vratili u Oruro, a studij medicine je završila u gradu Cochabambu, koji se ubraja među najvažnije bolivijske sveučilišne centre i centre za medicinsko obrazovanje. Njezina želja da se preseli u Hrvatsku bila je, kaže, kombinacija obiteljske želje koja se prenosila kroz generacije i njezinog vlastitog iskustva u Hrvatskoj.
– Nakon što sam prvi put upoznala Zagreb bila sam sigurna da se želim vratiti. Više nije bila riječ samo o povezanosti koju sam naslijedila slušajući priče u djetinjstvu. Sama sam upoznala Hrvatsku i osjetila da ovdje želim izgraditi svoj život. Tijekom mog prvog boravka, kada smo u sklopu studentske razmjene posjetili Split, rekli su nam za tradiciju prema kojoj treba dodirnuti palac na kipu Grgura Ninskog i zaželjeti želju. Ja sam dodirnula njegov palac i poželjela se vratiti u Hrvatsku – prisjeća se. Nakon nekoliko godina kada je uštedjela nešto novca i dobila stipendiju za učenje hrvatskog jezika preko programa Croaticum stvorili su se, kaže, uvjeti da se vrati. Kada je obitelji rekla da se 2024. trajno seli u Hrvatsku i majka i otac Bolivijac, kao i baka, bili su sretni zbog nje jer su znali da to želi. Prije desetak mjeseci u Zagreb je došla živjeti i njezina mlađa sestra. Dok čeka priznanje diplome medicinskog fakulteta Gabriela Ximena radi posao izvan struke. U početku joj nije bilo lako, ali malo po malo je, kaže, izgradila normalan život u Zagrebu. Priznaje da joj je jedna od najvećih promjena bio hrvatski jezik.
– Na početku mi je bilo jako frustrirajuće jer sam imala puno toga što sam željela reći, ali sam imala osjećaj da govorim kao malo dijete. Svakim danom mogu sve lakše izraziti svoje ideje. To je proces koji zahtijeva stalnu praksu, ali definitivno više nemam istu razinu nervoze koju sam imala na početku kada sam morala ući u neki ured, riješiti administrativni problem ili nešto objasniti na
hrvatskom. I iskreno, svaki dan sam zahvalna što živim u Zagrebu. Jako volim Zagreb – govori. Da nije bilo pilot-projekta "Financiranje troškova prijevoda inozemnih visokoškolskih kvalifikacija na hrvatski jezik za hrvatske iseljenike, njihove potomke i članove obitelji" Ministarstva demografije i useljeništva vjerojatno bi danas radila kao liječnica u Španjolskoj jer su tamo neusporedivo manji troškovi prijevoda diplome i popratne dokumentacije. I brži je postupak priznavanja inozemnih kvalifikacija. Zato kaže da je financiranje prijevoda njezine diplome jedna od najvažnijih pomoći koju je dobila otkako je došla u Hrvatsku.
– Da sam sama morala platiti više od 6.000 eura, na koliko je procijenjen prijevod moje kompletne dokumentacije, trebalo bi mi jako puno vremena da skupim taj novac. Mogla sam nastaviti učiti hrvatski, mogla sam položiti B2 razinu — što sam već napravila — i mogla sam nastaviti s ostalim koracima. Ali najveća prepreka više nije bila akademska niti jezična, nego financijska jer bi mi bilo
izuzetno teško uštedjeti toliki novac samo za prijevode. Iskreno, vjerojatno bih na kraju morala otići u Španjolsku, gdje mi je diploma već priznata, tamo raditi nekoliko godina i kasnije pokušati pronaći drugi način da se vratim u Hrvatsku. Ali ja nisam željela otići. Za mene ovo nikada nije bio samo san o dolasku u Europu. To nije europski san, nego hrvatski san. Željela sam biti ovdje, u Hrvatskoj, svakodnevno vježbati hrvatski i graditi svoj život ovdje, čak i ako to znači da neko vrijeme moram biti udaljena od svoje profesije. Želim nastaviti učiti i profesionalno se razvijati u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku.
Odluka Ministarstva da pokrije troškove prijevoda moje diplome omogućila mi je da nastavim prema svom cilju bez potrebe da napustim Zagreb zbog financijskih razloga. Jedan od mojih najvećih strahova bio je da ću morati otići u Španjolsku na nekoliko godina i da će onda život jednostavno krenuti dalje: da ću se udaljiti od hrvatskog jezika, pronaći stabilan posao, izgraditi drugi život i možda više nikada neću pronaći pravi trenutak za povratak – priča Gabriela Ximena. Kao i mnogi potomci iseljenika s hibridnim identitetom voli rodnu Boliviju. I nije otišla zato što joj je tamo bilo loše. Kada ju pitamo kakvo je danas stanje u Boliviji odgovara da Bolivija, naravno, ima svojih problema. Postoje povremeni društveni sukobi i problemi sa sigurnošću, kao i u mnogim drugim zemljama Latinske Amerike.
– Ali ne bih govorila istinu kada bih rekla da sam otišla zato što mi je u Boliviji bilo loše. U Boliviji sam bila jako sretna. Kao liječnica zarađivala sam oko 400 američkih dolara mjesečno. S tim prihodom mogla sam živjeti životom kojim sam bila jako zadovoljna: imala sam svoj stan, motor, pse i veliki akvarij. Živjela sam mirno. Volim Boliviju i ne bih imala problem vratiti se u svoju zemlju i povratak ne bih smatrala neuspjehom. Nisam pobjegla iz Bolivije. Jednostavno sam u sebi imala osjećaj koji je teško objasniti, kao da nešto još nije završeno i kao da se to nešto nalazi ovdje. Možda bih to mogla opisati kao neku nedovršenu misiju, ne samo tijekom nekoliko godina, nego kroz nekoliko generacija. Nešto me jako dugo zvalo ovamo i morala sam saznati što će se dogoditi ako konačno pokušam – ističe.
Inače, prije nego što je došla u Hrvatsku njezina diploma medicinskog fakulteta bila je već priznata u Španjolskoj. A proces priznavanja diplome u Španjolskoj puno je brži i jeftiniji nego u Hrvatskoj. Na upit da ispriča kako je tekao taj proces u Španjolskoj u odnosu na onaj u Hrvatskoj odmjereno uzvraća: – Mogu samo govoriti o svom iskustvu, ali bez namjere da kažem da je jedan sustav bolji, a drugi lošiji. Razumijem da se radi o različitim sustavima i okolnostima. Dok sam još bila u Boliviji digitalno sam poslala dokumente i apostille u Španjolsku, platila pristojbu koja je, ako se dobro sjećam, iznosila oko 170 ili 180 eura, a priprema potrebnih dokumenata u Boliviji koštala me još oko 200 eura. Nakon toga čekala sam oko sedam mjeseci dok nisam dobila rješenje o priznanju svojih visokoškolskih kvalifikacija. Kada sam došla u Španjolsku, mogla sam se direktno upisati u odgovarajuću liječničku komoru i nisam morala polagati dodatne ispite. S druge strane, kada smo došli u Hrvatsku, mala grupa stručnjaka otišla je u Hrvatsku liječničku komoru kako bismo dobili više informacija o postupku priznavanja diplome. U tom trenutku imala sam otprilike A2 razinu hrvatskog jezika. Pitali smo postoji li mogućnost da predamo dokumente kako bi ih počeli pregledavati dok mi nastavljamo učiti hrvatski i pripremati B2 razinu. Željeli smo iskoristiti vrijeme, jer je završetak Croaticuma mogao trajati više od godinu dana, a rečeno nam je da i pregled dokumentacije može dugo trajati. Na kraju nam je objašnjeno da se sva dokumentacija mora predati zajedno i zatim poslati Hrvatskoj liječničkoj komori na pregled. Potpuno razumijem koliko je važno govoriti hrvatski ako želim raditi kao liječnica i nikada nisam dovodila u pitanje potrebu učenja jezika. Liječnik mora moći pravilno komunicirati sa svojim pacijentima na jeziku zemlje, razumjeti njihove simptome i jasno im objasniti medicinske upute. Iako sam tijekom svog prvog iskustva u bolnici mogla raditi na engleskom i u Zagrebu mnogo ljudi govori engleski, to ne može zamijeniti važnost komunikacije s pacijentima na hrvatskom – govori Gabriela Ximena.
U Zagrebu je upoznala mnogo stranaca, iz latinoameričke, ali i iz anglofone zajednice, koji imaju velikih problema pronaći liječnika s kojim mogu jasno komunicirati. Mnogi ljudi dolaze u Zagreb bez znanja hrvatskog i zato im, dodaje, može biti teško objasniti simptome ili potpuno razumjeti medicinske upute. Svjesna je važnosti govorenja i dobrog poznavanja hrvatskog jezika kako bi se mogla potpuno integrirati. Želi raditi u struci, biti dio hrvatskog zdravstvenog sustava i kao liječnica pomagati ljudima. Tada će njezin san biti do kraja ostvaren. Pitamo ju postoji li među hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima u Boliviji interes za povratkom u Hrvatsku. - Da, definitivno postoji. Poznajem više ljudi koji su došli u Hrvatsku, iako su se neki kasnije vratili u svoje zemlje ili otišli u druge države. U profesijama poput medicine dođe trenutak kada je ljudima jako važan profesionalni razvoj i životopis. Među ljudima moje generacije vidjela sam da mnogi liječnici iz Latinske Amerike biraju Španjolsku ili Meksiko zbog jezika, dok su drugi otišli u zemlje poput Njemačke ili Brazila. Poznajem i potomke Hrvata koji su izabrali slične puteve. Hrvatska zajednica u Boliviji puno je manja od hrvatskih zajednica u Čileu ili Argentini. Ipak, mislim da bi u različitim zemljama Latinske Amerike mogao postojati velik interes kada bi bilo više programa koji bi jasno pokazali da Hrvatska želi privući mlade ljude i stručnjake, ne samo radi rada nego i kako bi ovdje studirali, završili diplomski ili poslijediplomski studij, specijalizaciju ili doktorat – govori.
Nepoznavanje hrvatskog jezika prirodno izaziva strah. Teško je, kaže, odlučiti preseliti se u zemlju čiji jezik još ne govoriš, posebno kada znaš da ćeš možda neko vrijeme morati raditi nešto što nije tvoja struka. – Ali jezik se može naučiti, posebno kada ovdje živiš i svakodnevno ga koristiš. Mislim da bi se puno više ljudi odlučilo na taj korak kada bi osjećali da imaju podršku i relativno jasan put kako se integrirati, studirati, naučiti jezik i nastaviti razvijati svoju profesiju – govori. Postupak priznavanja njezinih stručnih kvalifikacija je u tijeku. Prijevodi njezine diplome i ostale dokumentacije trebali bi biti završeni krajem rujna. Nakon toga moći će predati svu dokumentaciju Hrvatskoj liječničkoj komori koja će joj navesti koji su joj sljedeći koraci kako bi mogla dobiti licencu za rad. U Zagrebu se osjeća prihvaćeno i njezino iskustvo s ljudima je dosad, kaže, bilo prekrasno.
– Često vidim jako lijepu reakciju kada kažem ljudima da sam potomak Hrvata i da sam odlučila doći živjeti ovdje. Mislim da ih dirne činjenica da se i nakon nekoliko generacija i tisuća kilometara udaljenosti ta povezanost uspjela sačuvati. U mom slučaju ta povezanost s Hrvatskom, prenošena preko obiteljskih priča, bila je dovoljno jaka da ostavim život koji sam već imala, prodam mnoge svoje stvari, praktički krenem od nule, naučim novi jezik, pronađem posao i prolazim kroz sve potrebne administrativne postupke bez sigurnosti kako će sve završiti. I sve to zato što sam željela biti ovdje. U Zagrebu imam hrvatske i latinoameričke prijatelje, ali i prijatelje iz mnogih drugih dijelova svijeta. Ovdje sam uspjela izgraditi jako važan krug ljudi koji me podržavaju i zbog toga se osjećam kao kod kuće. Imam ljude koji me vole, koji se zanimaju za moj život i koji su me prihvatili s puno ljubavi. Među njima je i mnogo Hrvata – govori Gabriela Ximena. Mnoga prijateljstva koja je stekla na početku razvila su se na engleskom ili španjolskom jeziku. S nekoliko hrvatskih prijatelja u početku je razgovarala samo na engleskom dok nije svladala hrvatski jezik. Voli kako zvuči hrvatski jezik, njegova intonacija uvijek joj je bila jako ugodna i iz nekog razloga joj, kaže, davala osjećaj poznatog i mira. U Hrvatskoj najviše cijeni osjećaj sigurnosti, ali sviđaju joj se i atmosfera, izgled gradova i način života. Također, jako voli kulturu ispijanja kave jer je to nešto što ju često podsjeća na baku, nostalgično kaže.
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti