U svijetu glazbe, gdje se talent prepoznaje na prvo slušanje, mlada glazbena nada Ana Lucić iz Domaljevca, s mostarskom adresom, zauzima posebno mjesto. Iako je nedavno promovirala svoju prvu pjesmu, Ana je mnogo više od toga, ona je glas Domaljevca i osmijeh koji spaja dva svijeta: posavsku ravnicu s ljutim hercegovačkim kršem.
Četvero djece dar
Ana je zapravo dašak pitome ravne Posavine donijela Hercegovini jer je nakon uspješno završenog Studija kineziologije na Sveučilištu u Mostaru, svoje prvo životno utočište pronašla upravo u gradu na Neretvi. Tamo radi kao trenerica, uživa u svakodnevici i gradi svoj put okružena prijateljima s fakulteta koji su joj postali druga obitelj.
Posjetili smo Anu u Domaljevcu u, kako kaže, najtoplijem kutku gdje se okuplja i upija snagu, u svojoj šesteročlanoj obitelji jer dom Lucića priča je za sebe. Kuća ispunjena toplinom, smijehom i pravim obiteljskim ritmom. Uz mamu Slavicu i tatu Ivana, tu su brat Dario, programer u IT sektoru, koji se vratio kući nakon studija u Osijeku jer je pronašao posao u IT sektoru u Orašju. Sestre Ivona i Katrina studentice su u Osijeku, a Ana je nedavno završila Studij kineziologije na Sveučilištu u Mostaru, gdje je još kao studentica pronašla posao u struci.
- Jako je lijepo živjeti u velikoj obitelji jer ovo zajedništvo je prekrasno. Ne znam kako bih funkcionirala da nas je manje…, to je naše najveće bogatstvo. Jedni drugima dajemo potporu u svemu i zato je velika obitelj pravi dar. Nekako brzo odrastamo. Bilo je zanimljivo dok smo svih četvero bili osnovci, a sada nas je dvoje završilo fakultete, a sestre su na tom putu. Stalno smo u kontaktu, radujemo se svakom našem uspjehu, sve dijelimo, i radost pa i manje lijepe trenutke, jer sve je lakše kada smo zajedno - opisuje Ana ili umjetničkog imena Anami, koje je uzela zbog glazbene karijere.
S emocijama i osmijehom Ana govori o životu u Hercegovini. - Super mi je u Mostaru, glazbu i sport sam nekako ukomponirala. Još dok sam studirala, počela sam s radom u jednom pilates studiju, vodim treninge, a kineziterapije moja su specijalnost. U početku je bilo teško u Mostaru jer sama sam stigla i nikoga nisam poznavala. Bila je to moja želja. S vremenom sam stekla prijatelje i već ušla u ritam grada. Posao pa obvezna kava u 12 po mostarski s prijateljicama u Ice baru, Golden klubu - priča nam Ana.
Karijere usporedno
Što se glazbe tiče, Ana nastavlja slijediti svoje snove jer njezina prva pjesma “Fobije” doživjela je pravi “bum” u Posavini i na društvenim mrežama. - Zanimljivo je da me kući svi znaju više kao pjevačicu, a u Mostaru kao trenericu. Hvala svima koji šire lijepe riječi o meni i ovim mojim koracima u životu. Lijepo je to čuti i čitati - kaže Ana, čija je glazba možda je tek kročila u javnost, ali već nosi zrelost i iskrenost koja se ne može naučiti. Ova mlada žena ne boji se sanjati, raditi, voljeti i vraćati svojim korijenima, a upravo ta kombinacija čini je posebnom. S porukom: treba samo vjerovati u sebe jer snovi se ispunjavaju, naravno, uz zalaganje i rad, ispratila nas je Ana ili Anami iz svojeg doma u Domaljevcu.