Advent najavljuje sv. Katarina iz Aleksandrije. Čim čujemo ono: “Sveta Kata, snijeg na vrata”, nama je u mislima Božić. Kuca na vrata naše duše. Toplo nam je oko srca. I eto nam došašća i ove godine. Adventski je vijenac na ulaznim vratima ili je, poput ukrasa, na obiteljskom stolu ili počasnoj komodi u dnevnom boravku. Na njemu su adventske svijeće. Četiri.
Prvu su stoljeća nazvala da je prorokova. Kojega li je od njih. Nekog od one četvorice velikih ili od one dvanaestorice malih. Ove godine toj prvoj svijeći u prvoj nedjelji došašća prilazi drevni prorok Izaija. Davno je živio ovaj čovjek. Oko osam stotina godina prije Isusova rođenja, u vrijeme židovskih kraljeva Uzije, Jotama, Ahaza i Hezekije. Sin je Amosov. Dom mu je bio u Jeruzalemu. Imao je svoju obitelj, čestito o njoj brinuo i bio vjeran svom Gospodinu. U godini preminuća kralja Uzije u hramu u viziji gledao Gospodina i čuo Njegov glas: “Koga ću poslati da prorokuje”. I Izaija između svih povika: “Evo mene, mene pošalji”. I prorokovao je cijeli svoj život koji je završio mučeničkom smrću. Izaija je nastupio Bogom nadahnut, svjestan da on preko njega progovara:
“Slušajte nebesa! Zemljo, uho naperi! Zbori Gospodin: Djecu sam odgojio i uzvisio, no ona ustaše protiv mene. Vol poznaje gazdu svoga, magarac gospodareve jasle, a Izrael, moj vlastiti narod, ne zna niti razumije. (…) Zemlja vam opustošena, gradovi su garišta. Na oči vam tuđin zemlju proždire, pusta je postala... ”
I evo ga prema našoj prvoj svijeći, jer prorokova je, njegova, s bakljom u ruci da bi je zapalio da nam srca ugrije. Da nam noć rasvijetli, da nam put pokaže. Paleći prvu svijeću došašća, Izaija, sin Amosov, veli našoj Zemlji, našem gradu:
“Kad na kraju dođe vrijeme, Gora Gospodnjega doma, dizat će se nad vrhunce gora, uzvisivati povrh brežuljaka. Svi narodi k njoj će hrliti, mnogo svijeta doći će i reći: ‘Hajdemo se popeti na Gospodnju goru u Dom Boga Jakovljeva, da nas uči svojim putovima.’”
I pričat će nam prorok, dok svijeća bude gorjela taj cijeli prvi tjedan došašća o tome da svoje oružje moramo baciti iz ruku. Da nam misli postanu mislima mira, a ne rata. Da koplja pretopimo u srpove, da se vratimo svomu Gospodinu. I na Gori Gospodnjoj, tom svijetu u koji nas zove, da neće više biti neprijateljstava, ni ratova. Veli da će krava i lavica pasti zajedno travu, da će dojenče zavlačiti ruku u zmijinje leglo i da mu se ništa dogoditi neće. Putove valja poravnati, urediti put za Gospodina. Po ravnu treba stići. Svi brjegovi se moraju spustiti, doline uzdignuti, neravno tlo poravnati.
I majka je sve u kući spremila, stavila na svoje mjesto, reda nas večeri na sjedalo, sve jedno do drugoga, nas djecu. Gori prorokova svijeća, pucketa, a majka predmoli večernju molitvu i priča nam o malom Isusu što se izdaleka zaputio prema nama. Mi smo se ozbiljno zamislili. To sam tek primijetio kad sam vidio lice svoga mlađeg brata, i lišca svojih sestara. Bila su baš proročki ozbiljna. Znao sam da se nešto mora dogoditi.
“Bojiš li se ti malog Isusa koji će brzo doći?!”
Pitao me brat dok smo se ušuškavali pokrivačem preko glava u našem krevetu.
“Ne bojim, on je dobar!”
Odgovorio sam. Iako me, i sad se dobro sjećam, ipak bilo malo strah.
“Dobro!”
Odgovorio je moj brat, zagrlili smo se i utonuli u san.
A, drugu adventsku svijeću zovu betlehemska. Betlehem je pastirsko mjesto. U Judeji. U tom se gradu rodio kralj David. To mjesto nije daleko od Jeruzalema. Za njega je davno napisao prorok Mihej:
“A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom: njegov je iskon od davnina od vječnih vremena. Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi.”
S visa betlehemskog su Pastirska polja koja sva završavaju u spiljama. Betlehem bakljom pali drugu svijeću koja će osvijetliti duga vremena koja su na Spasitelja čekala. Čekala na ona vremena što ih evanđelist Luka opisa. I o popisu pučanstva, i kako su iz Nazareta dalekog na popis krenuli Josip i njegova trudna zaručnica Marija, kćer Joakima i Ane. I kako za njih u svratištima ne bi mjesta. I trudni i gladni i umorni u jednoj od tih betlehemskih spilja sklonište u noći studenoj nađoše i Marija rodi Sina svoga, jedinca. I povi ga u pelene, položi u jasle. A magarac su i vol puhali i puhali da se dijete ne smrzne, da studen noći iz spilje istjeraju.
A Izaija, koji je vjeran uz proročku svijeću bdio do zadnjeg njezina proplamsaja, ustaje budan oka gorućeg i kroči toj drugoj svijeći na adventskom vijencu, betlehemskoj, i svečan zbori:
“Mladica iz Jišajeva panja će izbiti, grančica iz njegovih žila rod će rađati. Duh Gospodnji na njemu će počivati, duh mudrosti i razumijevanja, duh savjeta i jakosti… Mlatit će opaka bičem usta svojih… Pravda će mu biti steznik ispod prsa, čvrsta vjera pojas oko bokova.”
I u to će vrijeme tog drugog tjedna došašća sv. Barbara u rukama nositi pšenice za Božić. Najbolje. A s njom rudari sa svjetiljkama i hvale joj poju. Ona se penje u svoju kulu s križem i tri prozora i ocu svom mač daje. I krv dade vlastitu za djetešce u štali betlehemskoj rođeno.
I u tom će tjednu došašća do te betlehemske svijeće Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije stati, točno devet mjeseci prije Gospina rođenja, Male Gospe. A Ani, starici, Joakimovoj, će srce zaigrati jer joj Bog po anđelu i mužu njezinu Joakimu navijesti čedo njezino nevino. I oboje ih Bogu svoje dijete zavjetovaše.
A naš je otac uvijek za Sv. Barbaru s treće smjene iz rudnika dolazio. Kosa mu još mokra i crna, gusta. Lice mu svečano ukrašeno niskom zdravih bijelih zuba što njegov osmijeh nosi. A mi ga s majkom na kućnom pragu čekamo da svijeću drugu na adventskom vijencu užežemo. I grli nas i svi sjedamo, svijeća nas grije. Kući bajni odsjaj i svim predmetima u njoj daje.
“Mene više nije strah malog Isusa!”
Veli mi tiho mlađi brat, i navučemo pokrivač preko ramena i usnemo s malim Isusom u svojim mislima. Još sam mu samo šapnuo da je sveti Nikola brzo. Da će nam darove donijeti i da se Krampusa moramo dobro čuvati.
U Betlehemu i oko njega sve je u nekom čudnom odnosu. Sve je kao i svaki dan, ali i nije. Pastiri se okreću na sve strane, kao da nešto iščekuju. Kao da nešto treba stići. Zemljom ili iz neba, nije im jasno. Ne usude se pitati jedan drugog. Pada noć. I onda, eto starog pastira. Baklju nosi i pali treću svijeću došašća. Oči mu svečane i u njima je odsjaj plama svijeće. Brada mu sjetna o mnogim godinama zbori. Iza njega stado nebojeno. I janjci tek stasali. Stoje i u svijeću gledaju. Mirni i pozorni.
Čuli su pastiri te noći pjesmu. Nebesku. Anđeo je veliki bijeli k njima pred torove stigao i oglasio: “Gospodin vam je rođen. Idite poklonite se”. I ustaju oni, vjeruju anđelu svaku riječ. Svi na ramena janje uzimaju i idu betlehemskoj spilji iz koje se svjetlost nebeska razasiplje, a nad njom zvijezda velika i sjajna, nepomična na svodu stoji.
A prorok Izaija opet ustaje i vapi nebu i zemlji, pastirima i svima: “Ojačajte oslabljene mišice, učvrstite klonula koljena; recite onima koje srčanost izdaje: Ohrabrite se! Ne bojte se! Bog vaš, evo u obranu stiže; dolazi vas spasiti i božanski nagraditi.”
To, kad pastiri upale tu treću svijeću adventa, majka nam je o Luciji svetoj uvijek priču pričala. I za to je vrijeme u onaj tanjur od lani, metalni s plavim divnim obrubom, pšenice sijala. Zapamtio sam kako je bila ta Lucija predivna i kršćanka, i kako se u njene oči zaljubio mladić poganin, Rimljanin. Lucija mu je, veli, iskopala svoje divne oči i na pladnju dala. To ga je toliko ganulo da je i sam postao kršćanin. Zato na njezin dan sijemo pšenicu, govorila je majka, jer je ona zaštitnica vida očinjega, a pšenica je simbol života. U ove ćemo pšenice za Božić staviti tri svijeće: crvenu, bijelu i plavu, i sve povezati vrpcom, crveno-bijelo-plavom.
A te smo nedjelje, rano ujutro vezali ruke i noge majkama, bakama, ženama, sestrama, i one su za to morale dati otkupninu - “cinu”. Morale su se cinit kolačima, suhim voćem. Naša je majka nama uvijek dala ono što je plela mjesecima: pulover, šal, rukavice i tako. Tati je darovala cigarete. Bile su to Materice.
“Meni je strašno to s Lucijinim očima!”
Šaptao je moj mlađi brat i pod pokrivačem se primicao k meni.
“Šuti i meni. Baš su bili okrutni prema toj divnoj Luciji.”
No lijepo se u duši razlijevao osjećaj da je Lucija bila divna i da cijeli svijet zna za nju. I da na njen dan sijemo pšenice. A, luks je svijetlo. Svjetlana. Lucija je uvijek bila svjetlo. Nitko joj ga, ni njene divne oči, nije mogao ukrasti.
U divnoj pjesmi našoj “U se vrime godišća” ima stih:
“Anđel priđe nebeski, ter pastirom navisti,
privelike radosti od Divice Marije.”
I s velikom bakljom adventskom vijencu prilazi anđeo i pali četvrtu svijeću. Ona gori sjajnom, anđeoskom svjetlošću. Gore i one druge tri, već dobro istopljene. I proročka i betlehemska i pastirska i sada ova anđeoska. Bliži se taj dan Isusova rođenja. Zornice su već na cijelom planetu.
S majkom smo išli na njih. I molili. I čekali Božić. No, te smo nedjelje rano ujutro najprije vezali našeg oca. Jer Očići su, Bože moj. I morao je svakom nešto dati. Ciniti se. I majci našoj. I svi smo bili sretni. I kuća je naša bila topla i sretna.
A Izaija je gledao svijeće i svaka se caklila u njegovu oku. Podigao je svoj kažiprst i progovorio: “Zar vam nije dosta, što mučite svijet, nego još mučite i moga Boga. Zato će vam, evo, Gospodin dati znamenje: Djevica će začeti i roditi sina; nadjenut će mu ime: Imanuel.”
Pšenica je rasla. Majka ju je svaki dan prskala vodom. Kuću smo čistili. Išli smo na zornice, sv. ispovijed. Jer, valja Božić čista srca dočekati. Sve je bilo tako bajno. Male su ptičice dolijetale na naš prozor. Tata je govorio da one navješćuju hladne zime. Da bi mogao i snijeg. Mi smo se veselili snijegu. I počeo je padati. Izašli smo vani i slušali kako tiho šušti. I ptičica je bila tiha.
Svijeće su na adventskom vijencu gorile i svaka je pričala svoju priču. Često smo sjeli oko vijenca i samo gledali svijeće kako gore i tiho pucketaju.
“Hoće li biti Božića kad nam mama umre?”
Tiho me pitao moj mlađi brat. Pogledao sam ga. Skoro je htio zaplakati.
“Božića će uvijek biti.”
Odgovorio sam svome mlađem bratu. I gledao ga pun ljubavi,
“A zašto me to pitaš?”
“Strah me da nam mama ne umre.”
Zagrlio me i ja njega.
“Neće ona umrijeti. A i kad umre, uvijek će nam s Božićem doći u srce i u kuću.”•