Kada je originalno planirana još tamo negdje 2017., zamisao je bila da misija Artemis II, koja je trebala poslati četvero astronauta na put oko Mjeseca, bude odrađena 2022.. Proteklih tjedan dana nemoguće je izbjeći informacije upravo o toj misiji, koja u utorak, u trenutku pisanja ovog teksta, prolazi više-manje onako kako je i zamišljena, s tek povremenim manjim poteškoćama, poput kvara WC-a koji je ipak brzo riješen.
Nadmetanje s Kinom
E sad, postavlja se pitanje možemo li smatrati uspjehom to što smo gotovo 57 godina nakon prve, odnosno 53 godine nakon posljednje ljudske šetnje po Mjesecu poslali četvero astronauta na put oko tog nebeskog tijela, i to čak s četiri godine zakašnjenja. Prije nego pokušamo dati odgovor na to pitanje, samo ćemo u nekoliko rečenica podsjetiti na to što je projekt Artemis, u sklopu kojega se provodi i trenutačno aktualna misija Artemis II.
Dakle, program Artemis široj je javnosti predstavljen 2019., a rad na projektu započeo je dvije godine prije. Glavni cilj cijele priče bio je povratak ljudi na Mjesec, uključujući i prvu ženu te prvu osobu druge boje kože, te konačno i gradnja baze na Mjesecu koja bi služila kao svojevrsna priprema za putovanje ljudi na Mars. Cijeli program vodi američka svemirska agencija NASA, u suradnji s međunarodnim partnerima iz pedesetak država. Među tim partnerima i državama najviše se ističu Europska svemirska agencija (ESA) i Japan. Artemis II je prva misija s ljudskom posadom u sklopu tog projekta, a u njezinoj provedbi postavljeno je i nekoliko rekorda, pa su tako Amerikanci Reid Wiseman i Victor Glover, Amerikanka Christina Koch te Kanađanin Jeremy Hansen postali ljudi koji su se najviše udaljili od Zemlje – čak 406.778 kilometara. Prijašnji rekord iznosio je 400.171 kilometar.
Korado Korlević, hrvatski astronom, edukator i općenito jedan od najvećih domaćih eksperata za svemir, smatra kako u cijelom projektu Artemis nema ništa revolucionarno, da su inženjeri koji na njemu rade čak i lošiji od inženjera koji su radili na programu Apollo prije više od pola stoljeća te da je sve ovo upakirano u jednu lijepu priču, ali bez puno pravog materijala. Naime, Amerikanci su se ponovno zagrijali za slanje ljudi na Mjesec nakon što su saznali da to isto, i to do 2030., planira učiniti Kina. Međutim, SAD je cijelu priču shvatio olako, NASA nije ni približno raspolagala budžetom kakav je bio potreban (otprilike 6 milijardi dolara godišnje, dok je u projekt Apollo 1960-ih, prilagođeno inflaciji, upumpano čak 300 milijardi dolara), pa je sada izgledno kako će Kinezi na Mjesec sletjeti prije Amerikanaca. Ali, na stranu i politika, idemo vidjeti što nam novo donosi Artemis u odnosu na projekt Apollo.
Najdramatičniji skok vidljiv je u računalnoj snazi. Apollovo navigacijsko računalo radilo je na 0,043 MHz, odnosno slikovito rečeno, po pitanju računalne snage bilo je slabije od današnjeg tostera. Orion, svemirska kapsula programa Artemis, koristi četiri računalna sustava od kojih je svaki 20.000 puta brži od onog na Apollu. Astronauti na Apollu imali su papirnate kontrolne liste te ručno okretali prekidače, dok Orionovi sustavi autonomno obrađuju tisuće podataka u sekundi. Apollo nije bio sposoban za samostalan let, a Orion to jest, što je i demonstrirano tijekom bespilotne misije Artemis I. Napredak je postignut i u pitanju autonomije. Apollo je energiju crpio iz gorivnih ćelija koje su trošile ograničenu zalihu vodika i kisika ukrcanu prije lansiranja. Jednom kad bi se potrošile, misija je završavala. Orion koristi solarne panele koji prikupljaju energiju Sunca i omogućuju obnovljivo napajanje, čime se otvara put misijama znatno duljeg trajanja. Dok je Apollo mogao nositi tri astronauta do četrnaest dana, Orion može smjestiti četvero članova posade i odvesti ih na putovanja duga do tri tjedna, u kabini koja nudi tridesetak posto više iskoristivog prostora, vlastitu kuhinju i funkcionalan sanitarni čvor. Velik je to napredak u odnosu na plastične vrećice koje su se koristile prije.
Idemo dalje, na površinu Mjeseca, a ondje se očekuje prava mala revolucija. Originalni lunarni modul bio je krhka, jednokratna konstrukcija namijenjena dvojici astronauta i posjetima koji nisu trajali dulje od tri dana. Starship SLS, letjelica koju za Artemis razvija SpaceX, zamišljen je kao višekratna, ogromna raketa sposobna prevoziti tone tereta i autonomno pristajati u lunarnoj orbiti. Umjesto kratkog skoka na površinu, cilj je uspostaviti trajnu infrastrukturu. Napredak su doživjela i lunarna vozila: stari Apollo roveri koristili su jednokratne baterije, a novi će imati punjive sustave i modernu navigaciju prilagođenu teškom, stjenovitom terenu južnog pola Mjeseca, gdje se kriju rezerve vode u obliku leda.
Problem budžeta
Kada su u pitanju revolucije i evolucije, tu priča staje, jer za dolazak na Mjesec i dalje koristimo istu pogonsku tehnologiju kao i prije šest desetljeća. Raketa SLS, okosnica programa Artemis, koristi prerađene RS-25 motore razvijene još za program Space Shuttle i čvrste raketne pojačivače koji su, u tehnološkom smislu, varijacija danas prastare tehnologije. Kemijski raketni pogon, temeljni princip na kojem počiva svaki dosadašnji ljudski let izvan Zemljine orbite, nije se fundamentalno promijenio, a sve dok se tu ne dogodi iskorak možemo zaboraviti odlazak na Mars. Toplinski štit, ključni element sigurnog povratka na Zemlju, također počiva na istom principu ablacije: materijal se kontrolirano troši pri ulasku u atmosferu i odvodi toplinu od rakete. Orionov štit jest poboljšan, ali revolucije nema. Zaštita od kozmičkog zračenja, jednog od najozbiljnijih izazova što se tiče duljih boravaka u dubokom svemiru, i dalje ostaje neriješeno pitanje. A sam profil misije po principu "čovjek sjedne u kapsulu na vrhu ogromne rakete, odlazi u orbitu, prelazi u lander, spušta se na površinu i vraća se istim putem", konceptualno je gotovo identičan onome iz 1969. godine.
Sve u svemu, iako smo tehnološki otišli daleko naprijed, za odlazak na Mjesec u principu i dalje se koristimo, barem u onim ključnim aspektima, istom tehnologijom kao i prije pet-šest desetljeća. Projekt Artemis u tom području nije donio ništa posebno novo, inženjerska zagonetka putovanja po svemiru i dalje je ispred nas. Da bi se ona riješila, morat će se uskladiti politički, ekonomski, društveni i znanstveni interesi. Dok se stvari rade s figom u džepu, u kojemu se pritom čvrsto drži zatvoren novčanik iz kojega se nerado, umjesto velikih novčanica, izvlače tek kovanice, ostat ćemo zarobljeni u vremenu Neila Armstronga.