U zapadnim medijima analiziraju se tvrdnje poljskog premijera Donalda Tuska, koji je javno i sasvim otvoreno izrazio sumnju hoće li Sjedinjene Države ostati čvrsto predane obrani Europe unutar NATO-a, posebno u slučaju ruskog napada. Podsjetimo, u intervjuu za Financial Times upozorio je da bi Rusija mogla napasti članicu Saveza "za nekoliko mjeseci", što odražava duboku nelagodu koja se gomila u europskim prijestolnicama nakon prijetnji predsjednika Donalda Trumpa i njegovih nejasnih poruka o budućnosti američke uloge u obrani kontinenta.
Tusk kaže da danas, posebno na istočnom krilu NATO-a, raste pitanje je li Savez još uvijek politički i logistički spreman brzo i odlučno reagirati u slučaju da Moskva krene protiv jedne od svojih članica. Naglašava da njegovi komentari ne dovode u pitanje formalnu snagu članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora, koji jamči međusobnu obranu, već odražavaju njegovu želju da "papirnata jamstva" pretvori u konkretne, operativne mehanizme. Premijer otvoreno govori o "kratkoročnim horizontima", više u mjesecima nego godinama, te naglašava da je ključno da sve članice Saveza shvate svoja obećanja jednako ozbiljno kao Poljska.
Pretjeruje li Tusk? Možda u smislu vremenskog okvira, ali većina relevantnih zapadnih analitičara danas više ne govori o tome je li moguć ruski napad na državu članicu EU, već o tome kada bi takav rizik mogao postati realan - i koliko je Europa pripremljena, piše Slobodna Dalmacija.
Što kažu obavještajne službe
Danska vojna obavještajna služba procjenjuje da bi Rusija mogla biti spremna za rat velikih razmjera protiv Europe u sljedećih pet godina ako procijeni da je NATO slab i neodlučan. Slične procjene dolaze iz Njemačke, gdje se kaže da Moskva "drži opciju rata protiv NATO-a otvorenom" najkasnije do kraja desetljeća.
Baltičke države idu još dalje: njihovi sigurnosni krugovi otvoreno govore o vremenskom horizontu od samo tri godine u kojem bi napad na njih mogao postati realan scenarij. Ukrajinski šef obavještajne službe Kiril Budanov tvrdi da je Kremlj pomaknuo svoje planove za agresiju na Europu s 2030. na 2027., s mogućnošću okupacije baltičkih država.
Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte javno je upozorio da bi Rusija mogla biti spremna upotrijebiti vojnu silu protiv Saveza u roku od pet godina te da je "Savez sljedeća meta Rusije". Nakon toga uslijedio je niz ratnih simulacija i internih analiza koje sve više pretpostavljaju da je sukob s Rusijom "stvarna, a ne teorijska mogućnost". Sve ovisi o tome kada će se Rusija oporaviti od rata s Ukrajinom; ta zemlja sada praktički brani Europu jer iscrpljuje Putinovu vojsku...
Više skeptičnih glasova
Međutim, neki stručnjaci upozoravaju da treba razlikovati političke prijetnje od stvarnih vojnih sposobnosti Moskve. Estonski general i zastupnik u Europskom parlamentu Riho Teras kaže da Rusija "ima volju, ali ne i sposobnost" napasti EU - barem zasad. Prema ovom tumačenju, Kremlj je iscrpljen ratom u Ukrajini, ovisan o ratnom gospodarstvu te mu je potrebno vrijeme, novac i tehnološki oporavak kako bi vodio veliki rat protiv NATO-a.
Neki vojni analitičari u srednjoj Europi upozoravaju da se neki scenariji u javnoj sferi "preuveličavaju", posebno kada je riječ o spektakularnim invazijama duboko u teritorij Saveza, ali također ističu da su u porastu granični incidenti, sabotaže, dronovi i kibernetički napadi - "podratna" zona u kojoj Moskva testira živce i jedinstvo EU i NATO-a.
Ratne simulacije i "testiranje" Saveza
Nedavne ratne simulacije, uključujući one koje je opisao Wall Street Journal, pretpostavljaju scenarij ruskog napada ili invazije na jednu od baltičkih država, poput Litve, i pokazuju ozbiljne slabosti u brzini donošenja odluka i logistici NATO-a. Rezultat takvih simulacija nije toliko zaključak da će Rusija sutra krenuti na Tallinn ili Vilnius, već upozorenje da bi Savez mogao djelovati sporo, nekoordinirano i podijeljeno u prvim danima krize.
Zapadni sigurnosni analitičari također upozoravaju na takozvane testne scenarije: ograničene incidente, diverzije ili "zaštitu" ruskog stanovništva u pograničnom gradu unutar EU, kako bi se provjerilo hoće li NATO zapravo reagirati. Takav pristup - kombinacija pritiska na granicama, propagande i pravne magle - smatra se vjerojatnijim od frontalne invazije velike države članice.
Zaključne poruke analitičara
Zajednički nazivnik većine ozbiljnih analiza jest da je izravan napad na državu članicu EU trenutno malo vjerojatan, ali da se ta vjerojatnost povećava što je Europa manje pripremljena i što su politički signali iz Washingtona nejasniji. Stručnjaci upozoravaju da Moskva pomno prati razinu europskog naoružanja, političke podjele u EU i NATO-u te unutarnju situaciju u SAD-u - te da će, ako procijeni da je Zapad podijeljen i trom, "prozor prilike" za agresiju postati opasno širok.
Istodobno, sve veći broj analitičara zaključuje da je "vrijeme mira kakvo je Europa poznavala nakon Hladnog rata završilo" i da kontinent ulazi u razdoblje u kojem se ozbiljno mora ponašati kao da je rat moguć - upravo zato da do njega ne bi došlo. U tom smislu, pitanje više nije samo hoće li Rusija napasti članicu EU, već hoće li Europa u sljedećih nekoliko godina uspjeti dovoljno ojačati svoju obranu i političku koheziju da takav napad ostane - preskup i preopasan čak i za Kremlj.
Što je članak 42(7) Ugovora o EU?
Tuskove izjave dolaze u vrijeme kada se čelnici Europske unije okupljaju na summitu na Cipru, gdje se, između ostalog, raspravlja o europskoj klauzuli o međusobnoj obrani - članku 42.7 Ugovora o EU. Raspravu su potaknule Trumpove poruke o mogućem povlačenju iz NATO-a i njegov nejasan stav prema poštivanju članka 5, koji u mnogim europskim zemljama izaziva strahove da se više ne mogu u potpunosti osloniti na američku zaštitu. Kao odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu 2022. godine, EU već pokušava preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost: od zajedničkog financiranja kupnje oružja i koordinacije proizvodnje oružja do izgradnje zajedničke obrambene infrastrukture, poput sustava za borbu protiv dronova.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen već je ovog proljeća pozvala na „oživljavanje“ članka 42.7 i njegovo pretvaranje u pravi sigurnosni štit, a ne samo u deklarativnu odredbu na papiru. Međutim, mnoge države članice i dalje su oprezne prema svemu što bi se moglo protumačiti kao slabljenje NATO-a ili dovođenje u pitanje američke uloge u obrani Europe, koja je temelj sigurnosti kontinenta od kraja Drugog svjetskog rata. U tom kontekstu, važna se čini i politička promjena u Budimpešti: odlazak Viktora Orbána, bliskog saveznika Vladimira Putina, otvara više prostora u europskim institucijama za ozbiljniju raspravu o aktiviranju članka 42.7 i jačoj obrambenoj ulozi Unije.
Članak 42. stavak 7. Ugovora o Europskoj uniji je klauzula o međusobnoj obrani: ako je država članica EU napadnuta oružanom silom, ostale države članice dužne su joj pomoći i pružiti joj svu moguću pomoć i podršku svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, u skladu s člankom 51. Povelje UN-a (pravo na samoobranu).
Što točno piše i što znači?
Članak 42(7) definira da se oružani napad na jednu državu članicu na njezinom teritoriju smatra napadom koji aktivira obvezu pružanja pomoći svim ostalim državama članicama.
Pomoć se može pružiti vojno, politički, obavještajno, logistički ili na druge načine – formulacija je namjerno široka („svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju“).
Napadnuta država sama formalno „aktivira“ članak 42.7, tj. traži pomoć od drugih članica.
Stav prema NATO-u
Članak 42.7 sličan je, ali ne i identičan članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) o kolektivnoj obrani.
Ugovor o EU također navodi da se ova klauzula primjenjuje „bez predrasuda“ o specifičnoj ulozi NATO-a za države članice Saveza, što znači da se obrana EU-a temelji na NATO-u, a ne zamjenjuje ga.
Kada je do sada korištena
Članak 42.7 prvi put je pozvala Francuska nakon napada u Parizu 2015. godine, tražeći podršku od partnera EU-a u vojnim operacijama i drugim oblicima pomoći.
Kaos u donošenju odluka
Kao ilustraciju tih sumnji, Tusk navodi incident iz 2025. godine, kada je skupina ruskih dronova narušila poljski zračni prostor. Dok je Varšava to vidjela kao ozbiljnu i dobro planiranu provokaciju, neki NATO partneri oklijevali su to tretirati kao napad. Tek kasnije savez je poletio borbenim zrakoplovima i oborio dio dronova, što je bio prvi izravni oružani kontakt između NATO-ovih i ruskih snaga nakon 2022. Tusk se prisjeća da je tijekom te „rujanske noći“ imao velikih poteškoća uvjeriti saveznike da se ne radi o slučajnom upadu, već o namjernoj poruci Moskvi. Prema njegovim riječima, nekima je bilo "puno lakše pretvarati se da se ništa nije dogodilo", zbog čega danas želi nedvosmisleno jamstvo da će u slučaju novog incidenta reakcija biti brza, oštra i jasna.
Varšava je među najčvršće proatlantskim državama u Europi i već ulaže oko 5 posto svog BDP-a u obranu, što premašuje ciljeve postavljene unutar NATO-a. Tusk podsjeća da Poljska nema problema sa statusom odnosa sa Sjedinjenim Državama - Washington ih vidi kao jednog od svojih najbližih saveznika u Europi - ali dovodi u pitanje što to točno znači u praksi ako dođe do stvarne krize. Kaže da želi vjerovati da Članak 5. ostaje snažan, ali da povremeno osjeća "određene sumnje" i da Savezu nedostaje praktični okvir koji bi se automatski aktivirao u kriznim situacijama.