Prije dvadesetak godina europske su države još vjerovale da se granice brane na granici. Danas više ne. Današnja Europa svoje granice čuva stotinama, pa i tisućama kilometara izvan vlastitog teritorija. Ne u Alpama ili na Pirenejima, nego na obalama Libije, u turskim prihvatnim centrima, na rijeci Evros, u marokanskoj policiji, u senegalskim lukama i mauritanskim patrolama. To nije tek tehnička promjena u upravljanju migracijama. To je duboka promjena same naravi političke moći. Jer onoga trenutka kada zaštitu vlastite granice prepustite drugoj državi, granica prestaje biti isključivo vaše suvereno pravo. Ona postaje predmet pregovora.
Upravo zato prizori iz Ceute i Melille nisu tek još jedna migrantska tragedija. Oni su simptom jednog mnogo dubljeg procesa. Deseci tisuća ljudi ne dolaze samo na europsku granicu. Oni dolaze na mjesto gdje se danas presijecaju interesi Europe, Afrike, Sjedinjenih Država i čitavog mediteranskog prostora. Humanitarna katastrofa i geopolitika ovdje više nisu dvije odvojene priče. One su postale ista priča.
To je možda najveća promjena međunarodnih odnosa nakon završetka Hladnog rata. Nekada se geopolitička moć mjerila brojem divizija, nosača zrakoplova i vojnih baza. Danas se sve više mjeri sposobnošću upravljanja tokovima. Kapital, energija, podaci, rijetke sirovine, pomorski pravci, digitalne mreže i migracije postali su novi mediji moći. Teritorij nije nestao, ali više nije jedini odlučujući resurs. Tko upravlja tokovima, može oblikovati politiku država koje formalno ostaju potpuno suverene. Migracije su zato prestale biti samo socijalna ili demografska činjenica. One su postale instrument međunarodnih odnosa.
To nije teorijska konstrukcija, nego politička činjenica posljednjih desetak godina. Kada je 2015. godine više od milijun ljudi ušlo u Europsku uniju, postalo je jasno da nijedna europska država više ne može sama upravljati vlastitim granicama. Bruxelles je odgovorio sporazumom s Turskom iz 2016. godine. Europa je Ankari platila milijarde eura kako bi migranti ostali na turskom teritoriju. Kratkoročno je problem bio riješen. Dugoročno je, međutim, nastala nova ovisnost. Onoga trenutka kada druga država postane čuvar vaše granice, ona stječe politički kapital.
To se pokazalo već 2020. godine. Nakon pogibije turskih vojnika u Siriji Recep Tayyip Erdoğan objavio je da više neće zaustavljati migrante na putu prema Europi. Tisuće ljudi krenule su prema grčkoj granici na Evrosu. Nisu se promijenili ni geografija ni demografija. Promijenila se politička odluka Ankare. U nekoliko dana Europa je shvatila nešto što dotad nije željela priznati: njezina vanjska granica više nije bila samo na Evrosu. Bila je i u Ankari.
Sličan obrazac vidjeli smo na istočnoj granici Europske unije kada je Bjelorusija 2021. organizirano usmjeravala migrante prema Poljskoj, Litvi i Latviji. Europske institucije tada su prvi put otvoreno počele govoriti o „instrumentalizaciji migracija“, odnosno o korištenju ljudskih migracija kao sredstva političkog pritiska. Time je ušao u uporabu i novi pojam koji će obilježiti sigurnosne rasprave idućih godina: weaponization of migration. Ne znači on da su migranti oružje u doslovnom smislu riječi, nego da ljudski tokovi mogu proizvesti političke učinke usporedive s drugim oblicima pritiska.
Maroko se danas nalazi upravo na toj točki. On više nije samo država na južnoj obali Mediterana. On je postao jedan od ključnih čuvara europske granice. Europska unija desetljeće ulaže golema sredstva u marokansku obalnu stražu, policiju i nadzor granice jer je zaključila da je mnogo učinkovitije zaustaviti migrante prije nego što stignu na europski teritorij. Time je Rabat postao jedan od najvažnijih europskih partnera u migracijskoj politici.
Ali upravo u toj suradnji skriva se i nova asimetrija. Što Europa više ovisi o Maroku, to Maroko raspolaže većim političkim kapitalom. Nije pritom ni potrebno da Rabat aktivno „otvara granicu“. Dovoljno je da u određenom trenutku promijeni intenzitet nadzora ili drukčije rasporedi sigurnosne snage. Već i sama mogućnost takve odluke postaje sredstvo pregovaranja. Moć više ne proizlazi iz uporabe sile, nego iz mogućnosti da se sila ne uporabi.