Sjedinjene Američke Države i Izrael od samog su početka jasno dali do znanja što žele postići svojim ratom u Iranu: ukloniti svaku daljnju nuklearnu ili konvencionalnu vojnu prijetnju iz Teherana te svrgnuti oslabljeni režim mula s vlasti.
Nijedna zemlja nema više iskustva s takozvanim operacijama „promjene režima“ od Sjedinjenih Američkih Država. Prema jednoj studiji, samo tijekom Hladnog rata (1947. – 1989.) SAD su poduzele 72 pokušaja promjene ravnoteže moći u inozemstvu u svoju korist. Uglavnom je riječ bila (u 64 slučaja) o tajnim obavještajnim operacijama, s uspješnošću od oko 40 posto.
Tako je 1953. američka CIA, zajedno s britanskom službom MI6, uspjela svrgnuti tadašnjeg iranskog premijera Mohameda Mosadeka. Ipak, kao posljedica toga, šah Mohammad Reza, koji je nakon Mosadeka preuzeo vlast, sve je više doživljavan kao „sluga SAD-a“ te je svrgnut u Islamskoj revoluciji 1979. godine. Teokratski i sve represivniji režim uspostavljen u to vrijeme sada je u središtu aktualnih zračnih napada, piše Deutsche Welle.
Američki (ne)uspjesi
Čak i operacija promjene režima koja je kratkoročno uspješna može, gledano unatrag, dovesti do novih problema.
Donosimo pregled odabranih tajnih ili otvorenih operacija promjene režima u koje su bile uključene Sjedinjene Američke Države.
Libija (2011.)
Kada je 2011. takozvano Arapsko proljeće potaknulo nade u promjene diljem Sjeverne Afrike, i u Libiji je rastao otpor protiv dugogodišnjeg vladara Muamara al-Gadafija. SAD su, pod predsjednikom Barackom Obamom, rano stale na stranu njegovih protivnika, takozvanog Nacionalnog prijelaznog vijeća. Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija pokrenule su zračne napade, ubrzo pod okriljem NATO-ove operacije „Ujedinjeni zaštitnik“. U listopadu su američke bespilotne letjelice i jedan francuski borbeni zrakoplov napali Gadafijev konvoj, nakon čega su ga ubili borci Prijelaznog vijeća.
Gotovo 15 godina poslije Libija je i dalje politički rascjepkana i obilježena dubokom nestabilnošću.
Irak (2003.)
Prvog svibnja 2003., nekoliko tjedana nakon svrgavanja diktatora Sadama Huseina, tadašnji američki predsjednik George W. Bush proglasio je navodni kraj rata u Iraku. „Misija izvršena“ pisalo je na transparentu iza njegove govornice na palubi nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln. „Prijelaz iz diktature u demokraciju trajat će, ali vrijedi svakog truda“, rekao je Bush. „Naša koalicija ostat će dok se naš posao ne završi. Tada ćemo otići i ostaviti iza sebe slobodan Irak“, dodao je.
Međutim, razdoblje okupacije koje je uslijedilo nije donijelo ni mir ni stabilnost: državne institucije su oslabljene, a susjedni Iran podupirao je šijitske milicije koje su se sve žešće borile protiv sunitskih postrojbi. U vakuumu moći teroristička skupina ISIS uzdigla se u moćnog aktera, dodatno destabilizirajući Irak, Siriju i cijelu regiju.
Američki povjesničar Joseph Stieb smatra da su Amerikanci tada pogrešno vjerovali kako će vrijednosti liberalne demokracije prevladati u takvim okolnostima. „Vjerovali su da će režime poput iračkog biti relativno lako zamijeniti nakon što budu srušeni“, kaže Stieb.
Afganistan (2001.)
Još jedan rat usmjeren na promjenu režima povezan je s bivšim predsjednikom Georgeom W. Bushom. Samo četiri tjedna nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. američka vojska pokrenula je operaciju Trajna sloboda u Afganistanu. Postojeći talibanski režim brzo je svrgnut, no i ovdje je nova vlada, koju su podupirale SAD, uspjela zadržati vlast samo ograničeno vrijeme.
Nakon što su međunarodne snage, među kojima je bila i Njemačka, 2014. godine smanjile broj svojih vojnika, talibani su postupno jačali. Izvodili su napade i sve više slabili vladu nacionalnog jedinstva. U posljednjoj godini svojega prvog mandata Donald Trump postigao je sporazum s talibanima o povlačenju preostalih američkih postrojbi, koje zauzvrat nisu trebale biti napadane. Neposredno nakon povlačenja posljednjih američkih snaga pod vodstvom Joea Bidena 2021. godine talibani su ponovno preuzeli potpunu kontrolu i vratili politički sustav koji je postojao prije američke invazije.
Panama (1989.)
U 1980-ima Panamom je vladao diktator Manuel Noriega. Godinama je bio na platnom popisu CIA-e prije nego što je, usred afere Iran-Contra, postao teret za američku vladu. Pod njegovom vlašću Panama je bila središte trgovine drogom. Uz to, SAD su strahovale da neće imati nikakav utjecaj na planirano proširenje Panamskog kanala.
U svibnju 1989. oporbeni političar Guillermo Endara pobijedio je na predsjedničkim izborima. Međutim, Noriega je odbio priznati rezultat. Tijekom 1989. situacija je eskalirala sve dok američki predsjednik George H. W. Bush u prosincu nije naredio vojnu operaciju „Just Cause“ radi uklanjanja Noriege s vlasti. 20. prosinca Endara je postavljen za predsjednika, a dva tjedna poslije Noriega se predao. Nakon toga je odslužio zatvorske kazne u SAD-u, Francuskoj i Panami te je umro 2017. Troškovi vojne operacije kasnije su procijenjeni na 331 milijun američkih dolara.
Grenada (1983.)
Od 1979. karipska država Grenada sve se jasnije politički povezivala sa Sovjetskim Savezom. Kada je tadašnji premijer Maurice Bishop pokušao umiriti SAD, svrgnule su ga i ubile vojne snage. U tom je kontekstu američki predsjednik Ronald Reagan, uz potporu nekoliko karipskih država, pokrenuo invaziju – unatoč žestokom protivljenju britanske vlade, koja je članicu Commonwealtha smatrala dijelom vlastite sfere utjecaja. Nakon povlačenja američkih postrojbi kraljica Elizabeta II. imenovala je prijelaznu vladu.
Dominikanska Republika (1965.)
Nakon nekoliko državnih udara Dominikanska Republika bila je 1965. na rubu građanskog rata. Nakon glasovanja u Organizaciji američkih država američki predsjednik Lyndon B. Johnson pokrenuo je invaziju. Primarni cilj bio je zaštititi američke građane. Neslužbeno, međutim, radilo se i o sprječavanju nastanka „druge Kube“, socijalističke države u neposrednoj blizini, usred Hladnog rata. S do 44 400 vojnika SAD su osigurale da njima prihvatljiv vođa preuzme vlast.
Poseban slučaj: Venezuela
Najnovija potencijalna „promjena režima“ toliko je svježa da konačna procjena još nije moguća. Početkom siječnja 2026. američki predsjednik Donald Trump naredio je otmicu venezuelskog predsjednika Nicolása Madura. U New Yorku mu se sudi po optužbama za „narkoterorizam“. U Venezueli je vlast preuzela njegova bivša zamjenica Delcy Rodríguez. Iako je i ona dio Madurova režima, Trump je najavio spremnost na suradnju s njom. Zauzvrat bi SAD trebale dobiti pristup golemim rezervama nafte te južnoameričke zemlje.
Međutim, dobitnica Nobelove nagrade za mir za 2025. godinu i Trumpova podupirateljica María Corina Machado također je nedavno najavila namjeru povratka u Venezuelu i vođenja zemlje prema demokraciji. Dva mjeseca nakon ove ciljane američke intervencije i dalje je nejasno u kojem će se smjeru zemlja razvijati.