Bio je daroviti junior Dinama, pa igrač prve momčadi, kapetan proslavljene generacije '82., kasnije tehnički i sportski direktor, glavni direktor, glavni trener, predsjednik i sad počasni predsjednik. Sve to je Velimir Zajec, legenda maksimirskog kluba koja danas slavi okrugli, 70. rođendan.
Kak' ste, gospon Zeko, kako je nositi 70 na leđima? To su već ozbiljne godine – uputili smo pitanje Dinamovoj legendi dok nas je ugostio u prostorijama svog Dinama.
– Ma još se osjećam kao mladić, i dalje igram tenis dvaput tjedno!
Uspijevate pobjeđivati s toliko godina – cimamo malo Zeku.
– Ne brini, mali, itekako pobjeđujem! Idem sad nakon intervjua na termin, pa javim rezultat – prihvaća zezanciju Zajec, s kojim smo prvo prošli aktualne teme – ovosezonske rezultate Dinama i njegovu novu funkciju počasnog predsjednika.
Na polovici smo puta u aktualnoj sezoni, kako ste zadovoljni igrama i rezultatima momčadi koja je zidana praktički od temelja?
– Momčad je nova, teško je to preko noći sve složiti onako kako biste željeli. Trener Mario Kovačević dobar je i kao čovjek i kao stručnjak, a jasno je da mu treba vremena sve to uskladiti. Vjerujem da ćemo biti prvaci. To je bitno iako nije uvjet, ali bilo bi dobro da osvojimo taj trofej i zbog navijača. Imamo najbolje navijače na svijetu, podržavaju nas i u dobru u zlu kak' se veli. I svi nas odlično prate. Momčad je dobro izbalansirana, pogotovo sa stoperskim dvojcem. Sergi Domínguez i Scott McKenna odlični su igrači. Dakako, dobar je i moj "skoro prezimenjak" – Miha Zajc. Kažem mu da mu nedostaje još samo jedno slovo u prezimenu pa da bude pravi igrač, ha ha ha... Naravno, šalim se, a on tu zafrkanciju sjajno prihvaća. Odličan je dečko, a nametnuo se već i kao jedan od vođa momčadi. Golmani su nam dobri, a sad je došao i Livaković koji je svjetska klasa. Veza nam je isto odlična, Mišić je pravi vođa, spreman je potući se za momčad. Tu je Bennacer, koji je svjetska klasa, a Luka Stojković je igrač kojeg obožavam gledati. Imam osjećaj da stalno želi dizati publiku. Rekao sam mu da nema potrebe za tim, neka samo igra kako zna i neka manje maše rukama, ha ha ha... Dobri su i Vidović, mladi Soldo... Imamo jako dobru kvalitetu i u napadu, Dion Drena Beljo je strašan centarfor. Svojevrsni junak jeseni je, evo, Hoxha. Na toj lijevoj strani su i Goda koji je možda bolji defenzivno i Matteo Vinlöf koji je bolji ofenzivno. Zanimljiv je i mladi Varela, ali još puno 'žgancih' treba jesti. To vrijedi i za Nou Mikića. Na desnoj su strani zablistali Mounsef Bakrar i mladi Fran Topić. Žao mi je zbog Lisice i Valinčića koje su sputali mononukleoza i ozljeda, ali vratit će se i bit će još bolji. Ma, imamo super momčad.
Kako ste zadovoljni svojim nasljednikom Zvonimirom Bobanom?
– Zvone radi sjajan posao, ne treba govoriti koliko je njegovo znanje i koliko je u ovih godinu dana dobroga napravio za Dinamo. Nema bolje osobe od njega za voditi Dinamo. A ono što me posebno veseli je taj njegov neviđen zanos, elan, iz dana u dan vidim koliko cijelog sebe daje u ovaj projekt. Da ga tek vidite na utakmicama, kako se živcira... On je svim srcem u ovome.
Kako ste se vi snašli u ulozi počasnog predsjednika?
– Jako mi je draga ova uloga, ona na neki simbolički način zaokružuje sav moj dinamovski vijek, da tak' velim. Bez obzira na to što nemam izravan utjecaj na momčad, svi smo međusobno u stalnom kontaktu, dakle i najuže vodstvo kluba. stožer, skauti... Osjeća se sinergija sa svim segmentima unutar kluba, mislim da imamo prave ljude na pravim mjestima. Diskutiramo, razmjenjujemo mišljenja, ali na kraju odlučuje predsjednik Zvonimir Boban što je jedino ispravno. Ono što me posebno veseli je to što su u klubu sve ispravni ljudi, od domaćice do vrha.
U klubu je, na raznim funkcijama, sada uključeno puno klupskih legendi.
– To je pravi put, da Dinamo vode ljudi koji su pravi dinamovci, bivši igrači koji mogu sada klubu dati puno i u nekim drugim ulogama. Tu su sve izvorni dinamovci – moji suigrači Stjepan Deverić i Džemal Mustedanagić pa Goran Vlaović, Tomo Šokota... Ne zaboravimo i business club koji vodi Silvio Marić i sjajno to radi. Svi oni imaju pravi osjećaj za igrača, znaju prepoznati kvalitetu. Idemo u pravom smjeru, ma sve je zasad odlično...
Osim nekih tužnih vijesti koje su Dinamovu obitelj zadesile krajem ove godine...
– Odlasci Rudolfa Belina, Marijana Čerčeka i Sanjina Španovića su me baš jako pogodili. Rudač je bio moj idol dok sam bio igrač. Kad bismo igrali u kvartu uvijek bih govorio 'ja sam Belin'. Kasnije je bio asistent treneru Blaževiću u toj 1982. godini. Ma, sjajan čovjek, velik igrač... Slobodne udarce izvodio je gotovo kao jedanaesterce. A moj Špan, uf, strašno me pogodilo sve što mu se dogodilo, kako ga je bolest brzo uzela. Da nije bilo njega, pitanje je bismo li kao grupacija "Dinamovo proljeće" došli u klub. Imao je veliku ulogu, rekao bih čak i presudnu u cijelom tom projektu i jako mi je teško pao njegov odlazak.
Hajdemo na veselije teme, prisjetimo se tog vašeg puta u Dinamu, koji traje već 55 godina. Kao klinac u Dinamo ste dolazili dvaput...
– Prvi put sam otišao s prijateljima Perom i Zdravkom. Mama je u novinama vidjela da je Dinamo organizirao probu. "Kaj ne odete tamo i vidite kaj će biti..." kazala je mama. Ja sam na toj probi prošao, a prijatelji nisu. Nakon mjesec-dva i ja sam prestao jer mi je bilo dosadno bez njih. Nakon dvije godine na putu u školu susreo me profesor Pero Dujmović koji je bio u Dinamu. Vidio me na Malom placu i pitao me zakaj ne idem opet na treninge. Rekao sam – ma, kaj bum sad s 15, 16 godina... Bio je prijatelj i s mojim profesorom u školi na Tuškancu, nagovorio me pa sam došao, ali relativno kasno, praktički sa 17 godina. I ušao sam u tu generaciju u kojoj su bili Kranjčar, stariji brat Mlinarić, Pšaker, Šutevski, braća Major... Nakon toga ušao sam u prvu momčad, prvu utakmicu igrali smo u Lici, uspio sam i zabiti prvi gol i tu je počela moja karijera.
Kakvi ste bili kao dijete?
– Teško mi je opisati. Svi smo bili slični, samozatajni i skromni. Nismo imali puno toga niti smo previše znali. No imali smo sretno djetinjstvo. Nedjeljom smo išli u crkvu na Tuškanac, bila je to izričita želja moja bake Ivanke. Znate kakvi su pobožni Zagorci. Baka je htjela da imam sakramente, to su sva naša djeca imala. Naravno, ponekad sam i zbrisao. S dečkima bih se sakrio na najviše drvo, čekao da roditelji otiđu i onda bismo nastavili sa zafrkancijom... Djetinjstvo, koje sam proveo na Kraljevcu, bilo mi je prekrasno, sigurno ljepše nego današnjoj djeci.
Prvi ste ugovor s Dinamom potpisali s 18 godina, bila su to vremena kada se zarađivalo puno manje nego danas...
– Uh, neusporedivo manje. Kad sam dobio prvi jači ugovor, za dvogodišnju plaću mogao sam kupiti Golfa. i kupio sam ga, žuti Golf, istog je naručio i Cico. Dobili smo ga preko veze, odnosno ubrzanim postupkom, jer tada se za novi automobil čekalo po godinu dana. Bila je to naša prva ušteda koju smo uložili u automobil... Zarađivali smo nešto malo više od prosjeka u ono vrijeme, ni približno ne kao nogometaši danas...
S 21 godinom postali ste najmlađi kapetan Dinama u povijesti.
– Mirko Bazić bio je trener koji je završio psihologiju i šumarstvo. On je bio intelektualni tip trenera, inovator. Jako je forsirao socijalnu komponentu, odnosno odnose među nama igračima. Davao nam je stalno psihotestove koje smo morali rješavati. Ja sam tu bio solidan, relativno brz u razmišljanju, škola mi je pomogla jer je bila dosta teška. U tim testovima bio sam među boljima i to je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih me izabrao za kapetana. Usto, bio sam vođa te mlađe generacije koja je dolazila: Mlinarić, Deverić... i ostalih suigrača iz generacije 1982. Bilo je tada i starijih i dobrih igrača, koji su konkurirali za kapetansku vrpcu: Vabec, Miljković, Lalić... Zbog poštovanja prema takvim igračima kazao sam da možda nije vrijeme da ja postanem kapetan i da bi bilo bolje dati nekom starijem. No, oni su inzistirali na meni.
Kao kapetan Dinama u ondašnje osjetljivo vrijeme morali ste razumjeti i politiku...
– Dinamo je u to doba bio simbol patriotizma i hrvatskog nacionalizma, što je sigurno bila zapreka da bude uspješniji. Njima nije odgovarao jak Dinamo jer se uvijek oko njega okupljala snaga koja je simbolizirala sve hrvatsko u to doba. Postojao je poseban nacionalni naboj. Dres s hrvatskim grbom puno je značio. Kada si kazao da si dinamovac, znalo se tvoje podrijetlo.
Koliko ste vi kao igrači razmišljali o slobodama u bivšoj državi ili o bilo kakvim političkim, odnosno nacionalnim dvostrukim mjerilima?
– Iskreno, nismo imali osjećaj da smo kao igrači bili baš toliko manje vrednovani zbog Dinama. Istina, nismo imali snagu koju je imao Hajduk zahvaljujući utjecaju jednog Tita Kirigina, svojedobno njihova predsjednika. Mi smo imali Vida Ročića ili Tomislava Mraza koji nisu bili tako politički moćni da mogu nabaviti novac. Hajduk, Crvena zvezda i Partizan bili su bliže vlasti. No, kada je izbornik iz Beograda, onda je bilo favoriziranja. Morao si imati i dosta sreće da uđeš u reprezentaciju. Bilo je jako teško upasti u reprezentaciju jer je bilo strašno puno kvalitetnih igrača. Mislim da smo malo pretjerali u toj mitologiji kada kažemo da netko tada za reprezentaciju nije igrao samo zato što je bio Hrvat...
Jesu li bolje prolazili igrači koji su pristali biti u Partiji?
– Bilo je nekih koji su pristali biti članovi Partije, ali iz Dinama jako malo. Osobno nikad nisam bio član Partije, kao ni kasnije HDZ-a. Politika me nije zanimala, odnosno želio sam se odmaknuti od nje, jer sebe sam smatrao sportašem. U politiku sam se jedino uključio kod priznanja Hrvatske. U Grčkoj sam zbog Panathinakosa stvorio iznimno prijateljstvo s Vardinogiannisima, jednom od najutjecajnijih i najbogatijih obitelji u ovom dijelu svijeta. U Grčkoj imaju naftnu rafineriju, velik broj brodova, više od 300 benzinskih crpki, dva televizijska programa, nekretnine... Tadašnji naš ministar vanjskih poslova Hrvoje Šeparović zamolio me da pomognem u tom lobiranju za Hrvatsku. Moj prijatelj Yiorgos Vardinogiannis bio je prijatelj s Andreasom Papandreouom i Antonisom Samarasom, bivšim grčkim premijerima. Zamolio sam ga da ih nazove i da pomogne u toj akciji priznavanja Hrvatske, što je on i učinio. I tako je Grčka bila među prvim državama koja nas je priznala, unatoč tome što su bili naklonjeni Srbima. Također, obitelj Vardinogiannis organizirala mi je i konferenciju za medije na kojoj sam tada, u sobi punoj novinara i snimatelja, otvoreno progovorio o agresiji na Hrvatsku i našoj težnji za samostalnošću. Jako sam ponosan što sam sudjelovao u tome.
Odbijali ste biti dio Partije, a odbili ste svojedobno i ponudu Crvene zvezde?
– Nakon osvajanja naslova 1982. godine Dragan Džajić poslao je čovjeka da me nagovori da dođem u Beograd. Bili smo u pizzeriji na Rabu, došli su, kak se veli, s vrećom novca, nudili su mi puno više nego Dinamo, no nisam htio otići. Dinamo mi je bio sve i na fin način odbio sam Zvezdu. Nisam htio mijenjati svoj Zagreb ni za što...
Vratimo se malo na tu, za sve dinamovce kultnu 1982. S današnje distance, koliku je ulogu u tom uspjehu imao Ćiro Blažević?
– Nemjerljivu! Bez Ćire sigurno ne bismo uspjeli doći do naslova. On je jedan od najboljih trenera na ovim prostorima u povijesti. Bio je vrhunski trener, ali s druge strane imao je gospoštinu, manire poslovnog čovjeka, znao se oblačiti, imao je i zanimljive bosanske štosove koji su u to doba s početka osamdesetih bili novost. Podigao je Zagreb i osvojio ga šarmom. Odmah je spoznao koliko su mediji važni i družio se s novinarima, objašnjavao im filozofiju. U nogometnom smislu donio je hitrinu, brzinu, svježinu i to je onoj našoj momčadi bio pravi pogodak. Pogodio je i s nekoliko igrača koje je uveo. Primjerice, s vratarom Marijanom Vlakom. Sjećam se detalja s priprema kada smo se Vlak i ja vozili liftom s Ćirom i on me u jednom trenutku pita: "Sine, tko je ovaj igrač?", a ja sam mu odgovorio: "Pa to će vam biti prvi vratar", a Ćiro kaže: "Pa malo mi je debeo." Ćiro ga je kasnije natjeravao na tim pripremama i skinuo mu 12 kilograma. Nijedan njegov trening nije bio duži od sat i 15 minuta, uvijek smo bili svježi. Ćiro je obrnuo način treniranja i to nam je donijelo moć u presingu i žustrinu, odnosno sve što je došlo iza toga...
Osamdesete godine bile su nogometno puno romantičnije nego današnje.
– Bilo je to najljepše doba mog života. Romantizam u kojem nismo razmišljali o novcu. Danas je novac igračima jako važan, mnogima i najvažniji. Mi smo se stalno družili, šalili se, ljudi su bili dobronamjerni... S takvom energijom težilo se toj ljudskoj civilizacijskoj komponenti. Živjeli smo jedan za drugog.
Često ste i izlazili?
– Mi smo išli u Karaku, igrači Cibone u Saloon. Vlasnici tih dvaju klubova, Pavo Kremenić i Vlaho Srezović, bili su naši prijatelji i veliki dinamovci. Izlazili smo, ali ne baš toliko koliko se priča. Znali smo da nakon pobjede možemo malo popiti, proveseliti se, ali već drugo jutro bili smo fokusirani na trening. Ja sam se pak relativno rano oženio i dobio dijete pa je bilo dosta zadaća. Ali kada je škvadra izlazila, uvijek sam bio tamo, u Karaki.
Nakon Dinama, četiri ste sjajne igračke godine, od 1984. do 1988. proveli u Panathinaikosu, a poslije ste se vratili u Dinamo, 1989. kao direktor.
– Na taj sam prvi funkcionerski posao u Dinamu jako ponosan, doveo sam Šukera, i to za svoj novac kojeg više nikad nisam vidio, haha. U paketu sa Šukerom doveo sam i Cvitanovića, stigao je i Shala... U momčadi je bio Boban, baš smo stvorili jaku ekipu...
Doveli ste Šukera, a značajni doprinos imali ste i u dolasku Luke Modrića. To mnogi ne znaju...
– Luka je svojedobno išao na probu u Hajduk na kojem ga nisu htjeli iz nekakvih glupih razloga. Dobro, onda je još bio mlad i relativno nježan, iako Luka nikada nije bio nježan. Onda je Reno Sinovčić mom suradniku Šulentiću ponudio da Modrić dođe u Dinamo za neki smiješan iznos, mislim da je bilo riječ o nekih 10 tisuća maraka. Deverić je bio trener te kategorije i odmah smo se, nakon 10 minuta Lukina prvog treninga, složili da s njim potpišemo ugovor. Nakon što se Luka preko Zrinjskog i Inkera dokazao u Dinamu, pitao sam u Liverpoolu bi li ga uzeli, no Rafa Benítez u njemu nije vidio ono što je trebao.
Tko vam je najbolji igrač kojeg ste gledali u Dinamu?
– Uh, teško je to kazati, jer bilo ih je toliko dobrih. U mojoj generaciji 1982. su bili svi odlični! Prije njih sam čudesni bili Lamza, Belin, njih sam volio gledati... Kasnije Boban, Šuker, Žuti... Šimića, Marića i Bišćana sam uveo u prvu momčad, pa sam na njih uvijek slab, posebno na Bišćana s kojim imam nekako poseban odnos, ostvarili smo i njegov transfer u Liverpool. Ali ja sam u Dinamu dovodio ili vodio odlične igrače koji možda nisu bili toliko priznati, poput Tomislava Rukavine, Šarića, Tokića, Mujčina, Jeličića, Viduke... Ma bilo ih je toliko da ih se ne mogu ni sjetiti.
A najdraža trenerska pobjeda u Dinamu?
– Dvije se ipak izdvajaju, protiv Ajaxa i Porta u Ligi prvaka. Šteta što je bio drukčiji sistem Lige prvaka, pa nismo prošli dalje unatoč drugom mjestu u skupini.
Koji vam je najemotivniji trenutak u ovih 55 godina u Dinamu?
– Dva se ipak izdvajaju, a oba puta su završavala mojim riječima: "Imamo Dinamo". Prvi sam put to uzviknuo na Valentinovo 2000. pri povratku imena Dinamo, a drugi put kad je Dinamovo proljeće pobijedilo na izborima 10. ožujka 2004., a ja sam kao frontmen pred navijačima ponovio te kultne riječi: "Imamo Dinamo". Da nije bilo te pobjede prije dvije godine, ne bismo imali ovakav Dinamo koji je opet klub svih navijača. Inače, na to Valentinovo 2000. sam posebno ponosan i zbog toga što sam početkom devedesetih bio među samo trojicom koja je glasala protiv promjene imena Dinamo – zaključio je Zajec u intervjuu u povodu 70. rođendana.
A na kraju dana nazvao nas je Zajec i u slušalicu rekao:
– Mali, samo da javim, pobijedio sam danas u tenisu! Nisam još za baciti unatoč 70 na plećima!
Zeko, neka vam je sretan rođendan, i doživite još puno lijepih trenutaka sa svojim Dinamom!