Prst sudbine htio je da najveća era u povijesti naše rukometne reprezentacije počne i završi s – Češkom. Prije nepunih šesnaest godina, 2. lipnja 2002. godine jedan široj javnosti potpuno nepoznati trener prvi je put sjeo na klupu hrvatske reprezentacije, pobijedio u kvalifikacijama za SP 2003.
Češku s 35:24 (dva gola zabio je Igor Vori!) i odveo nas u Portugal. Znamo što se tamo dogodilo. Postali smo svjetski prvaci, a Červar je uspio ono što nikad nikome nije uspjelo – posljednju reprezentaciju Europe pretvorio je u prvu na svijetu.
Lino Červar danas će 167. put, vjerojatno i posljednji, sjesti na tu klupu. Zaslužio je dostojanstven oproštaj, koliko god mislili da je neke stvari mogao bolje napraviti. Što slijedi? Što nakon ovog EP-a u kojem nismo uspjeli? Slijedi li pad rukometa ili ćemo s nekim novim ljudima i nekim novim idejama ući u borbu za povratak na vrh?
Na oproštaju, na “karminama” na 17. katu hotela Westin, s pogledom na suncem okupani Zagreb, Červar je praktički pročitao rukometni “testament”, smjernice što bismo trebali napraviti. Jer, kao što je sam rekao – sada nije dobro.
Odlaze rukometno nepismeni!
Ovako je govorio Červar:
– Moramo napraviti neke promjene za sljedeća natjecanja. Prvo, moramo odrediti strategiju razvoja rukometa do Igara u Tokiju 2020. godine i nakon njega. Drugo, hitno moramo početi razmišljati o klubovima kao nositeljima kvalitete, u prvom redu PPD Zagrebu i Nexeu, ali i nekom trećem, kako im omogućiti da se u besparici razvijaju. Moramo razvijati mlade igrače, osnažiti ih i graditi u najboljim klubovima koji im mogu jamčiti kvalitetu rada. Četvrto, u klubovima se moramo osloniti na naše igrače i ne rasprodavati ih u bescjenje jer to znači da ne vjerujemo u njih.
Na ovoj se točki zadržao...
– Kad odu van premladi, nitko s njima ne želi dalje individualno raditi, od njih se traže golovi, rezultat, pa često i sjede na klupi te nam se događa deficit u razvoju. Ne smijemo puštati igrača dok se ne razvije tehnički i taktički, odlaze rukometno nepismeni!
Sljedeća točka...
– Moramo odgajati tip igrača kojima oskudijevamo. Vratari, šuteri, znalci, kreativci... Ne može se igrati samo na snagu i volju. Za vrhunski rezultat nije dovoljna samo tjelesna komponenta.
Dobro pripremljeni izbornik nastavio je dalje.
– Peto. Moramo raditi na proizvodnji igrača ne samo kroz klubove, nego i kampove, ciljana okupljanja, regionalna i prijateljska međunarodna natjecanja. Tako ćemo unaprijediti igrače. I šesto – moramo iskoristiti sav naš trenerski i igrački potencijal te postaviti izbornika koji neće sjediti na dva stolca, koji će biti totalno posvećen svom poslu. U tom smislu spreman sam pružiti podršku onima koji dolaze.
Izborniče, kad već imate program, jeste li se spremni u nekoj ulozi možda sami uhvatiti u koštac i s njegovim provođenjem?
– U ovom trenutku teško mi je o tome govoriti. Trebam deset dana da se resetiram. Možda se više i neću baviti rukometom. Htio bih se preispitati u miru, s obitelji. I onda ću povući potez za koji mislim da je najbolji. U ovih 166 nastupa na klupi pokušao sam dati sve. Imam ideje i viziju, ali trebam mira. I sigurno se neću gurati u javnost da govorim protiv svoje reprezentacije.
Červar ima dovoljno godina, uspjeha i autoriteta da ima pravo detektirati i izložiti neke probleme našeg rukometa. Nije rekao sve, ali rekao je dovoljno. Ovome bismo mogli dodati ono što je i nama na duši i što je možda i utjecalo na ovakav rasplet EP-a.
Nažalost, hrvatska liga potpuno je devastirana, i to ne samo besparicom. Miješanjem sa SEHA ligom, koja je kao ideja zanimljiva, ali ne i do kraja ostvarena jer nije došlo do fluktuacije igrača unutar klubova, već se i dalje ide samo prema van, izgubila je zanimanje i rezultatski podražaj.
Ključna je podrška Saveza
Ne treba zaboraviti da je naša najveća generacija nastala iz najvećeg rivalstva u našoj ligi, onog između Zagreba i Metkovića, koje je pomalo i na silu prekinuto. Možda bi Metković financijski i sam pao, ali tada je poslana poruka drugima: nemojte pokušavati!
I to nije bilo dobro. Slično se kasnije dogodilo s Medveščakom. Iz one legendarne početne postave iz lisabonskog finala 2003. godine samo su Šola i Džomba igrali u inozemstvu, svi ostali (Kaleb, Balić, Metličić, Lacković i Sulić) bili su ili u Metkoviću ili u Zagrebu. Već 25 godina (slovima: dvadeset i pet) isti je klub prvak države, što je donosilo koristi, ali to sada više nije dobro jer se i sam PPD Zagreb kao lokomotiva našeg rukometa evidentno umorio. I također izgubio korak s europskom elitom.
Neće biti lako riješiti ni problem izbornika. Červarov prvi pomoćnik Hrvoje Horvat ima dovoljno snage, energije i znanja da se ulovi s tim u koštac. Realno, sve to pa i puno više iskustva ima i Ivica Obrvan koji je dobro upoznao francuski sustav rada. No, osnovno je da izbornik mora imati apsolutnu podršku svih.