U sklopu Duhovno-duhovitih večeri, koje se održavaju u crkvi sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu pod vodstvom fra Stjepana Brčine, jednom prilikom na tom događaju gostovao je proslavljeni vatreni Dario Šimić. Šimić je podijelio svoje iskustvo o strastvenom odnosu prema nogometu i prirodnom talentu za ovaj sport. Prisjetio se svojih početaka u Dinamu te vrhunca karijere 1998. godine s hrvatskom reprezentacijom. Nadalje, opisao je svoj prelazak u milanski Inter, jedan od najuglednijih svjetskih klubova, te osvrnuo se na osobni život, uključujući brak i rođenje sina. Međutim, Šimić je, kako prenosi vjerujem.hr naglasio i zahtjevnu stranu nogometa, ističući fizičke i psihičke izazove s kojima se suočavaju profesionalni igrači, kao i teškoće u nošenju s negativnim aspektima ovog sporta.
„Premda sam tradicionalni vjernik, u crkvu sam išao jedino kad su bile mise u Italiji, no tada nisam poznavao svoju vjeru, pa sam išao sam nekako na vlastiti pogon i ubrzano sam se trošio. U jednom sam trenutku osjetio anksioznost i opterećenje, kao što vjerujem da sa osjeća svaki čovjek u svojem svakodnevnom životu kad mu je nešto teško i da ne može više izdržati. Zato se ljudi i okreću Bogu, da im to lakše prođe“, rekao je Šimić, dodajući kako mu u toj fazi nije bilo nimalo lijepo i ugodno.
„Imao sam slavu i novac, što mi je posebno bio problem, jer to nikako nisam mogao riješiti. Nisam to mogao platiti, uzeti neku tabletu ili liječnika, kako bih riješio problem preko noći. Htio sam da mi je lijepo, da sam sretan, ispunjen i miran. Mislim da to svaki čovjek ovdje želi i da živi za to da mu je lijepo i da je ispunjen“, kazao je tada legendarni Vatreni mladima u prepunoj crkvi.
„Zabrinula me ta dugotrajna anksioznost. A pod dugotrajnom mislim da je čak i jedan dan ili sat dugo. Da ne kažem dva dana ili pet dana. Najgore od svega bio mi je očaj da nema izlaza iz te situacije i to me najviše zabrinjavalo, bacalo čak u depresiju, jer nisam želio živjeti da mi je stalno teško te da sam tužan i nezadovoljan. Nije to bila teška klinička depresija. Morao sam igrati i nastupati pred 60.000 – 70.000 ljudi, što nije lako, jer su oni navijači i oni očekuju i žele rezultat i ne zanima ih kako se ja osjećam. Što je i u redu, jer smo mi i plaćeni za to“, objasnio je svoju ondašnju situaciju.
''Sjećam se kako se tada nisam mogao previše ni smijati ni plakati, pa sam se počeo zanimati kako to riješiti. Bilo je to 2002./2003. i čuo sam da neki svećenici mole za zdravlje, pa me zanimalo što se tu nudi. Premda je cijela moja obitelj i u komunizmu išla u Crkvu, nismo crpili snagu iz toga. Počeo samo moliti, čitao neke knjige, proplakao sam i bilo mi je lakše, tj. kao da sam u tom trenutku osjetio živoga Gospodina“, kazao je Šimić te naveo kako su mu u ruke tada došle i knjige Marije Valtorte, mističarke koja je vrlo iscrpno opisala Isusov život.
„Budući da nije bilo interneta preko kojega bih bio stalno uključen, a često smo bili u karanteni i ostajali sami, čitao sam njezine knjige i to mi je bilo kao melem na dušu. Neću reći da me ozdravljala, ali bilo mi je mnogo lakše dok sam je čitao. Tu sam se pobliže upoznavao s Isusom, kako je djelovao i što je točno htio od nas“, otkrio je.