PRODAJA INE MOL-U

Pod tušem sam se sjetio 505 bombona i ponudio 505 mil.$ za Inu

Foto: Arhiva VL
Pod tušem sam se sjetio 505 bombona i ponudio 505 mil.$ za Inu
26.01.2012.
u 12:00
Prvog čovjeka MOL-a Zsolta Hernadija sumnjiči se za davanje mita bivšem premijeru Ivi Sanaderu.
Pogledaj originalni članak

Premda je od prve privatizacije Ine prošlo 10-ak godina, tek sada na vidjelo izlaze detalji koji bacaju novo svjetlo na način kojim je mađarski MOL stekao početni udio, a zatim i kontrolu nad hrvatskom naftnom kompanijom.

Naime, tragom dokumentacije koja pokazuje da se još 2002. znalo da je Ina našla značajne količine nafte i plina u Siriji, DORH je počeo istragu o tome je li MOL prilikom kupnje 25-postotnog udjela 2003. imao tu povlaštenu informaciju. Večernji list je u subotu o tome objavio ekskluzivne informacije. Trenutačno je nejasno tko je sve znao za nalazišta u Siriji 2002. Nepoznato je koliko je znala Vlada te je li MOL znao više nego što su znale hrvatske vlasti. Otkriće je objavljeno tek 2004. nakon što je MOL već kupio početnih 25 posto te dobio mogućnost stavljanja veta na strateške odluke Ine. Tom objavom skočila je vrijednost tvrtke. Ako indicije da je MOL dobio povlaštenu informaciju budu potvrđene, u pitanje će doći njegovo vlasništvo nad Inom. MOL, koji je samo 100-tinjak kilometara od Inina bloka neuspješno tražio naftu, ne skriva kako je znao da se u Siriji krije golem potencijal. Tvrde da nisu imali uvid u Inina polja.

S obzirom na sadašnju zaradu koju svaki mjesec Ina ostvaruje u Siriji, očito je da su tamošnja nalazišta najveća vrijednost Ine i razlog zbog kojeg se Mađari od samog početka grčevito bore za hrvatsku kompaniju. Prvi čovjek MOL-a Zsolt Hernadi, kojega se sumnjiči za davanje mita Sanaderu radi stjecanja kontrole nad Inom, kupnju 2003. smatra velikom pobjedom. U MOL-u ističu kako je te dane Hernadi opisao u svojim memoarima objavljenim 2008. u knjizi o MOL-u koja je predstavljena na 20. obljetnicu osnutka te tvrtke. Hernadi opisuje tijek predaje ponuda i objašnjava zašto je odredio da MOL ponudi baš 505 mil. dolara, 85 mil. više nego austrijski OMV.

(...) 2003. je bila godina Ine. Te godine dali smo ponudu u prvom krugu, i to vrlo dobru ponudu, nakon čega je održan drugi krug u koji su bili pozvani samo MOL i OMV. I u drugom je krugu MOL izbacio OMV iz ringa. Ponudili smo 500 milijuna dolara, a OMV je ponudio 420 milijuna dolara... Na putu na ceremoniju potpisivanja stali smo na benzinskoj postaji blizu Zagreba – na autocesti se nalazi jako dobra OMV-ova benzinska postaja – i kupili neke stvari. Kupili smo cijelu zalihu “505“ bombona koje smo podijelili svim sudionicima ceremonije potpisivanja. Ovi bomboni su simbol u Hrvatskoj, nešto poput “Francuskih dražeja“ ili voćnih “Frutti“ bombona za Mađare, tako su i “505“ bomboni u Hrvatskoj pojam...Ideja vezana uz 505 milijuna pala mi je na pamet za vrijeme jutarnjeg tuširanja. Situacija je uistinu bila zanimljiva, jer su investicijske banke odredile cijenu između 340 i 420 milijuna dolara. Bilo je stoga prilično logično, i mi smo također bili skloni složiti se da cijenu postavimo negdje blizu 420 milijuna, jer smo vidjeli da je na drugoj strani vrlo snažan lobi protiv nas te da bi bilo najbolje i najsigurnije da zauzmemo višu cjenovnu poziciju. Jasno se sjećam da sam razmišljao o tom problemu tog jutra dok sam se tuširao jer je MOL morao dati ponudu do podneva. Mislim da je rok za podnošenje prijava bio 13.00 ili 14.00 sati, a omotnice su se otvarale u 15.00 sati.

Naši su kolege već bili tamo, mi smo bili u Budimpešti, a tim za određivanje cijene održavao je sastanak u 10.00 ujutro kako bi odredio konačnu cijenu. Nazvao sam svakog člana uprave u 11.00 sati za odluku o cijeni. To je bila procedura. Oni su imali moć da odobre ili ne odobre predloženu cijenu. Sjedio sam tamo i objašnjavao da investicijske banke diljem svijeta sve misle isto te da sam ovo vidio već mnogo puta. Procjena vrijednosti imovine svuda je postojala. Ti ljudi pohađaju iste škole. “Podrazumijeva se”, rekao sam, “da su Austrijanci dobili isti izračun cijene.” A ako oni imaju isti izračun cijene, onda sigurno razmišljaju na isti način kao i mi, drugim riječima, ciljaju na visoko. Stoga, mi moramo ciljati još i više. Trebamo izaći iz ovog začaranog kruga jer bi mogao rezultirati poteškoćama. Nakon toga, pojavilo se pitanje – u redu, trebamo ciljati na višu cijenu, višu od 400 milijuna dolara, ali koliko višu, 480 ili 490?

Bio sam potpuno uvjeren: psihološka granica je ključni faktor, moramo prijeći ovu granicu, moramo prijeći pola milijarde, to nije 500 milijuna dolara, već pola milijarde dolara. U redu onda, idemo iznad 500: neka bude 505! Pridružio sam se timu i objasnio svoju ideju. Blijedi pogledi, kako to, imamo mandat da idemo do 420, do 420 je dobra cijena.

Ponovno sam zvao članove uprave: Jesi li siguran?

Da.

U redu, naprijed!

(2. ) Zovem kolegu Zoltána Áldotta. Rekao sam mu cijenu, na što mi je on rekao: “Slušaj, ovo neće upaliti, to se ne može opravdati.”

“Slušaj”, rekao sam, “pomisli na raspravu koju ćeš voditi sa mnom za dvije godine ako još uvijek budem predsjednik uprave, ili s aktualnim predsjednikom uprave, i kako ćeš trebati objasniti zašto i  (1.)  kako zbog nekoliko milijuna dolara nismo postali vlasnici Ine. I koju će vrijednost Ina imati onda? Bi li dao taj novac za dvije godine kako bi postao Inin strateški dioničar?”

Zoli se nasmiješio i dodao: “U pravu si, zapisujem to.”

(...) Ministar govori u sobi: “A sada ćemo vidjeti cijene. Prvo ću otvoriti MOL-ovu kuvertu”, i pažljivo zapisuje: “MOL – dvotočka, OMV – dvotočka” te čeka neko vrijeme. Zatim pogleda Zoltána s osmijehom na licu.

Tada nastavlja: “MOL, ponuda...”, te počinje pisati: “petsto... petsto pet milijuna dolara.” Spušta olovku. Bilo je ludo, to se moglo vidjeti.

OMV je te večeri poslao prijedlog hrvatskoj Vladi naglašavajući da bi Austrijanci bili voljni izvršiti svaki uvjet koji nudi MOL kad bi OMV bio proglašen pobjednikom. Sljedećeg dana ta je ponuda dostavljena Vladi, uz prijedlog za proglašenjem MOL-a pobjednikom. To je bilo Vladino povjerenstvo s premijerom, dva zamjenika premijera i četiri ministra, gotovo cijeli kabinet. Tada je g. Račan rekao: “Sve je bilo u redu. Je li proces natječaja bio u potpunosti u skladu s pravilima?” Da, bio je. “U redu, tada je MOL pobjednik natječaja.”

(3.) A drugi član kabineta izašao je s idejom... ne bi li možda trebalo pitati da li bi i drugi natjecatelj bio spreman platiti istu cijenu te da bi se mogao održati još jedan krug da bi se postigla viša cijena. U tom je trenutku g. Račan – pokoj mu duši! – zaključio raspravu: “To je bilo pravilo. Svaki ponuditelj bio je svjestan da je posljednji datum predaje bio jučer. Ne budimo neozbiljni!”

Preuzeto sa www.vecernji.hr

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.