ispovijest suputnice

"Pitam se kakav bi život Dražen imao da je preživio"

Foto: ''
"Pitam se kakav bi život Dražen imao da je preživio"
25.11.2011.
u 14:20
Dražen je poginuo, i to je užasno, ali da je preživio, pitam se kakav bi život mogao imati, kaže Hilal Edebal.
Pogledaj originalni članak

Hilal Edebal, danas 41-godišnjakinja, bila je treća putnica, uz Dražena Petrovićeva te vozačicu Klaru Szalanty, djevojku hrvatskog košarkaša, u crvenome Volkswagenovu Golfu koji se zabio u kamion na njemačkoj autocesti 7. lipnja 1993. godine.

Dražen je tada tragično izgubio život, a Klara je nakon nesreće provela tjedan dana na intenzivnoj njezi, dok je Hilal osam tjedana provela u komi u bolnici, sa slomljenim kostima ruke i kuka.

– Posljednjih je 18 godina bilo jako teško. Dražen je poginuo, i to je užasno, ali da je preživio, pitam se kakav bi život mogao imati. Kad pogledate automobil, jasno vam je da ne bi mogao nastaviti karijeru. I pitam se kako bi podnio činjenicu da više ne može igrati košarku – kazala je za NYDaily News Hilal Edebal te dodala:

– Naravno da Klara nije namjeravala ubiti Petrovića, ali definitivno je vozila prebrzo. I upropastila mi život. Na koncu, je li Dražen prošao bolje od mene? Odnosno, bi li za mene bilo bolje da nisam preživjela?

Hilal je, naime, pravila društvo prijateljici Klari Szalanty koja je u Frankfurt išla po Dražena.

Talentirana košarkašica Sveučilišta Niagara nikad se nije oporavila od najteže posljedice nesreće – gotovo potpunog gubitka pamćenja. Ozljeda mozga prouzročila joj je amneziju zbog koje pati od golemih rupa u sjećanju. Turkinja rođena u Njemačkoj danas s velikom gorčinom govori o stvarima koje joj se događaju od nesreće.

– Bilo mi je vrlo teško. Dugo sam vremena bila na terapijama. U potpunosti sam izgubila pamćenje. Nisam prepoznavala ništa u Münchenu, gradu u kojem sam odrasla. Kamo god da sam pošla, roditelji su me morali dovoditi natrag. Liječnici su mi rekli da će se moj mozak nakon šest do osam godina u potpunosti oporaviti, da će biti kao što je bio prije nesreće. Nažalost, nisam to dočekala.

Tijekom rehabilitacijskog procesa htjela se ubiti i to skokom iz roditeljskog stana na 17. katu, no spasio ju je 24-satni medicinski nadzor.

– Nisam planirala skočiti zato da se ubijem. Željela sam se probuditi iz sna. Mislila sam da ću, kad skočim, prestati sanjati ovu moru.

Pokušava živjeti normalno te radi kao kvalificirana prevoditeljica, međutim neprestano dobiva otkaze.

– Otpuštaju me jer ne mogu zapamtiti sadržaj telefonskih razgovora ni osobe s kojima sam razgovarala. Zaboravljam na poruke koje bih trebala prenijeti.

Preuzeto sa www.vecernji.hr

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.