Kada je 1869. godine na meksički otok Socorro dovedeno oko 100 ovaca, nitko nije mogao očekivati da će njihova nazočnost desetljećima kasnije postati ozbiljan problem za čitav ekosustav. Životinje su prvotno dovedene radi uzgoja, no s vremenom su počele živjeti na način koji nitko nije predvidio.
Bez oslanjanja na čovjekov nadzor i bez prirodnih grabežljivaca koji bi kontrolirali njihovu brojnost, populacija je iz godine u godinu rasla. Prema procjenama istraživača, oko 5000 ovaca živjelo je na otoku već 1960. godine, gotovo stoljeće nakon njihova dolaska.
Ispaša ostavila velike posljedice
Tisuće ovaca godinama su se hranile biljkama i kretale istim područjima. Dugotrajna ispaša smanjivala je biljni pokrov, dok su ovce jedenjem listova i mladica otežavale rast novih biljaka, piše Blic.
Problem je dodatno pogoršavalo njihovo kretanje po otoku. Životinje su sabijale tlo na stazama i mjestima na kojima su se odmarale, dok su uklanjanjem sloja otpala lišća ostavljale površinu tla izloženijom.
Studija objavljena 2016. godine u časopisu „Forests“ opisala je gubitak više od 2000 hektara autohtone vegetacije, povezan s prekomjernom ispašom i erozijom. Uništavanje mladih biljaka dodatno je otežavalo prirodnu obnovu vegetacije.
Kiše dodatno ubrzale eroziju
Socorro se nalazi u Tihom oceanu, a otok je izložen i tropskim olujama. Kada je nestajao biljni pokrov, obilne oborine lakše su otjecale po površini i odnosile čestice tla.
Tako su nastajali i produbljivali se kanali erozije. Gubitak tla otežavao je biljkama razvijanje novoga korijenja, pa se posljedice prekomjerne ispaše nisu zaustavljale samo na biljkama koje su životinje pojele.
Pritisak i na lokalne životinje
Promjene u vegetaciji utjecale su i na staništa autohtonih životinja. Socorro je dom endemskih vrsta koje se prirodno nalaze samo na tom području.
Istodobno, problem nisu predstavljale samo ovce. Podivljale mačke vršile su izravan pritisak na ptice i guštere. Dok su ovce mijenjale vegetaciju i fizičke uvjete staništa, mačke su ugrožavale lokalnu faunu grabežom.
Kombinacija tih prijetnji dodatno je otežavala očuvanje vrsta s ograničenim područjem rasprostranjenosti.
Tri godine trajalo uklanjanje ovaca
Kako bi se zaustavio daljnji pritisak na prirodu, između 2009. i 2012. godine proveden je program iskorjenjivanja podivljalih ovaca. Operacije su kombinirale akcije iz zraka i sa zemlje.
Prema tehničkom izvješću odgovornih, tijekom programa ubijene su 1762 životinje. Timovi su koristili i obučene pse, kao i ovce s odašiljačima, kako bi pronašli preostale skupine.
Cilj je bio potpuno ukloniti populaciju koja je godinama utjecala na vegetaciju i tlo otoka.
Nakon uklanjanja ovaca priroda se počela obnavljati
Istraživači su nakon iskorjenjivanja zabilježili spontani oporavak biljnoga pokrova i poboljšanje pojedinih značajki tla.
Studija iz 2016. godine usporedila je satelitske snimke iz 2008. i 2013. godine, uz procjene provedene na terenu. Rezultati su pokazali da su degradirana područja zadržala sposobnost regeneracije kada je prestao pritisak ispaše.
Ipak, povratak vegetacije nije značio i potpunu obnovu ekosustava. Bilo je potrebno pratiti koje vrste ponovno zauzimaju teren i kako se staništa mijenjaju.
Uklanjanje ovaca tako je prekinulo jedan od dugotrajnih izvora degradacije na otoku Socorru, dok je daljnji oporavak zahtijevao praćenje vegetacije, tla i drugih prijetnji lokalnoj fauni.