Naizgled bezazlena želja engleskog doseljenika Thomasa Austina da u Australiji lovi zečeve kao u rodnom kraju pretvorila se u jednu od najvećih ekoloških katastrofa u povijesti te zemlje. Kako prenosi N1, Austin je 1859. godine zamolio svoju obitelj u Engleskoj da mu pošalje nekoliko zečeva, a na Božić je na svom imanju pustio njih 24. Do kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća procjenjivalo se da ih je na australskom kontinentu živjelo oko 600 milijuna.
Austin je bio imućni stočar i vlasnik velikog imanja Barwon Park u australskoj saveznoj državi Victoriji. Na više od 29.000 jutara zemlje imao je gotovo sve što je poželio, ali nedostajao mu je lov kakav je poznavao u rodnom Somersetu. Zečevi su u Australiju stizali i ranije, još krajem 18. stoljeća, no tada su se uglavnom uzgajali u ograđenim prostorima za prehranu i nisu predstavljali prijetnju prirodi. Austinovi zečevi bili su drukčija priča – pušteni su u divljinu, gdje su pronašli idealne uvjete za razmnožavanje.
Vjerovao je da nekoliko životinja ne može napraviti ozbiljnu štetu, nego će mu donijeti dašak doma i priliku za lov. Priroda je, međutim, pokazala sasvim drugačiji scenarij. Već sedam godina nakon što su pušteni u prirodu, na Austinovu imanju odstrijeljeno je više od 14.000 zečeva, no njihov broj nastavio je nezaustavljivo rasti. Thomas Austin umro je 1871. godine, ne dočekavši razmjere problema koji je nesvjesno pokrenuo. Kako navodi N1, istraživanje objavljeno 2022. godine u znanstvenom časopisu PNAS genetskom je analizom pokazalo da golema većina današnjih australskih zečeva potječe upravo od te male skupine životinja donesene iz Engleske.
Posebno iznenađuje brzina njihova širenja. U pojedinim dijelovima Australije napredovali su i do stotinu kilometara godišnje, što je iznimno brzo za malog kopnenog sisavca. Za svega nekoliko desetljeća proširili su se gotovo cijelim kontinentom. Njihovu ekspanziju dodatno je potaknula iznimna sposobnost razmnožavanja. Ženka tijekom godine može imati više legala, a u svakom okotiti od četiri do dvanaest mladunaca, dok graviditet traje tek nešto više od mjesec dana.
Australske vlasti početkom 20. stoljeća pokušale su zaustaviti njihovo napredovanje izgradnjom goleme ograde kroz Zapadnu Australiju. Barijera, dovršena 1907. godine, bila je duga više od 3.200 kilometara i u to vrijeme predstavljala je najdužu ogradu na svijetu. Ni taj pothvat nije donio željeni rezultat. Zečevi su prolazili ispod ograde ili kroz njezina oštećenja, a održavanje tako goleme građevine pokazalo se gotovo nemogućim. Ograda, danas poznata kao Državna barijerna ograda, postoji i dalje, ali nikada nije uspjela zaustaviti njihovo širenje.
Posljedice su bile dalekosežne. Zečevi su uništavali pašnjake, ubrzavali eroziju tla i oduzimali hranu domaćim vrstama te stoci, zbog čega ih se povezuje s nestankom brojnih autohtonih životinja. Prema podacima koje prenosi N1, šteta koju svake godine prouzroče australskoj poljoprivredi procjenjuje se na više od 200 milijuna dolara. Tijekom desetljeća pokušavalo ih se suzbiti otrovima, biološkim metodama i namjernim unošenjem virusa, no nakon svakog pada brojnosti populacija bi se ponovno oporavila. Više od 160 godina nakon što su 24 zeca puštena na jedno imanje u Victoriji, njihov se utjecaj i dalje smatra jednim od najpoznatijih primjera kako naizgled beznačajna ljudska odluka može trajno promijeniti prirodni ekosustav.