Dario Šimić, nekadašnji sjajni nogometaš i hrvatski reprezentativac, rođen je na današnji dan 1975. godine pa tako danas puni okruglih 50. Ovaj bivši branič ostvario je velike stvari, igrao je za Dinamo, Inter, Milan i Monaco, a za hrvatsku reprezentaciju je dogurao do 100 nastupa.
Dario Šimić je potomak legendarnog hajduka Andrijice Šimića iz Gruda o čemu je svojedobno govorio za Grude.com.
Šimić je tada emotivno govorio o svom treneru u Dinamu, Zdravku Jurčiću Mišu, koji je također iz Gruda. "Jako mi je drago što sam u svojim Grudama jer je moj djed iz Alagovca, a kasnije ću otići na njegov grob i zapaliti mu svijeću. Posebno sam ponosan što sam ovdje zbog ove dvojice velikih trenera i sretan sam što smo u prilici sjetiti se ovdje našeg učitelja Zdravka Jurčića bez kojeg naše karijere ne bi bile ovakve kakve jesu. Puno nas je naučio i puno nam fali”, govorio je jednom prilikom.
Šimić je nakon nogometa pronašao mir u vjeri i Bogu.
„Premda sam tradicionalni vjernik, u crkvu sam išao jedino kad su bile mise u Italiji, no tada nisam poznavao svoju vjeru, pa sam išao sam nekako na vlastiti pogon i ubrzano sam se trošio. U jednom sam trenutku osjetio anksioznost i opterećenje, kao što vjerujem da sa osjeća svaki čovjek u svojem svakodnevnom životu kad mu je nešto teško i da ne može više izdržati. Zato se ljudi i okreću Bogu, da im to lakše prođe“, posvjedočio je Šimić, dodajući kako mu u toj fazi nije bilo nimalo lijepo i ugodno.
„Imao sam slavu i novac, što mi je posebno bio problem, jer to nikako nisam mogao riješiti. Nisam to mogao platiti, uzeti neku tabletu ili liječnika, kako bih riješio problem preko noći. Htio sam da mi je lijepo, da sam sretan, ispunjen i miran. Mislim da to svaki čovjek ovdje želi i da živi za to da mu je lijepo i da je ispunjen“, kazao je Šimić.
„Zabrinula me ta dugotrajna anksioznost. A pod dugotrajnom mislim da je čak i jedan dan ili sat dugo. Da ne kažem dva dana ili pet dana. Najgore od svega bio mi je očaj da nema izlaza iz te situacije i to me najviše zabrinjavalo, bacalo čak u depresiju, jer nisam želio živjeti da mi je stalno teško te da sam tužan i nezadovoljan. Nije to bila teška klinička depresija. Morao sam igrati i nastupati pred 60.000 – 70.000 ljudi, što nije lako, jer su oni navijači i oni očekuju i žele rezultat i ne zanima ih kako se ja osjećam. Što je i u redu, jer smo mi i plaćeni za to“, objasnio je svoju ondašnju situaciju.
Pitao se što raditi. Ljudi znaju u takvim trenucima pronaći izlaz u tome da nešto popiju ili uzmu drogu kako bi im otupjeli osjećaji…
„Sjećam se kako se tada nisam mogao previše ni smijati ni plakati, pa sam se počeo zanimati kako to riješiti. Bilo je to 2002./2003. i čuo sam da neki svećenici mole za zdravlje, pa me zanimalo što se tu nudi. Premda je cijela moja obitelj i u komunizmu išla u Crkvu, nismo crpili snagu iz toga. Počeo samo moliti, čitao neke knjige, proplakao sam i bilo mi je lakše, tj. kao da sam u tom trenutku osjetio živoga Gospodina“, kazao je Šimić te naveo kako su mu u ruke tada došle i knjige Marije Valtorte, mističarke koja je vrlo iscrpno opisala Isusov život.
„Budući da nije bilo interneta preko kojega bih bio stalno uključen, a često smo bili u karanteni i ostajali sami, čitao sam njezine knjige i to mi je bilo kao melem na dušu. Neću reći da me ozdravljala, ali bilo mi je mnogo lakše dok sam je čitao. Tu sam se pobliže upoznavao s Isusom, kako je djelovao i što je točno htio od nas“, rekao je.
„Dalje sam nastavio tražiti i tu je možda bio važan sportski duh da sam htio ići dalje. Naprosto sam želio da mi je dobro, bez obzira na sve. Preko nekih ljudi dobio sam prigodu produbiti svoju vjeru. Tu je bio i pokojni fra Smiljan Kožul, koji je molio za moje ozdravljenje, ali nisam tada baš imao mnogo vremena, jer sam igrao u Italiji i nisam mogao prisustvovati ovakvim susretima, jer ih nema mnogo u Italiji. Preporučili su mi duhovne vježbe sv. Ignacija Lojole i to mi je mnogo pomoglo, jer sam i to gledao kroz sport. Naime, mi moramo kao sportaši biti u formi i trenirati da bi bili dobri“, ispričao je za Večernji list Šimić.
„Ako smo Isusa prihvatili da je istina, put i život, onda gledamo što mi moramo napraviti i čega se mi moramo osloboditi da bi nam bilo bolje i da bi mogli odgovoriti na njegov poziv“, posvjedočio je, a na pitanje fra Stjepana Brčine kako usprkos slavi i novcu ostati prizeman i ponizan, kazao je kako nije čudno da su to veliki izazovi.
„No ako stavimo Boga na prvo mjesto, onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto. Ja sam išao svojim snagama, mnogo sam uspio i postigao velike rezultate, ali i najjači kamen kad ga lupiš pet stotina puta sigurno će puknuti. Ali ako stavimo Boga na prvo mjesto, ako idemo na njegov pogon, ako njemu predamo određene stvari u svojem životu, onda nam je mnogo lakše. I upravo taj rad kad čovjek radi na sebi, poput duhovnih vježbi sv. Ignacija, pokazuje kako postati bolji i odgovoriti na Božji poziv. Kroz to sam upoznao i Bibliju, jer sam kao sportaš na neki način poput vojnika odgojen da idem do kraja, da sam uporan i sustavan“, odgovorio je Šimić, dodajući kako se ništa nije dogodilo preko noći. I sam ima četiri sina te zna u kojim su mladi danas izazovima te kako mnogi žele instant rješenja i riješiti s jednim ili dva klika svoje probleme.
Danas gotovo svakodnevno odlazi na misu u crkvu.
„Sakramentalni život se podrazumijeva i sve se nadopunjuje jedno s drugim. Ako vjerujemo u živoga Boga, onda nam i misa nešto znači, možemo je prikazivati za nešto ili za nekoga, tako da nas i to oplemenjuje. Tu je i post na neku nakanu. Osjetio sam ako uspijem utorkom i petkom ništa ne jesti da sam lakši i sretniji, da mi je poslije i hrana bude slađa, tako da mislim da je to jako korisno. Pokušavam činiti sve da mi je dobro. Naravno, na prvome mjestu slaviti Gospodina, jer je to glavno načelo i temelj, ali važno mi je da se ja zbog toga dobro osjećam“, rekao je Šimić.