Hrvatska književnost Hercegovine 1945. godine ostala je bez četvorice nadarenih pisaca. Tomica Penavić i Ivan Sopta (Softa) iz Širokog Brijega te Ivo Kljajo iz Mostara stradali su na Križnom putu, a fra Radoslav Glavaš mlađi iz Drinovaca strijeljan je 1945. godine nakon montiranog procesa. Slična sudbina bila je namijenjena i fra Lucijanu Kordiću, koji je bio u koloni smrti Križnog puta, a spasio se skokom u Savu, piše Večernji list BiH.
Na stazama života...
Tomica Penavić rođen je u Pribinovićima kod Širokog Brijega 17. siječnja 1921. Ostao je bez oca kad je imao samo sedam godina, a ubrzo mu je umrla i majka. U lipnju 1940. godine maturirao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu, a kao najbolji maturant prigodom maturalne svečanosti za nagradu je sjedio s profesorskim zborom. Godine 1941. započeo je studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme NDH bio je zaposlen u državnoj službi, ujedno studirajući. U svibnju 1945. godine s braćom Matom i Mirkom povlačio se prema Bleiburgu i od tada se za njega i brata mu Matu ne zna ništa, a Mirko je preživio. Pretpostavlja se da su Tomica i Mate završili u nekom od masovnih grobišta u Sloveniji. Objavljivao je u Luči, Hrvatskoj mladosti, Hrvatskom narodu, Hrvatskom selu, Hrvatskom krugovalu, Plugu i drugdje. Osim pjesama, javlja se prikazima i ocjenama novih knjiga. Pjesme napisane od 1939. do 1941. godine objavio je u knjizi “Na stazama života”, čiji je pretisak objavljen 1996. Zbirka ima dva ciklusa pjesama većinom u stihu, s nekoliko tekstova poetske proze. Pjeva o zavičaju, težačkom životu, domovini, pomalo sluteći sudbinu svog naroda. Pisao je i ljubavne stihove i pjesme religiozne tematike.
Širokobriješki ogranak Matice hrvatske utemeljio je nagradu “Tomica Penavić – Moja prva knjiga”, kojom se nastoji potaknuti stvaralaštvo mlađih pisaca objavom njihove prve knjige. Ivan Softa (Sopta) rođen je u Smokinjama kod Širokoga Brijega 31. srpnja 1906. godine, a ubili su ga partizani na Križnom putu u svibnju 1945. U Širokom Brijegu postoji ulica koja nosi ime po Ivanu Softi, a područna osnovna škola u Rasnu kod Širokog Brijega zove se po njemu. Prvim romanom “Na cesti” iz 1936. izazvao je pozornost književne kritike, koja ga je nazvala prvim hrvatskim radničkim piscem. Ivan Goran Kovačić nazvao ga je “hrvatskim Gorkim”! Ivan Softa u Rasnu je završio pučku školu, a neimaština ga je odvela u Slavoniju, a zatim i u Zagreb, prolazeći kroz teška iskušenja i pretežak nadničarski život, borbu za opstanak na cesti kad bi ostajao bez posla. Ta svoja životna iskustva pretočio je u roman “Na cesti” (1935.), u kojem je opisao gorku socijalnu zbilja u Hrvatskoj 30-ih godina prošlog stoljeća. Roman je doživio pohvalne ocjene kritike i čitatelja. Njegov roman “Dani jada i glada” (1937.) nadahnut je sjećanjima iz djetinjstva i gladnih godina u Hercegovini u vrijeme Prvog svjetskog rata. Godine 1940. objavio je roman “Nemirni mir”, a godinu dana potom zaposlio se u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici, obavljajući i posao prikupljanja potrebne građe za Ministarstvo vanjskih poslova u vrijeme NDH. Pitri u Zagrebu 1994. i Ogranak Matice hrvatske u Širokom Brijegu 2006. godine objavili su sabrana djela Ivana Softe (Sopte), hrvatskog Gorkog.
Surađivao je u brojnim listovima i časopisima, a ostao je neobjavljen njegov povijesni roman “Vjekovi se smiju i plaču”. U društvu hercegovačkih mrtvih pjesnika Drugog svjetskog rata i poraća našao se i Ivo Kljajo. Rođen je u Ilićima kod Mostara u travnju 1915. godine. Nižu gimnaziju pohađao je u Mostaru, a srednju tehničku školu u Sarajevu. Studirao je agronomiju u Pragu i Zagrebu. Uoči Drugog svjetskog rata pozvan je na odsluženje vojnoga roka te je stekao čin pričuvnoga poručnika. Kao ratni zarobljenik dva mjeseca proveo je u talijanskom zarobljeništvu. Nakon što se vratio u Mostar, osnovao je i uređivao list “Hrvatsko pravo” i radio kao nastavnik u mostarskoj Tehničkoj školi. Mobiliziran je 1943. u domobranstvo, a kao ranjenika zarobili su ga partizani. Nakon njemačkoga napada na područja Dalmatinske zagore partizani su raspršeni na više strana, a Kljajo je stigao do Drinovaca, potom do Mostara i Sarajeva, gdje je postao zamjenik glavnoga urednika Novoga lista.
Potkraj rata u domobranskoj odori krenuo je motociklom prema Austriji, gdje je nestao kao žrtva jugokomunističkog zlosilja. Prve pjesme objavio je u Omladini i Luči 1934., zatim u brojnim publikacijama, listovima i časopisima, kao što su “Napretkov kalendar”, “Kršćanska obitelji”, “Hrvatska revija”, “Hrvatska misao”, a uvršten je u zbornik “Lirika hrvatskih sveučilištaraca”. Osim pjesama, pisao je novele, eseje, književne prikaze... Zanimljivo da je u rukopisu ostala drama “Domaća sredina”, koja je, nažalost, izgorjela u požaru 15. travnja 1941. godine kada su četnici spalili njegovo rodno Iliće i susjedni Cim. Dr. fra Radoslav Glavaš mlađi rodio se 29. listopada 1909. u Drinovcima (stariji je njegov imenjak i prezimenjak živio od 1867. do 1913.). Krsno mu je ime bilo Andrija. Franjevačku je gimnaziju pohađao u Širokom Brijegu, gdje je poslije, od 1938. do 1942. godine, bio profesor. U franjevački red stupio je 1927. godine, a studije filozofije i teologije pohađao je u Mostaru i Lilleu. Za svećenika je zaređen 1933. u Fontenayu u Francuskoj, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je prihvatio mjesto načelnika u Ministarstvu prosvjete i bogoštovlja NDH. Na provizornom, montiranom sudskom postupku osuđen je na smrt i smaknut 27. svibnja 1945.
Prvu pjesmu objavio je 1929. u listu “Ruža” Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu, a poslije je surađivao u brojnim listovima i časopisima. Često se potpisivao kao A. R. Buerov ili inicijalima, a odlično je poznavao rusku, francusku i talijansku književnost. Posebno se bavio povijesnim, socijalnim i političkim temama te objavio veliki broj kritika o djelima suvremenika. Dr. fra Radoslav Glavaš spada među svećenike koji su kao književni povjesničari i kritičari dali veliki doprinos ukupnom vrednovanju hrvatske književnosti. Njegove vrijedne studije objavio je Branimir Donat u knjizi “A. R. Glavaš – Hrvatska književnost i duhovnost”. Boljševici u partizanskim odorama u svom su pogromu 1945. godine ubili 66 hercegovačkih franjevaca i više od deset dijecezanskih svećenika. Među njima bilo je i ljudi od pera, kao što je dr. fra Leo Petrović, koji je rođen 1883. godine u Klobuku, a 14. veljače 1945. godine stradao u Mostaru u poznatom pogromu partizanskih jedinica nad hercegovačkim franjevcima.
Dr. fra Leo Petrović bio je istaknuti povjesničar i publicist. Fra Lucijan Kordić, poznati hercegovački franjevac, antologijski hrvatski pjesnik i esejist, rođen je 9. lipnja 1914. godine u Grljevićima, umro 16. lipnja 1993. u Mostaru, a pokopan je na groblju Mekovac u Širokom Brijegu. O njegovu životnom i književnom putu u Večernjem listu objavili smo opširan tekst prije tri godine u povodu 30. obljetnice njegove smrti. Tada smo pisali o tome u kojoj je mjeri znakovit fra Lucijanov životni i književni put. Kroz njegov životopis i književno djelo zrcali se sudbina hercegovačkog Hrvata u 20. stoljeću. Fra Lucijan školovao se u Rasnu, a nakon što je maturirao u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu, u Mostaru je diplomirao teologiju i filozofiju. Svoj prvu pjesmu objavio je kao 15-godišnjak 1929. u časopisu “Ruža” Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu.
Povlačenje
Od pogroma katoličkih svećenika u Hercegovini od boljševika u partizanskim odorama u veljači 1945. uspio se skloniti u Zagreb, a potom se u svibnju povlačio u smjeru Austrije. No biva zarobljen u Bleiburgu i uvršten u kolonu Križnog puta. Osjećajući što će ga snaći u toj koloni smrti, uspio je nekako skočiti s mosta u rijeku Savu, nadvladati njezinu snagu te nekako dospjeti do obale i kopna u Sloveniji. Odatle je zahvaljujući prijateljima Slovencima dospio u Italiju. U Rimu je apsolvirao romanistiku i slavistiku, a zbog pogoršanja zdravlja otišao je u Švicarsku, gdje je četiri desetljeća djelovao kao misionar. Godine 1991. konačno se vratio u domovinu, u širokobriješki samostan. Objavio je 15-ak knjiga poezije, lirskih eseja i zapisa u Chicagu, Rimu, Madridu, Torontu, Zagrebu. Autor je uglazbljene pjesme “Preko gora” (“Blagoslovi sive krše”), koja je postala širokobriješka himna. U rukopisu mu je ostalo mnoštvo neobjavljenih zbirki. Objavljene su i dvije antologije poezije fra Lucijana Kordića: “Plime neizmjerja” (Vinko Grubišić, Rim, 1970.) i “Čudo siromašnih koraka” (fra Šimun Šito Ćorić i Dubravko Horvatić, Zagreb, 1990.). Uvršten je u brojne antologije suvremenog pjesništva i prevođen na sve velike svjetske jezike. Književne priloge objavio je u različitim domovinskim i iseljeničkim publikacijama. Fra Lucijan Kordić bio je suosnivač i urednik izdavačke kuće u hrvatskoj emigraciji ZIRAL - Zajednica izdanja “Ranjeni labud”. Bio je član Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i član švicarskog centra PEN-a. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu u suradnji sa ZIRAL-om dodjeljuje godišnju nagradu “Fra Lucijan Kordić”.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne 2018. godine književnu nagradu “Antun Branko Šimić” dodijelilo je Marini Kljajo-Radić za rad (doktorsku disertaciju) “Pjesništvo Lucijana Kordića”. Najčešće teme fra Lucijanove poezije su izbjeglištvo, san o povratku u domovinu, poetsko doživljavanje prirode, čovjeka i vjere… Njegovo pjesništvo književni kritičari nazvali su “atomskom” poezijom - “atomolirizmom”! Brojni hrvatski književnici i ljudi od pera u Hercegovini u vrijeme komunizma doživljavali su pravu kalvariju. Primjerice, Ilija Jakovljević (rođen 1898. u Mostaru), hrvatski književnik, novinar i odvjetnik, u svibnju 1948. je uhićen zbog navodne povezanosti s bivšim prvacima HSS-a. U Hrvatskoj enciklopediji stoji da je Ilija Jakovljević trebao svjedočiti o Hebrangovoj izdaji te da je u istražnom zatvoru umro u nerazjašnjenim okolnostima.
Ivan Alilović, istraživač književne i kulturne baštine Hercegovine (rođen u Ružićima kod Gruda 1922. godine, a umro 2003.), godine 1970. bio je zbog izražavanja nacionalne svijesti osuđen na tri godine zatvora. Nakon izlaska iz zatvora nigdje se u komunizmu nije mogao zaposliti kao profesor. Anđelko Mijatović (rođen u Tihaljini kod Gruda 1939. godine), autor mnoštva književnopovijesnih i povijesnih rasprava, prikaza i osvrta, objavljenih u 19 knjiga, bio je dugogodišnji politički zatvorenik. Posebno se bavio prikupljanjem hercegovačkih ganga. Od 1990. do 1999. bio je savjetnik za kulturu dr. Franje Tuđmana. Još je niz Hrvata od pera iz Hercegovine imao muka i problema u vrijeme komunističke Jugoslavije kao, primjerice, i neki od potpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 1971. godine. Valja nastaviti pomnija književno-povijesna istraživanja o svemu tomu, možda organizirati i znanstveni skup o toj temi.