U širokobriješkoj galeriji „Vrba“ otvorena je izložba slika „Aurora Herzegoviana“ likovnog umjetnika i predavača Sveučilišta u Mostaru Trpimira Grgića. Dinko Baković u katalogu ove izložbe piše: „U starom Rimu vjerovalo se da prirodni poredak nije mehanička izmjena godišnjih doba, nego rezultat volje bogova, među kojima je posebno štovana Cerera, zaštitnica plodnosti, žita i plodoreda. Njezina je kći Prozerpina (grč. Perzefona) bila personifikacija buđenja prirode, mladosti i obnavljanja života. Prema predaji, vladar podzemlja Pluton ostao je opčinjen njezinom ljepotom i iz zemljinog cvjetnog prostranstva oteo ju i odveo u Had. Nestanak Prozerpine izazvao je duboku tugu i gnjev njene majke Cerere, lutala je zemljom s bakljama u rukama tražeći svoje dijete, zanemarivši dotad brižno uređene usjeve, polja i voćnjake. Zemlja se pod njezinim bolom pretvorila u suho, jalovo tlo, a glad je zaprijetila toliko snažno da su se i sami bogovi zabrinuli. Jupiter naposljetku posreduje i donosi kompromis da se Prozerpina može vratiti majci jednu polovicu godine, ali zbog šipkovih zrna koje je pojela u podzemlju mora se vraćati u Had drugu polovicu godine. Tako su Rimljani objašnjavali cikličnost prirode za razdoblje bujanja, cvjetanja i plodnosti koje traje, dok je Prozerpina s Ceres na površini, dok hladna, neplodna polovica godine prati njezin povratak Plutonu. Priča je tako postala mitska matrica za razumijevanje žetve i sjetve, smrti i obnove, te stalne izmjene svjetla i tame u prirodi.“
Baković naglašava to da repetitivnost prirodnih procesa stvara područje očekivanog ishoda koji se odvija ciklično, odnosno kružno. U krugu podijeljenom na vrijeme pripreme, obrade, ubiranja plodova i ponovnog iščekivanja jednakog procesa ljudi su vremenom uspjeli napraviti analogije i s ostalim civilizacijskim procesima, shvaćajući da se sve odvija ciklično pa i sam život. Pitanje života i njegova kraja podrazumijeva očekivanje da će se taj oblik energije promijeniti iz jednog u drugi, kako nalažu zakoni fizike, da nakon zime dolazi proljeće kako pokazuju zakoni prirode ili da nakon smrti slijedi uskrsnuće kako nas uče kršćanski zakoni, piše Vecernji.ba. Baković dodaje: „U središtu stvaralaštva Trpimira Grgića stoji interes za prirodom, za zemljom, za njegovim krajolikom i za njegovom bojom. U ustanovljenom slikarskom rukopisu kolorističkih ploha podijeljenima u registre koji međusobno stvaraju komplementarni, toplo-hladni ili svjetlo-tamni kontrast Grgić tekovinama visokog modernizma stvara apstraktne plohe intuitivne krajobraznosti. Svojim širokim potezima slikarske špatule akcijski nanosi boju slažući slične tonove u semantičku okolinu pronalazeći i samo svjetlo u boji. A samo svjetlo u njegovom opusu čini važnu ulogu u njegovom doživljaju mediteranske Hercegovine. Rasap svjetla, poput one na polarnim kapama, Grgić sabire na svojim platnima koja nose sve asocijacije krškog krajolika, mirise limuna i naranči iz njegova vrta, sve bobice nara i plodove smokava s njegovih stabala. Doista, Grgićeve slike pršte radošću i vitalnošću suncem ugrijanog krajolika u kojem je kretanje zraka analizirano strujanjem boje, a zračenje i energija kontroliranim dripingom na rubovima širokog poteza.“
Darko Baković naglašava da izložbom „Aurora Herzegoviana“ Grgić stvara iskorak u prostoru izlažući samo jednu sliku velikih dimenzija (210 cm x 550 cm) čime jedan rad postaje cijela izložba. U povijesti umjetnosti veliki format je uvijek bio rezerviran za najvažnije teme društveno-povijesnog značaja, a veličina formata progovara o ambiciji, ideji ili ulozi i dodaje: „Velikim formatom Trpimir Grgić nastavlja modernističku tradiciju rothkovskih atmos-
fera i pollockovske monumentalnosti, a vlastitim likovnim jezikom progovara o temama koje ga zaokupljaju. Svojim vehementnim potezom kista svjedoči o karakteru mjesta kojeg slika. Hercegovina za njega nije samo temperament i energija, intenzitet i snaga nego i mjesto u kojem je pronašao svjetlost u boji.“
Trpimir Grgić rođen je 1983. u Čapljini, na Akademiji likovnih umjetnosti SUM-a na Širokom Brijegu 2007. diplomirao je slikarstvo u klasi Antuna Borisa Švaljeka, a 2009. završio je poslijediplomski studij Ars Sacra na Širokom Brijegu u klasi Ante Kajinića. Doktorirao je 2019., do sada je imao 17 samostalnih i oko 100 skupnih izložbi, docent je na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru.