Nakon uspješne izvedbe skladbe "Mother", bivši član Pink Floyda Roger Waters svoje je brojne obožavatelje obradovao moćnom izvedbom pjesme “Two Suns in the Sunset”, koju je također snimio u izolaciji sa svojim bendom na daljinu.
Zadnja je to pjesma Pink Floyda s albuma “The Final Cut” iz 1983. godine, što je ujedno i posljednji album na kojem su zajedno radili Roger Waters i David Gilmour. Album je, slično kao The Wall, bio Rogerov autorski uradak.
Kreativni mag došao je na ideju napraviti album svih pjesama koje su bile izvedene na njegovoj Us+Them turneji, što znači da neće stati na samo ove dvije pjesme.
Inače, nevjerojatno je koliko su i nakon skoro četiri desetljeća Watersove pjesme aktualne i opominjuće, a u izvedbi benda koji uz njega čine Dave Kilminster (gitara), Joey Waronker (bubnjevi), Lucius- Jess Wolfe i Holly Laessig (prateći vokali), Gus Seyffert (bas), Jonathan Wilson (gitara), Jon Carin (klavir), Bo Koster (Hammond) i Ian Ritchie (saksofon), zvuče premoćno. Uz motiv predstojeće nuklearne kataklizme u "Two Suns in the Sunset" Watersov lik razmišlja o posljednjim trenutcima života.
Izvedba je predstavljena s posebnom porukom: “Trenutno smo u stotoj sekundi do ponoći na satu sudnjeg dana. Ovo je najbliže što je ljudska rasa bila nuklearnoj katastrofi. To što dopuštamo da nuklearno oružje postoji u svijetu koji kontroliraju očajni sociopati, samo je po sebi zloupotrebljeno uređenje”, napisao je Roger Waters u opisu videa te dodao: “Nas je mnogo, njih je nekolicina. Možemo jednostavno reći ne cijelom MAD-u (Mutually Assured Destruction; Zajedničko osigurano razaranje). To nema smisla i potencijalno je omnicidno.”
U pjesmi "Two Suns in the Sunset" u Watersovu se glasu osjeća natruha Boba Dylana iz razdoblja kasnih sedamdesetih. Watersov glas u trenutcima od trabunjanja pretvara se u vikanje čime ispoljava svoju gorčinu i bijes.
S nestrpljenjem iščekujemo obradu naredne pjesme iz nenadmašnog repertoara Watersa, odnosno Pink Floyda.
Inače, The Final Cut je politički album, i on je nagovjestio raspad Pink Floyda jer se Gilmouru nije sviđala ta političnost albuma. Gilmour je na njemu sudjelovao simobolično, otpjevavši samo jednu pjesmu ("Not Now John"). Bubnjar Nick Mason, Rogerov dugogodišnji i najbliži saveznik u Floydu, u prepirkama oko glazbe stao je na Gilmourovu stranu. Watersu je tada postalo jasno da više nikada neće snimati zajedno s Gilmourom i Masonom. Waters je The Final Cut čak htio objaviti pod svojim imenom, ali to nije dopustila izdavačka kuća EMI s kojom su imali potpisan ugovor za album kao Pink Floyd. The Final Cut je objavljen u ožujku 1983. u Ujedinjenom Kraljevstvu. Omot je dizajnirao Waters, a na njemu su detalji raznih vojnih odličja iz Drugog svjetskog rata, uključujući i Medalju časti američkog vojnog zrakoplovstva. Na stražnoj strani je prikazan vojnik koji pod miškom drži rolu filma, a u leđa mu je zabijen nož.