I dok na velika zvona u Hrvatskoj tek medijski najavljuju filmove s Pulskog festivala, koji će se u listopadu prikazivati u Zagrebu, i to jedan po jedan, mi u Posavini ovih dana imamo privilegij pogledati većinu tih filmova, i to u jednom setu filmskog festivala Dani hrvatskog filma "Ivo Gregurević", piše Večernji list BiH. I nikad previše, i nikad dosta isticanja te ogromne kulturne ostavštine koju je svojem rodnom kraju ostavio naš veliki Ivo Gregurević. Festival je proširen sadržajem u suradnji s Književnim klubom Bosanska Posavina Zagreb.
Desetak pjesnika i književnika šireg posavskoga kraja, kao i onih koji su posavskog podrijetla, a žive u zemljama Zapada, okupilo se u živopisnom ambijentu uz rijeku Savu, na omiljenom mjestu Ive Gregurevića, na ranču, kako bi na svojevrsnom seminaru upijalo znanje o jednoj novoj oblasti pisanja - filmskog scenarija. Tu im je tajnu prenijela scenaristica Slavica Šnur koja potpisuje i poznati film "Sveta obitelj", a koju je prošle godine oraška filmska publika pozdravila burom oduševljenja. Slavica je inače kroz cijeli filmski život, pa i privatno, bila vezana uz prijatelja Ivu Gregurevića. Više je to bio nego dovoljan razlog za razgovor s uglednom scenaristicom koja je u svijetu filma i nekoliko grana filmske industrije već više od 30 godina.
Tegobna povijest
- Ja sam podrijetlom s ovih prostora brčansko-tramošničkog kraja. Na poticaj Ante Pranjkića pročitala sam neke testove vrlo zanimljive povijesne priče s ovih prostora. Vrlo su potentne za staviti u jedan audiovizualni okvir, odnosno film. Bilo bi šteta propustiti takvu priliku jer sve ono što nije zapisano ili snimljeno - nije se ni dogodilo jer, nažalost, ljudi vrlo malo čitaju.
Povijest Posavljaka vrlo je slojevita, zanimljiva, ali i tegobna. Može biti poticaj mladim generacijama u ovim nesretnim vremenima da cijene prave životne vrijednosti upravo kroz povijest ovoga kraja. Nije umjetnost, kaže, nikakva ekskluziva tamo negdje, svi imamo pravo izraziti se kroz neku umjetnost, pa tako i kroz film. Voljela bih da mogu motivirati mlade ljude jer ovdje je dobra i istinita priča, u ljudima, u podneblju, i za knjigu i za film - kazala nam je Šnur i nastavila:
- Svaki čovjek ima jednu vrijednu priču jer je sigurno doživio neku priču vrijednu pažnje, ali posavski čovjek mislim da ima dodanu vrijednost u smislu silnih tranzicija i kolonizacija. Dosta je ljudi s ovih prostora krenulo trbuhom za kruhom, uostalom, kao i moji roditelji, te tražilo neko svoje mjesto pod suncem i ostvarilo neku egzistenciju, iznjedrilo neku novu djecu koja su postala uspješna, pokazala se vrlo vrijedna i radišna, mislim da to može biti dobra pokazna vježba i motiv nekim mladim generacijama.
Slavica Šnur potpisala je scenarij filma "Sveta obitelj". Vrlo je emotivno, kaže, pristupila ovome filmu jer bila je to zahvala roditeljima, ali je istodobno progovorila o životu svih Posavljaka, njihovim ekonomskim migracijama, načinu kako su išli trbuhom za kruhom. - Moji su roditelji s četvero male djece došli u Slavoniju, gdje sam se i ja rodila. Ovim filmom željela sam svim Posavljacima iskazati poštovanje na njihovoj moralnosti, vrijednosti, strpljivosti, spremnosti na trpljenje za svoju djecu i taj komad kruha.
Život mlade nadničarke koja pristaje na sve zato što je gladna, a mahom su naši preci bili gladni i odlazili su u Slavoniju po komad kruha, trpjeli podcjenjivanje, ali na sve su pristajali i bili vrijedni. Lakoća prihvaćanja teškog križa i neimaštine je najfascinantnije kod čovjeka Bosanske Posavine. Najprije sam ih gledala odozgo, a kada sam sazrela, onda iz žablje perspektive, s divljenjem, na razini mojih životnih vrijednosti - kaže Šnur.
Sjećanje na Ivu
Slavicu Šnur uz Ivu Gregurevića vezuje dugotrajno prijateljevanje i rad na nizu projekata i filmova tijekom čak 30 godina, koliko živi i Ivin festival. - Već na prvom projektu mi smo osjetili da smo iznjedreni iz istog podneblja i to je nevjerojatno. Sjećam se, kada ga je jedna poznata osoba pitala: "Ivo, kako se ti ovdje osjećaš, je li tebe Zagreb prihvatio, imaš li osjećaj vječnog autsajdera?", Ivo je, onako smireno, odgovorio: "Ne. Pa vidi koliko je tih Zagrepčana, a ja sam samo jedan". Vraćam sjećanje i na snimanja jer svaki put bi pitao, ako je znao da radimo u istoj ekipi, gdje je Slavica. Kada bi bila stanka, sjeo bi pokraj mene, sjedili bismo i šutjeli. Ivo je bio velika zvijezda i profesionalac, uvijek bi netko nešto pitao. On bi samo kratko odgovorio: "Poslije, sada razgovaram sa Slavicom" i krenuo bi kao nešto meni reći, a onda bismo nastavili šutjeti neko vrijeme. Takav je bio veliki Ivo. U sjećanju se Slavica vraća vrlo često i na njihov posljednji razgovor. - Imali smo običaj da uvijek ja njega nazovem i čestitam Božić, a ovaj put on je mene nazvao, čestitao i pitao...: "Idem za Orašje, pa voliš li više smuđa ili soma?" Bila sam u radnoj gužvi, ubrzavala sam ga da kaže što želi, a on će meni: "Što si nervozna, pa samo sam ti htio reći da si jedna lijepa duša, to sam ti htio reći, pa ćemo se čuti nakon Božića kada dođem iz Orašja". Nažalost..., mi se više nismo čuli... Ostavili smo pisce iz Bosanske Posavine da upijaju znanje vrsne filmologinje Šnur, a mi smo na kraju za zaključak upitali novinara Antu Pranjkića, inicijatora ovog pratećeg festivalskog sadržaja. - Posavljaka ima diljem svijeta i jedni drugima možemo pomagati kako bismo promicali ovu našu prekrasnu posavsku ravnicu i njezine ljude, ali treba priznati, kao da nam treba neka bolja veza. Ovo je jedan od načina povezivanja. Ivo Gregurević uvijek je bio osoba koja iznimno voli svoj kraj, ali jednako tako je i povezivao i spajao. Filmski festival je, zaključuje Pranjkić, lijepa priča, evo, sada uvezana i s književnom riječi na poseban način.