U srpnju mjesecu valja se prisjetiti jednog od najvažnijih datuma povijesti jugoistočne Europe, a posebno područja Bosne i Hercegovine. Dana 13. srpnja 1878. godine završen je Berlinski kongres na kojem su od 13. lipnja te godine mjesec zasjedali predstavnici Njemačke, Austro-Ugarske, Rusije, Velike Britanije, Francuske, Italije i Osmanskoga Carstva. Pojedina zasjedanja koja su se bavila pitanjima njihovih zemalja pohodili su i poslanici Grčke, Rumunjske, Srbije i Crne Gore. Predsjedao je njemački kancelar Otto von Bismarck. Na tom kongresu revidirane su odluke mira iz San Stefana, kojim je Rusija, nakon pobjede u ratu 1877. i 1878. godine, nametnula Osmanskom Carstvu vrlo teške uvjete. Zapadnoeuropske sile, posebno Austro-Ugarska i Velika Britanija, bile su jako zabrinute zbog porasta ruskog utjecaja na Balkanu i Bliskom istoku. Na temelju odluka Berlinskog kongresa kneževine Srbija i Crna Gora postale su i formalno neovisne države od Turske, ali je teritorij koji su dobile Sanstefanskim mirom znatno smanjen.
Austro-Ugarska je dobila pravo na zaposjedanje područja Bosne i Hercegovine, ali je Novopazarski sandžak ostao pod sultanovom upravom. Rusija je dobila Batum, Kars i Ardahan, a Velika Britanija Cipar. Velika Bugarska smanjena je do veličine autonomne kneževine. Rumunjska je dobila neovisnost, izgubila Besarabiju u korist Rusije, a u zamjenu dobila sjevernu Dobrudžu. Valja istaknuti da je Austro-Ugarska dobila pravo postaviti svoje trupe u Novopazarskom sandžaku, što je sprječavalo mogućnost teritorijalnog spajanja Srbije i Crne Gore.
Odlukama Berlinskog kongresa drastično je skresana moć Osmanskog Carstva koje je nazvano "bolesnikom Europe", ali i utjecaj Rusije na području jugoistočne Europe, što je izazvalo napetost između Austro-Ugarske i Ruskog Carstva i dovelo do Balkanskih ratova, a poslije je izbio Prvi svjetski rat. Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu dobila je svoje ime i našla se u okrilju Zapada, posebno nakon aneksije od Austro-Ugarske 1908. godine. Puno toga vezanog uz Berlinski kongres jako podsjeća na današnje vrijeme. No, ovoga srpnja javnost u BiH, Srbiji i drugim zemljama jugoistočne Europe kao da zaboravlja ili prešućuje srpanjske dane 1987. godine. Obilježavaju se razni datumi koji su manje važni za ukupnu povijest tih zemalja. Za Bosnu i Hercegovinu odluke Berlinskog kongresa posebno su važne. No, nekima u BiH kao da nisu po volji. Kao i Rusiji i Turskoj također.
Što se s prostorima Bosne i Hercegovine od 70-ih godina 19. stoljeća do danas događalo, najbolje će posvjedočiti razgovor (ne)ugodni s jednim Sarajlijom stogodišnjakom prije 20-ak godina. Naime, upitali su ga gdje mu je rođen otac.
- U Osmanskom Carstvu - odgovorio je.
- Gdje si ti rođen?
- U Austro-Ugarskoj.
- Gdje si se školovao?
- U Kraljevini Slovenaca, Hrvata i Srba.
- Gdje si sklopio brak?
- U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
- A gdje su ti rođena djeca?
- U komunističkoj Jugoslaviji.
- Gdje sada živiš?
- U državi Bosni Hercegovini.
- Pa koliko se puta tvoja obitelj selila? - čudom su se pitali.
- Nijednom. Cijelo to vrijeme moja obitelj živjela je u Sarajevu - odgovorio je stogodišnji Sarajlija.
Narodi i žitelji područja Bosne i Hercegovina od 70-ih godina 19. stoljeća do samostalnosti promijenili su osam država i više od 10 ustava! Nakon Berlinskog kongresa za državu Bosnu i Hercegovinu posebno su važni događaji vezani uz odluke ZAVNOBiH-a, Ustava SFRJ-a 1974. godine, Badinterove komisije (da republike SFRJ-a postanu samostalne države), referendum o osamostaljenju BiH 1992. godine, obranu od agresora, Splitski dogovor Tuđman - Izetbegović te Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum. Bošnjačkim političkim strukturama koje svojom politikom pokušavaju stvoriti državu-naciju po mjeri Bošnjaka, uz potporu nekih političkih centara moći izvana, treba biti jasno da je to nemoguća misija. Takvo nešto pokušao je Benjamin Kallay u vrijeme Austro-Ugarske pa mu nije uspjelo. Novovjeko "kalajisanje" BiH jednako je opasno kao i secesionizam u RS-u. I političkom Sarajevu i RS-u treba biti jasno da BiH počiva na dva aksioma, a o aksiomima se ne teoretizira. Prvi aksiom je onaj iz ZAVNOBiH-a, koji kaže da Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, a drugi aksiom je onaj iz Daytonskog sporazuma – jednakopravnost triju konstitutivnih naroda kao natkrovljujuće načelo i toga sporazuma i Ustava BiH. Da bi se to načelo u praksi provodilo, valjat će izvršiti izmjene Izbornog zakona, koje bi onemogućile Bošnjacima da Hrvatima biraju političke predstavnike u službi bošnjačke unitarne BiH. Valjda su oni koji su podupirali bošnjački projekt država-nacija shvatili da su u velikoj zabludi. Svi u BiH trebaju shvatiti da svaki put BiH u Europu vodi preko Hrvatske.
Što nas podsjeti na vic o Muji u Sahari. Mujo je zalutao u Saharu i ostao bez vode. Tumarajući žedan naiđe na beduina i upita ga ima li vode, a dobije odgovor:
- Nemam vode, ali imam kravatu.
- Marš i ti i kravata - reče Mujo.
Sretao je i druge beduine koji mu rekoše da nemaju vode, ali da imaju kravatu, a žedni Mujo bi im isto uzvratio. Tumarajući žedan nekako dospije do jednog hotela u maloj oazi. Na vratima je stajao krupan čovjek kojemu se Mujo obrati:
- Vode, vode…
- Oprostite, nažalost, u hotel ne primamo nikoga bez kravate - reče mu krupni čovjek na vratima hotela.